Banja Luka- Uspomena i stvarnost sa Mejdana
V dio: Rušenje džamija i harema
Istinita priča o paljenju Stupničke džamije
Izgorjela je Stupnička džamija.
U Gornjoj Stupnici, bivša ulica Nurije Pozderca, pričalo se da je došao red da se poruši i Stupnička džamija. Čak se razvila priča da će se i glavni harem poravnati tj. da će se mezarje do temelja uništiti, da ne bude ni traga o muslimanskom naselju. Rušenje muslimanskih vjerskih objekata obično se vršilo u kasne i noćne sate. Nije bilo noći, a da se negdje u gradu, pogotovo na Mejdanu, nije čula eksplozija mine, bombe ili neke druge ekspolozivne naprave bačene na neku muslimansku kuću, zanatsku radnju koje su još tu i tamo, postojale u gradu.
Te večeri, maja mjeseca 1995. godine, bila je topla i vedra majska noć [26]. Komšije su se dosta rano zatvarale u svoje kuće i rijetko se tko zadržavao na ulici ili ispred kuće. Bila je jedna grupa Stupničana koja se u toku dana sastajala pred kućom Abdurahmanovića u blizini Stupnićke džamije i Maglajlića kuće, nasuprot. Tu bi se obično našli u toku dana Abdurahmanović Bibo, Bukić Rifet, Badžar Muharem zvani "Pikso", Šljivić Dževad iz Podgaja-Donji Sitari, te povremeno i Selman Mehmed. Tu bi se ponešto komentarisalo, vijesti pogotovo, koje smo krišom slušali putem Radio Sarajeva i Zagreba, ali bi uvijek na svom radiu ili televizoru, poslije slušanja vijesti, okretali kanal na neprijateljske stanice. To smo činili zbog toga, što bi oni, ako dođe do pretresa stanova, obično bi gledali na kojoj je stanici usmjeren radio ili televizor. Ako bi našli da je stanica na Sarajevu ili na Zagrebu, onda bi bilo velikog maltretiranja i tuče, i odvođenja u SUP na razgovor i batinjanje.
Baš toga dana neko reče, večeras će naša džamija biti zapaljena, jer vidite ljudi da je do sada dva do tri puta mitraljirana i harem uz džamiju sav porušen, pa čak i ograda razbacana, a nišani povaljani.
Ovu pucnjavu na džamiju, te rušenja mezara uz džamiju, činili su u po bijela dana, Milicijska škola, pojedinci iz te škole koja je bila smještena u Domu penzionera, adaptirana za te svrhe. Oni su obično pravili ta rušenja i pucnjavu, uz psovku i vrisku, sa povicima "balije", šta čekate, ili pjesmu: "Oj, Alija, Alija majmune sa grane, poklaćemo ti tvoje Muslimane"! Bilo je slučajeva da su se ti mladi policajci, idući u stroju, bacali se kamenjem na dženaze u haremu. Bilo je razbijenih glava. Mejthana i gasulhana bila je sva izrešetana mecima i to od prolaznika vojske srpske koja se pijana vraćala sa fronta. U takvim uslovima Stupničani su dočekali rušenje, tj. paljenje džamije. Bio je to maj mjesec 1995. godine.
Negdje u predvečerje, slučajno se sretoh sa hafizom - imamom gdje se još održavala molitva, istina, sa nekoliko starijih džematlija. Pred džamijom sam s njim porazgovarao i on mi reče da je došao da pokupi vjerske knjige kao i nekoliko boljih serdžada. Tada mi je rekao da su u Islamskoj zajednici obavješteni da će večeras Stupnička džamija biti zapaljena. Hafiz je stvari pokupio u svoja osobna kola i odvezao, vjerovatno u sjedište Islamske zajednice.
