Bosna Folk

• Dnevnik
• Mozaik
• Sehara
• Banjalučka
• Putevi
• Servis

Banjalučka uspavana ljepotica

Ferhad— pašina džamija III dio

Treći dio o Ferhadiji u kojem sam više analizirao kako grad tako i ljude pokušavajući povezati (ne)povratak predratnih stanovnika Banja Luke sa najavljenom restauracijom Ferhadije se svojom tematikom naravno naslanja na prethodna dva dijela.

Tekst sam pisao dosta dugo i nadam se da će potaknuti mnoge da razmišljaju o ulozi i značenju vjerskih spomenika u kolektivnoj svijesti ljudi različitih grupa i religijskih tradicija koji su te uništene spomenike stoljećima smatrali kao svoje,ali i kao dio zajedničkog bosanskog naslijeđa.

Banjalučka uspavana ljepotica

Uvodna riječ

Za očekivati je bilo da u ovom trećem dijelu, 12 godina godina nakon uništenja Ferhadije, čitaocima ponudim novosti koje će jasno i nedvosmisleno odgovoriti na pitanje "Kada, kako i ko će graditi Ferhadiju".

A kako je 12 godina dug period izabrao sam jedan poetski naslov Banjalučka uspavana ljepotica, ljepotica koja poput Trnoružice u bajci braće Grim, čeka svoga princa da je probudi. Naslov se može shvatiti i kao pitanje "Zašto ta uspavana ljepotica 12 godina nakon miniranja još uvijek čeka da se probudi". Naravno i mnoštvo podpitanja, od kojih su najznačajnija:

• Korijeni negiranja drugih,
• produkcija mitskih motora,
• uticaj kapitala na socijalne relacije.

Kao teoretske postavke sam u ovom eseju koristio teorije Pierre Bordieu, Michael Facoult, Max Weber, mnoštvo historijskih činjenica, nastojeći da jednostavnim jezikom objasnim tematiku ne okolišavajući upotrijebiti i samog sebe, moje uspomene i sjećanja na taj divni grad na obalama zelene rijeke.

Nažalost moram na samom početku reći da je pitanje rekonstrukcije Ferhadije još uvijek otvoreno, mistificirano i samo neki šturi izvori podataka su dostupni kako javnosti tako i meni. Zbog toga sam i mislio da postoji potreba da se ovaj pasivitet bolje i dublje istraži.

Nezavisne novine su 8. jula 2005 objavile da je u Medžlisu Islamske zajednice u Banjoj Luci potvrđeno da je simbolični početak radova na izgradnji Ferhat pašine džamije najavljen za 9 juli 2005. Međutim muftija banjalučki Edhem Čamdžić nije želio da potvrdi tačan datum početka radova na izgradnji Ferhadije istakavši da će konačnu odluku o tome donijeti Rijaset Islamske zajednice u BiH. Ništa konkretniji nije bio Muharem Hasanbegović, šef Kabineta reisu-l-uleme Mustafe Cerića potvrdio je da radovi na gradnji džamije treba da počnu polovinom jula, ali nije mogao precizirati tačan datum, niti reći do kada je planirano da gradnja bude završena.

U ovom trećem dijelu ću ukazati na više srodnih problema koji se mogu diskutovati, tumačiti i analizirati, a sve s ciljem i nadom da se dadne odgovor na gore postavljena pitanja.
Odgovor naravno ne traže oni koji su Ferhadiju srušili stotinama kilograma eksploziva, već oni kojima je obnova bosanskog kulturnog naslijeđa preduslov za slabljenje sadašnje monokulturalnosti. Stoga restauracija Ferhadije služi jačanju autentične kulture naroda BiH i multikulturalnosti koja je evo 10 godina poslije rata još uvijek derogirana ratom i Dejtonskim dogovorom, koji definiše BiH kao jednu podijeljenu zemlju. A ta podijeljenost izgleda najbolje odgovara onima koji trenutno imaju vlast u BiH.