Bližila se noć. Ispričao sam taj razgovor sa hafizom svojim komšijama koji su obično dolazili krišom do mene da se malo porazgovaraju i utješe od dnevnih informacija. Noć se uveliko nazirala, spavanja nema, nego odjeven ležim na ležaj i ćutim. Ženi ne govorim, pošto je ona srčani bolesnik. Sinovljeva kuća, nedovršena, protjeran iz svog stana, smjestiše me u potkrovlje te kuće. Bilo je to januara, po najvećoj zimi 1993. godine. Kuća moga sina, ljekara-psihijatra, protjeranog sa porodicom u Austriju, bila je na meti da se oduzme, jer mi je rečeno, ako ne prihvatim iseljenje, oduzeće kuću, a mene smjestiti u garsonjeru na Starčevici. Kuća je bila sagrađena nekoliko desetina metara od džamije kao i kuća Katane Esada, a koja je bila uz samu džamiju, te kuća Maglajlića [27] u kojoj je stanovala njegova kćerka Fatima zvana "Tata", a udana za pukovnika Marčetić Dragana, komandanta tenkovske brigade koja je iz Slovenije bila prebačena u blizini Sarajeva, a kasnije upućena na Sarajevski front.
Te podatke mi je lično pričao, jer nas je samo ograda dijelila, pa je počesto želio da čuje moje mišljenje o nastaloj situaciji. Bio sam veoma pažljiv u razgovorima i ako je on insistirao da se izjasnim o toj situaciji. Ja sam ga vješto izbjegavao, objašnjavajući istorijski pristup tom problemu. Pitao me da li imam oružje, trofejno, ili bilo šta drugo? Ja sam mu govorio da sam svoje oružje vratio 1945.godine, kada sam se demobilisao iz JA.
Te večeri, negdje oko 23:30 sati, čuli su se prvo pucnji, a zatim vriska i podvikivanje kao i brujanje motora. Počelo je sa razvaljivanjem garažnih vrata gdje su bila smještena kola za prevoz mrtvaca. To su podugo razbijali i razvaljivali, čule su se psovke i pucnjava, a čekić i drugi alat su završavali posao u rušenju. Kamion sa ljudstvom, naoružani do zuba, iznosili su ćilime i ostali džamijski namještaj i trpali u kamion. Kola iz garaže su opljačkana i razlupana, a iz motora su povađeni kablovi i drugi uređaji. Već je ponoć, prvi plameni jezici su se pojavili, dim uveliko, a pucnjave i vriske na pretek. Stajao sam iza zavjese kod prozora i posmatrao taj prizor. Džamija je već uveliko u plamenu, plameni jezici se visoko dižu, gori munara, samo se čuju povici, psovke i četnička pjesma: "Od Manjače pa do Ravne gore biće zemlja srpska; itd", uz pucanj pištolja i lakih strojnica. U jednom momentu zaću se ženski glas na ulici u blizini džamije.
Glas i plač je bio vrlo prodoran, pogotovo noću. Prepoznajem glas, to je Fatima Maglajlić udata za Marčetić Dragana, pukovnika Srpske vojske. Maglajlić Fatima zvana "Tata" kako su je od malena zvali roditelji i prijatelji prorodice Maglajlića. Te večeri pomenuti Dragan nije bio kod kuće, nego negdje u vojnoj jednici. Baš te večeri kod "Tate" je proradio nekakav unutrašnji nagon-instikt, da je ona, Tata, rođena od majke Džemile i oca Teofika Maglajlića, te da je u njoj ostalo od starina kuće Maglajlića, tj. porodičnog odgoja. Ona, Tata, izišla je te noći u spavaćici na ulicu i uputila se ka džamiji. Odmah je počela da viče i psuje, te ih pita; "bolan šta to radite, zar vam nije dosta rušenja, te ste došli da i ovu posljednju bogomolju uništite"? Plač se razlijegao i ridanje nije prestajalo. Čuju se udarci, tuku Tatu kundacima, cipelama, a čuje se nečiji glas "Udrite kurvu balinsku". Zatim dođoše kola Hitne pomoći, odvezoše je i ne bi kratko vrijeme, začu se ponovo svađa. Onako pretučenu ubaciše je u kuću. Još se iz kuće čuje pokoji jauk i kletva. Ona im psuje četničku majku, tj. na njihove pogrde, da joj "balisku majku".
Okolne muslimanske kuće su u velikom strahu. Iščekuje se napad na kuće, tj. da ta razularena četnička hulja krene da zatre očevidce tog strašnog rušenja i paljenja Stupničke džamije. Džamija je još u plamenu i kada je vatrena stihija uzela cjelokupan objekat, munara se stropoštala i dogorjela na zemlji. Oni, palikuće, upališe motor kamiona, potrpaše se i uz vrisku i psovku, te pucnjavu, napustiše stupničku ulicu. Bilo je to negdje oko dva sahata ujutro. Moj 3 komšija Katana Esad sa suprugom Minkom i starijim sinom, izišao je iz svoje zgrade da pomoću šmrka baca vodu na svoju kuću da je ne bi plamen zahvatio, jer se vatra još pojavljivala u većim i manjim vatrenim jezicima. I ja sam smogao snage, izišao sam da mu pomognem. Negdje do četiri sahata ujutro smo dežurali i držali šmrkove sa vodom da bi smo, u koliko zatreba, spasili kuće od požara. Razbojnici i palikuće su otišli, ali se nigdje ne čuje glas, nego smo mi sami u ulici, koja je izgrađena još prije rata za te kuće koje su bile u izgradnji. Esad je zvao Vatrogasnu službu, javili su se, ali su rekli "neka gori, mi nemamo potrebe da dolazimo". I nisu došli.
Od komšija srpske nacionalnosti: Ilije, Pere, Boška i drugih ni traga; čak ni sutradan nisu nas ni upitali šta to bi, već su šutke prolazili pokraj spaljene džamije. Krišom, ispod oka, gledali tu paljevinu i razlupane nišane i rasturene humke mezarja: Bišćevića Smaje, Ibrišagića Seada, njegove supruge, Kapetanović Kadira i druge znane i neznane stanovnike Banjaluke i Mejdana. Mi, komšije, Muslimani, nekoliko dana nismo se smjeli ni pojavljivati iz kuća, a kamoli da se na ulici sastanemo i porazgovaramo o ovome šta se desilo. Jedino je Tata otišla u komšiluk kod Abdurahmanovića, onako isprebijana i sva u modricama ispričala je tu noćnu dramu, govoreći, umalo da me nisu ubili. Neko je rekao, vidjevši na vratima njene kuće natpis, Marčetić Dragan, pukovnik, pa ta je žena pukovnika i zato su me otjerali u kuću. Pričalo se o tome u gradu naročito među muslimanskim življem. Kasnije smo krišom razgovarali sa Tatom o tom njenom postupku te noći.
Eto, tako se zbio taj vandalski čin - rušenje džamije i džamija u Banjaluci.
Napomena:
Na Mejdanu, koliko me sjećanje služi, bilo je nekoliko džamija i to:
1). Kazanferpašina džamija sa dva veća turbeta, zvana Kazanferija.
2). Stupnička džamija u ulici Muftije Džabića, kasnije Nurije Pozderca - Gornja Stupnica.
3). Potočka džamija u ulici Avde Karabegovića, a ranije Bilalov put, na samom uglu te male ulice: drvena munara.
4). Kulmahalska džamija, kod Kikića dućana, drvena munara.
5). Talina džamija, uz samu obalu Vrbasa, kod Harbašove pekare i Hadžiatifove kafane, uz zgradu bivše medrese kod gradskog mosta i Idriza Žabe kafane. Ova je džamija, pred II svjetski rat, bila toliko narušena da su je tadašnje vlasti sa Islamskom zajednicom odlučili da je sruše.
6). Mejdanska džamija, kod Delića dućana. Danas na Mejdanu postoje tragovi kao i djelimično konture harema koji su bili uz same džamije.