Insistiranje na status quo možemo ilustrirati pismom koje je Demokratskoj partiji, partiji srbijanskog predsjednika Koštunice uputio čovjek sa potjernice R. Karadžić u oktobru 2000 poslije predsjedničkih izbora. Tu stoji da će

Zapad ubrzo biti nemoćan da kontroliše stvari i zbog toga će pokušati da zadrži status quo, bez obzira ko ima korist od toga. To je naša prednost, i mi se trebamo postarati da to bude u našu prednost. Mi smo stari historijski narod i kao takvi se trebamo postarati da imamo zadnju riječ u svim krizama na Balkanu. Ja sam siguran da će se to desiti i ovog puta, ako ne, mi nismo narod kakav smo vjerovali da je bio.

Iz pisma R. Karadžića Vojislavu Koštunici, oktobar 2000.

Prema tome probleme koji su usko vezani sa restauracijom Ferhadije možemo povezati i sa problemima koje ima običan čovjek, ali i problemima političke i ekonomske prirode na državnom nivou. Više od svega je problematično da mnogi odgovorni za restauraciju Ferhadije gledaju na to kao na instaliranje stranog kulturnog elementa u naslijeđe Banjaluke, elementa koji je stran tom podneblju. Znači riječ je o sukobu vrijednosti društva, koje po svaku cijenu želi da zadrži postojeće stanje monokulturalnosti a time i negiranje drugih.

Sličnih primjera negiranja svega što podsjeća na bosansko je zaista mnogo. Među najsvježijima je zakletva vojnika u manjem entitetu kada su i oni i publika izviždali himnu Bosne I Hercegovine, zatim skrnavljenje Radimlje najpoznatije nekropole stećaka, gdje je na trideset metara od te nekropole izgrađen spomenik posvećen blajburškim žrtvama.

To je kulturni i civilizacijski zločin, vandalska intervencija, primitivizam i politička zaslijepljenost, pa i vjerski problem,

tako je predsjednik hrvatskoga PEN-a i ugledni povjesničar umjetnosti Zvonko Maković u Novom listu komentirao izgradnju spomenika žrtvama Bleiburga na srednjovjekovnoj nekropoli stećaka u Radimlji kod Stoca.

MOST

Jedna od ljepotica islamske arhitekture u BiH je svakako bila džamija Ferhadija u Banja Luci. Sravnjena je sa lica zemlje u maju 1993 godine, a kasnije je srpska propaganda tvrdila da su to uradili muslimani. Zahtjevi za restauracijom Ferhadije su brojni, pored Islamske vjerske zajednice obnovu Ferhadije su zahtjevale i mnoge grupe banjalučana organizovanih u razna udruženja u inostranstvu, pisane su i mnoge peticije i molbe.

Da li će biti obnovljena banjalučka Ferhadija je bila tema i radio programa "Most" čiji domaćin je 24. oktobra 1999 bio Omer Karabeg novinar radio stanice Slobodna Evropa [1]. U razgovoru su učestvovali akademik Muhamed Filipović, tada predsjednik Liberalno-bošnjačke stranke i Predrag Lazarević direktor biblioteke, tadašnji predsjednik Srpske stranke za Republiku Srpsku. Razgovor je vođen poslije isteka roka od tri mjeseca koji je srpskim vlastima dao Dom za ljudska prava BiH u junu 1999 po tužbi Islamske vjerske zajednice, a po kojoj su oni bili dužni donijeti odluku o obnovi sedam porušenih džamija, među njima i Ferhadije.
Dozvole nisu date, a gosp. Lazarević koji sebe naziva intelektualcem, usput rečeno je i profesor književnosti na Pedagoškoj akademiji, pojašnjava neispoštovanje odluke kontra pitanjem čije su džamije porušene u BiH? Po njemu su to ostaci turske okupacije i spomenik Srba koji su napustili svoj narod.