Sjećanja na rahmetli Hakiju Ljubovića iz Banja Luke, područja Dolac-Halilovac
Poznavao sam Hakiju Ljubovića prije ovog sramnog, genocidnog rata koji su našem bosanskom čovjeku i Bosni i Hercegovini nametnuli oni koji su željeli njenu podjelu, uključivši i bivšu JNA, da ona, uz paravojske napravi diobu.
Živio je i radio u B.Luci taj dobri čovjek i prijatelj, čestiti Bosanac i Bošnjak, vjernik musliman, rahmetli Hakija, majstor-stolar koji je znalački rezbario namještaj, izrađivao muzičke instrumente, napose gitare. Bio je, također, majstor za izradu čamaca i mnoge je Banjalučane i Krajišnike njima obdario. Čamci Hakijini plovili su uz i niz Vrbas i pronosili plažama vještinu svog tvorca. "Eno, ono je čamac Hakijine izrade", čulo bi se često među ljubiteljima Vrbasa.
Zašto se baš odlučih da napišem ponešto o vrlinama vrijednog i dobrog građanina B.Luke, prijatelja mnogih Banjalučana? Bio je on poznavalac banjalučkih starina, veliki prijatelj vjerskih objekata, posebno džamija. Dosta obrazovan, načitan pogotovo je bio ljubitelj muslimanske narodne epike iz vremena borbe Krajišnika na granici Vojne krajine protiv uskoka i raznih plaćenika koji su branili Habsburško carstvo. Hakija je bio prava "mala enciklopedija" priča, legendi i historijskih podataka o B.Luci i BiH. Živio je u banjalučkom naselju Dolac. Oženjen jednom lijepom, zdravom Vrbanjkom iz okolice B.Luke. Stekao je u braku brojnu porodicu.
S prozora njegove kuće uz koju je bila i stolarska radnja, mogla se vidjeti jedna vrlo lijepa džamija s drvenom munarom, a mi Banjalučani smo je zvali Dolačka džamija [28]. Uz tu džamiju je bio veliki harem (groblje) sa dosta starih nišana (bašluka) koji su stršili iz zemlje kao kakvi stećci sa velikim turbanima. Ti nišani-bašluci su vjerovatno iz turskog vremena, a možda i iz austrougarske okupacije BiH. Jednog dana, prije desetak godina, slučajno prođoh putem pored džamije. Pred džamijom sretoh Hakiju, sadi nešto oko džamijske ograde. Stadoh uz muslimanski pozdrav i ispitasmo se za zdravlje te nastavismo priču o svačemu, a najviše o ljepoti i uređenosti harema i džamije posebno.
Pitam Hakiju "Bolan Hakija, ko ovako održava ovu lijepu džamiju i harem, naročito haremsku ogradu?" "E, moj Mehmede, ja to sve radim", veli on "Povremeno pozovem džematlije' i Džamijski odbor kad ima kakvih "Kabastih" poslova. Vidiš li, bolan, da sam ja okrečio, munaru sam dva puta bojadisao, pa sam je, čak, i bezbojnim lakom premazao. Vidiš da sjaji kao patkova glava".
Ispriča mi da materijal dobija od Islamske zajednice. S Islamskom zajednicom dobro sarađuje i sam je u Upravnom odboru. Oni ga izdašno pomažu . Materijala za održavanje ima na pretek. Evo i ograda je sada prava betonski stubovi, pletena žica i to zelena, ona skupa. Svaka voćka u haremu ili koje drugo drvo, uredno je obrađeno, okopano, a mezarja, svaki kabur, opljevljena od korova. Istina tu pomažu džematlije, pogotovo imam koji je i mujezin. "Redovno su s nama na uređenju i okoline i same unutrašnjosti džamije". Završavajući razgovor on mi reće:"E, moj profesore, ovo je tvoj "fah".! Pogledaj ovaj veliki nišan-bašluk. Vidi, bolan, šta na njemu piše".
Istina, natpis na bašluku je u arapskom pismu, ali on mi ga istumači. Veli da tu leži rahmetli taj i taj, koji je za života zavještao zemlju, podigao tu džamiju te je uknjižio kao vakufsko zdanje tj. poklonio je mještanima da je posjećuju i održavaju dok god se bude moglo održavati. Još mi Hakija reče da ima dobro razumijevanje kod predsjednika IZ Ibrahimbegovića Bakira, te tadašnjeg imama banjalučke Ferhadije, sadašnjeg muftije Ibrahim efendije Halilovića. "Dok je njih i mojih džematlija i prijatelja, starina ova i mnoge druge džamije biće na svom mjestu uredne i čuvane", reče mi. Onda me pozva da pogledamo unutrašnje uređenje džamije. "Pa, hajde da to vidim!" rekoh!
Hakija uze poveliki starinski ključ iza pojasa, otvori vrata, kad imaš šta i vidjeti. Odmah pri ulazu zapahne te jedna čistoća, prosto nekakav tajanstveni miris kojeg nisam odavno osjetio. Vjerovatno, zadržao se miris, jer su se tu držali mevludi, pa se prisutni posipali mirisom "džulsijom" - za tu priliku. Čistoća besprijekorna, u predsoblju gdje džematlije ostavljaju obuću, popločan prostor. Lijevo i desno drveni podijumi, a u uglu jedna sobica za imama kada ranije dođe u džamiju. A u ulazu u glavni džamijski prostor gdje se vrši namaz -klanjanje, ima da ti stanu oči. Zidovi okrečeni, ni traga od paučine, sve na svom mjestu, pa čak i "peštahta" - stolić gdje hafiz drži Kur'an kada je uz Ramazan "mukabela". Na zidovima nekoliko levhi sa tekstovima iz Kur'ana. Mjesto gdje imam vidi džematlije za vrijeme klanjanja je neobično uredno i ukrašeno. Cijeli prostor prekriven ćilimima i serdzadama, nigdje nepokrivenog mjesta.
I dok sam tu proveo tek nekoliko minuta, prosto me sve obavilo nekakvom toplinom i vazduh i ambijent i urednost prostorije kao da te po duši miluje te osjećaš svu svjetost i ljepotu mjesta. A Hakija priča: "Eto, te ćilime, serdžade, darivali su komšije te uglednici B.Luke. Ima i knjiga - poklona, a tu je i mali ljetopis ove džamije." Na rastanku Hakija mi govori: "Dođi, bolan Mehmede, pa da nešto napišemo o našoj džamiji, pa da pošaljemo u naš list "Preporod", neka se zna i neka se ne zaboravi".
Eto, ne bi suđeno da se ta njegova želja i ostvari, ali se sjetih razgovora i napisah ovaj tekst-na vječni počinak rahmetli Hakije, na hvalu našem dobrom prijatelju Hakiji Ljuboviću, zaštitniku naših starina, dobrom vjerniku i muslimanu - Bošnjaku. Još jedamput mu predajem rahmet i posvećujem ovaj napis sjećanju na njega.
Svjetskog spomenika više nema (Ferhadija i Arnaudija)
Te noći čuo se jak pucanj, tako snažan kao da je eksplodirao magacin municije. Međutim, pomenute noći dignuta je u zrak poznata džamija Ferhadija kao i džamija Arnaudija. Te dvije ljepotice, ukras, Banjaluke, nestale su sa lica zemlje, ostale su samo ruševine.
Sutradan se rano uputih da vidim šta je to bilo, tek u putu, od kuće do Centra grada, susretoh nekoliko Banjalučana, mojih prijatelja i rekoše mi, da je noćas u zrak otišla Ferhadija i Arnaudija, dvije naljepše džamije. U gradu stojim pred porušenom džamijom Ferhadijom i posmatram strašan vandalski čin srpsko -četničkog rušilačkog orgijanja u Banjaluci i okolici.