Pomenutu tužbu je shvatio kao provokaciju IVZ i bošnjaka koja ne vodi dobru nego novim klanjima. Genocid u Prijedoru opravdava time što su srbi u drugom svjetskom ratu pobijeni u Prijedoru i kako kaže:
"Oni su to zapamtili i ovoga puta su to dočekali na drugi način".
Profesor Filipović u svojim replikama ukazuje da Lazarević zastupa princip totalne podjele i iskorijenjivanja svega što je znak nečega drugog na teritoriji koju Lazarević smatra srpskom. Rušenje džamija je zločin, kao što je zločin i rušenje bilo čije imovine i uništavanje dokaza bilo čijeg identiteta. Teze Lazarevića nisu ništa novo i ne samo karakteristika jednog pojedinca, već kako mnogih običnih ljudi tako i političara, od kojih neki kao naprimjer Dobrosav Paravac sjede u predsjedništvu BiH.

Duša Evrope

Obnova banjalučke džamije Ferhadije treba da počne u junu, najavio je na pres-konferenciji u Sarajevu u martu 2005 velečasni Donald (Revs) Reeves. On je osnivač i direktor nevladine organizacije "Duša Evrope" [2], koja je pokretač projekta obnove tog porušenog objekta. Velečasni Reeves nije želio govoriti o iznosu novčanih sredstava kojima će početi obnova, ali je izjavio da postoji nekoliko vlada koje su za nju pokazale stvarni interes, te dodao: "Nadam se da ćemo u maju ili junu imati službenu obavijest odakle stiže novac za obnovu Ferhadije".

Direktor "Duše Evrope" smatra da problem u obnovi Ferhadije nije novac, nego obnova ljudskih srca. On i njegova organizacija pokušavaju obnoviti Ferhadiju kao zgradu, a ujedno obnoviti srce Banje Luke.

Puno teže od obnove Ferhadije jeste, prema njegovim riječima, pitanje ko će biti njen vlasnik, ne pravno, već da li će ona postati jedna vrsta unutrašnjeg banjalučkog krajolika. "Taj dio projekta puno je teži nego puka obnova same zgrade", naglasio je.

Pokretanjem projekta u Banjoj Luci organizacija "Duša Evrope" namjerava dovesti pomirenje, regeneraciju i prosperitet u taj grad. Velečasni Donald Reeves, britanski umirovljeni anglikanski pastor, 30 godina je vodio čuvenu Saint James crkvu na londonskom Piccadillyju. Novinarima u Sarajevu u martu 2005 je rekao da su mu, kada je prvi put došao u BiH prije pet godina, bile potrebne pune tri godine da ovdje, kao nepoznat i nepozvan, stekne jednu vrstu povjerenja između vjerskih organizacija i NVO "Duša Evrope".

Već u septembru 2001 je u organizaciji "Duše Evrope" u engleskom mjestu Coventry održan petodnevni skup "Banja Luka: koraci u pravcu mira, prosperiteta i pomirenja". Kao najveći uspjeh, sudeći po reakcijama poslije skupa, spominje se banjalučki vladika Jefrem Milutinović (tokom ratu je blagoslovio rušitelje svih banjalučkih džamija), koji je prvi put u proteklih deset godina pristao da sjedne za isti sto sa banjalučkim muftijom Edhemom Čamdžićem. Ideja skupa je bila podržati multietničku Banjaluku i u okviru toga obnovu Ferhadije i ravnopravnost svih vjerskih zajednica.

A kako je Dragan Čavić, tadašnji potpredsjednik srpskog entiteta, shvatio tu ravnopravnost vidjelo se na završnoj večeri koju je za goste priredio gradonačelnik Coventryja. Njemu je Čavić uručio poklon - ikonu sa likom svetog Stefana - uz objašnjenje da je sveti Stefan svetac zaštitnik njegovog entiteta i "krsna slava Republike Srpske". Upitan od novinara BH dani da li se zapitao kako su se osjećali biskup Komarica i muftija Čamdžić kada je Čavić spomenuo krsnu slavu jednog multietničkog entiteta, u kojem oni, navodno, imaju ravnopravnost, tadašnji potpredsjednik Republike Srpske je odgovorio da je to realnost i nije imao interesa za nastavak razgovora.