U jednom momentu zapazih još nekoliko ljudi koji posmatraju taj prizor. Jedni su odmahivali glavom, dok su drugi u sebi prosto razgovarali, čudili se tom gnusnom zločinu rušenju bogomolja. U tom momentu, blizu mene, stade jedan pokrupan čovjek, gorštačkog izgleda, vjerovatno sa obližnjih Banjalučkih brda, možda čak i sa Manjače. Postaja malo, pa uglas poče govoriti "O, ljudi, braćo, šta to bi sa našom Feradijom"? Pa zar im je i ona smetala? Šta ću ja sada, kada dođem u Banjaluku, ja najprije dođem kod "Feradije", pa tek onda znam da sam došao nasred čaršije. Taj čovjek zaćuta i nastavi put prema centru grada. Taj protest prisutni su nijemo slušali i posmatrali tog nepoznatog čovjeka.
Jedan broj Banjalućana, uz veliki oprez, prilazio je toj srušenoj bogomolji, uzimajući manje komade kamena, želeći da imaju uspomenu od ljepotice, banjalučke džamije Ferhadije. Nekoliko dana posjetioci su u masama stojeći uz trotoare, posmatrali taj vandalskih čin, ali bez komentara. Srpska policija redovno je dežurala i pratila pogledom, a pokatkad i intervenisala, kada bi koji građanin prilazio da uzme komad kamena, ili zida od porušene džamije. Naročito je pratila da ne bi tko slikao taj prizor.
Islamska zajednica sa vjerskim poglavarem- Muftijom Ibrahim - efendijom Halilovićem radili su nekoliko dana, prikupljajući, značajnije dijelove džamijskog enterijera, pogotovo pisanog arapskim pismom. Taj se materijal prenosio u sjedište Islamseke zajednice s ciljem da se što bilo sačuva od te ljepotice Ferhadije. Dušmanska ruka otpočela je sa odvozom porušene Ferhadije, razbijajući velike komade razrušene munare, kao i turbeta koja su okruživala džamiju. To odvoženje i čišćenje prostora potrajalo je dosta dugo. Naročito su se mnogo zadržali oko razbijanja džamiskog temelja, pogotovo munare. Čak su usred grada palili mine da bi razbili pomenute temelje.
Narod je i dalje dolazio i krišom posmatrao taj prostor bivše džamije i u mislima dočaravao sebi nekadašnji izgled Ferhadije, šadrvana, te turbeta i drugih okoliša oko džamije. Vjerovatno su ti prisutni u sebi izgovarali: "nema više Ferhadije, šadrvana, turbeta, s desne strane džamije, kao i vrlo uređenog džamijskog prostora, sav u cvijeću i zelenilu kao i česme gdje su se putnici, namjernici kao i domaći ljudi, pogotovo ljeti, znali napiti vode iz ruke i tako ublažiti žeđ". Stari Banjalučani sigurno su se sjećali seljaka sa obližnjih brda, kada su dolazili s proljeća i s jeseni da potraže posla, a oni bi obično sjedali na kamenu ogradu i čekali da ih neko zovne na rad kod svoje kuće.
Eto, danas u Banjaluci nema više tog dragulja, muslimanskog svetišta, kao što je bila Ferhadija.
Danas taj prostor zjapi prazan, poravnat, zarastao u korov, o haremu i nišanima kao i turbetima nema ni traga. Tu i tamo, parkiran pokoji automobil, pa čak se i puteljak napravio da bi se skratio put do glavne ceste.
Doći će vrijeme, ponovo će se podići nova džamija, možda i ljepša, a zvati će se Ferhadija. Napomena: U narodu su kružile priče, a sigurno su i istinite: da je u oči miniranja džamije, na terasi restorana, u blizini džamije, u društvu svojih tjelohranitelja i drugih vojnika - četnika, sjedio je Šešelj i da je tu donesena odluka i plan o izvođenju akcije rušenja Ferhadije i Arnaudije. Pričalo se, također, da je za rušenje džamije dovezen kamion eksploziva, i da je taj eksploziv putem električnog paljenja, digao u zrak taj monumentalni spomenik. Srpska propaganda je dala svoju verziju, tj. da su to uradili Muslimani, jer su viđeni da iznose ćilime i ostali džamijski inventar kako ne bi bio uništen. Čak su navedeni poimenično, da je to uradio sin Muje ćevapčije i jedan Arapin, te da su uhapšeni.
Eto, to je kraća priča i ispovjest jednog starosjedioca Banjaluke, koji je tada boravio u Banjaluci i bio zarobljenik tog banjalučkog pakla.
Da se ne zaboravi
Historija je svjedok vremena, svjetlo istine, život uspomena, učiteljica života i vijesnik starine...
— Marko Tulije Ciceron.
Koliko je Ferhat pašino vrijeme, govori da je to bilo drugo veliko razdoblje u izgradnji Banja Luke. Otvorio ga je Ferhad -paša Sokolović, rođak najslavnijeg Bošnjaka, velikog vezira Osmanskog carstva Mehmed-paše Sokolovića, posljednji bosanski sandžak-beg (1574-1580) i prvi bosanski begler-beg (1580-1588).
On je utemeljio dio Banja Luke koji se naziva Donji Seher, nasuprot Gornjem Šeheru koji još datira iz vremena, prve decenije nove ere, a vezan je za ilirska plemena u vrijeme Batonovog rastanka, 6.-9. godine nove ere (rimski istoričar Tacit u knjizi "Anali I i II knjiga", u kojoj se govori o području današnjeg Gornjeg Šehera i piše o toplim vrelima, vodi na Grabu više Gornjeg Šehera zvani "točkovi" i ploči sa rimskim natpisom. Ferhad-paša je 22.09.1525. godine pobijedio vojsku habsburškog generala Herberta Auspergera u bici na rijeci Radonji. Ferhad-paša zarobio je njegovog sina Vuka Engelberta i ponudio da ga otkupi. Engelbertova majka je za otkup platila 30000 dukata, a od novca koji je primio Ferhad-paša je poduzeo veliki graditeljski poduhvat. Izgradio je džamiju, koja je po njemu nazvana Ferhadija, do nje mekteb (sibjan mekteb), sahatkulu, šadrvan i vodovod. Također je postavljena i kaldrma od stare Banja Luke do potoka Crkvine (Crkvena), preko kojeg je sagrađen i kameni most. Preko rijeke Vrbasa je sagrađen drveni most.
Za održavanje tih zadužbina uvakufio je Ferhad-paša oko 200 dućana, jedan karavan-saraj, hamam (kupatilo), mlin na Vrbasu, veliki hambar (silos za žito), te šaraj (dvor) u kojem će odsjedati bosanski namjesnici - valije dok upravljaju Banja Lukom. U čaršiji je sagradio bezistan (pokrivena čaršija sa dosta ćefenaka, raznih zanimanja zanatskih radinosti). U blizini džamije Ferhadije podignuta je medresa i posebno učilište u kojem će se predavati islamska tradicija (suma). Najveći dio zadužbina je propao, pa se ne zna da li je sve ovo sagrađeno. Poznato je samo medresa kraj džamije 1 bezistan u Čaršiji koji spominje i Evlija Čelebija, turski putopisac koji je 1661. godine bio u Banja Luci. Građevine Ferhad-pašinog vremena nisu samo bile brojne, već su neke od njih dostigle i znatnu umjetničku vrijednost. Ferhad-pašina džamija je bila najljepša džamija u Banja Luci, a istovremeno je bila i jedan od najvrijednijih spomenika islamske kulture u Bosni.
Ova džamija, uz Gazi Husrev-begovu u Sarajevu je jedinstven primjer određenog tipa gradnje klasičnog osmanskog stila. Uz desni zid džamije prislonjena je peterougaona munara visoka 41,5 m koja je spadala u red najviših u Bosni. Na zapadnoj strani džamije nalazilo se turbe, u kojem je pokopan Ferhad-paša Sokolović, osnivač džamije. On je umro u Budimu 1590. god., ubio ga njegov rob, a tijelo mu je preneseno u Banja Luku da bi ga, prema njegovoj želji, sahranili kraj njegove džamije. Koliko je Ferhad-pašino vrijeme bilo poticajno i drugima da grade, vidi se iz podataka da je u nepunih 50 godina izgrađeno 8 džamija i mahala.
Dvojica pašinih suvremenika i suradnika su izgradili po jednu džamiju i to Arnaudiju i Gazanferiju, jednu u Pobrđu, a drugu na Mejdanu. Ista imena nose i okolne mahale. Džamija Arnaudija je drugi važan objekat, kulturni spomenik Banja Luke. Sagrađena 1596. godine i pripada tipu bosanskih kupolastih džamija. Arnaudija je karakteristična po maloj munari koja se nalazila u dvorišnom bedemu u obliku "musalle". Takvu musalu imale su još tri mostarske džamije, ali kažu da je banjalučka bila ljepša od mostarskih. Ovu munaricu zovu akšamluk, jer se odatle daje ezan za prvu večernju molitvu, ali može poslužiti i za bilo koju drugu dnevnu molitvu, ukoliko mujezin zakasni da se popne na veliku munaru.
Četnici su 1993. godine minirali džamije Ferhadiju i Arnaudiju, dva najznačajnija kulturna spomenika Banja Luke i simbol bošnjačkog identiteta. Obje su gotovo sravnjene sa zemljom.
Gazanfer-pašina džamija na Mejdanu, u mahali Gazanferiji, danas te džamije više nema. Srušena je, minirana početkom 1995. godine. Ostala su samo dva oštećena turbeta, a zidana ograda, s jedne strane džamije, sva je u ruševnom stanju, u ulici Avde Čerdžića. Harem - mezarje, uz samu džamiju, do temelja je uništen, svježe humke svi poravnate, nišani - bašluci su razbacani po cijelom haremu. Tu se napasa stoka i konji novih doseljenika s planine Manjače, Grmeča, Šatora i ne znaš otkuda sve nisu došli. Donesoše u grad na Vrbasu svu ljudsku nečistoću, punu zla i mržnje prema jednom poštenom od iskona narodu, kao što su bili i ostali muslimani Bošnjaci. O njihovoj kulturi da i ne govorimo. Prljavština na sve strane. Kroz nekadašnju "Gospodsku ulicu", konjska zaprega i samarica zna da prođe, a na svakom koraku smrad i trulež kao i oni sami u svom biću.
Ovo su ispovjesti stanovnika Mejdana - Gazanferije iz ulice Muftije Džabića - Nurije Pozderca sa broja 8 i 10, koji je u vrijeme miniranja u našem gradu bio još u Banja Luci, u tom logoru smrti zajedno sa svojim starosjediocima Banja Luke. Prognan sam 23. augusta 1995. godine pod prijetnjom smrti. Banja Luka je danas pod okupacijom četnika i mnoge građevine i vrijednosti su opljačkane i uništene, a imenima naselja i ulica nema ni traga. Sve su nova imena.
Ipak, iako su je prisvajali mnogi, Austrijanci, Madžari, Hrvati i danas četnici, (srpski naci-fašisti), Banja Luka je uvijek bila i bit će bosanski grad, srce Bosanske krajine, tj. Banjaluka pripada Banjalučanima i to ćemo ostvariti pod geslom, Banja Luka - Banjalučanima!
Objašnjenja:
- [26] Salihija (Stupnička) džamija u Stupnici, podignuta 1595. godine. Snimljeno 1960. godine.
- [27] Pogled na kuće porodice Maglajlić. Snimljeno 1968. godine.
- [28] Hadži-Omeragina džamija u Docu, izgrađena 1686. godine. Izgorjela 3. septembra 1993. godine. Snimljeno 1958. godine.
Sadržaj:
Vrh stranice