Tri godine kasnije u maju 2004, ovog puta kao predsjednik Republike Srpske, Čavić je bio učesnik u internacionalnoj međureligijskoj konferenciji čija je tema bila i izgradnja Ferhadije. Kao učesnici u programu pojavili su se članovi hora London sevdah koji su 25. maja održali koncert u Westministeru, u palati koja je sjedište Engleske crkve. Taj nastup je mnogima ostao u sjećanju i po tome što je Čavić napustio skup kada je hor počeo izvoditi sevdalinku "Od kako je Banjaluka postala".

Velečasni Reeves ovako objašnjava sporost projekta: "Kad mi ljudi kažu da je naš projekt spor, tada čovjek mora razumjeti jednu vrstu pasivne agresije lokalnih političara i vjerskih poglavara naspram ljudi kao što sam ja", kazao je velečasni, pojašnjavajući to uočenim nepovjerenjem ovdašnjih ljudi prema Zapadu. U realizaciji projekta obnove banjalučke džamije Ferhadije velečasni Donald Reeves vidi dva "ljudska problema".

Prvi je - ljudi, stručnjaci u obnovi i rekonstrukciji koji se drže daleko od politike, a drugi je - ljudi koji se bave ljudskim pravima i razvojem civilnog društva i misle da je rekonstrukcija i obnova starih građevina luksuz koji sebi može priuštiti elita. "Moram ubijediti ove dvije grupacije da se okupe oko projekta obnove Ferhadije", kazao je direktor "Duše Evrope". Reeves je obećao da će čim zgrada Ferhadije bude "na putu", "Duša Evrope" razmotriti koji će sljedeći vjerski objekt uzeti za obnovu u BiH.

Ovaj prvi razlog koji velečasni navodi, razlog da se stručnjaci u obnovi i rekonstrukciji drže daleko od politike nije potpuno opravdan. Iskustva rekonstrukcije Starog Mosta [3] govore o uspješnoj rekonstrukciji u kojoj su učestvovali domaći stručnjaci potpomognuti u prvom redu stručnjacima iz Turske i Italije. To je bio potpuno logičan izbor jer su kako Stari Most tako i Ferhadija objekti izuzetne arhitektonske vrijednosti i tradicije čije naslijeđe nalazimo u turskoj, a preko nje u rimskoj i grčkoj arhitekturi, jer je turska arhitektura u svom razvoju preuzela mnogo iz tih arhitektonskih tradicija. Stoga ako se takvi stručnjaci iz drugih zemalja ne uključe u rekonstrukciju Ferhadije onda je malo teško obrazložiti njihovo neodazivanje sa političkim razlozima.

A domaće snage su već u maju 2002 počele praviti studiju, naučno istraživački projekat pod naslovom "Principi i metodološki postupak za obnovu Ferhad-pašine džamije" [4]. Radi se o projektu objavljenom u septembru 2002 koji je uradio Arhitektonski fakultet u Sarajevu- Centar za dizajn i istraživanje, s urednikom Muhamedom Hamidovićem i grupom autora. U projektu su učestvovali priznati stručnjaci Muhamed Hamidović, Sabira Husedžinović, a neki poput Ismeta Tahirovića, Stane Ribnikara i Zorice Čubrović su radili na projektu saniranje Ferhadije poslije zemljotresa 1969.

Međutim sama rekonstrukcija Ferhadije i značajna uloga jedne crkvene organizacije sa sjedištem u Engleskoj daje dovoljno povoda za razmišljanja o momogućim drugim motivima obnove te džamije. S druge strane se rekompozicija kulturno-historijskoh vrijednosti treba staviti i u kontekst aktuelne situacije ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u svijetu.

Tako možemo otkriti i druge motive, kao naprimjer spajanje Istoka i Zapada i ublažavanje negativnih reakcija muslimanskih zemalja na Bušovu osvajačku politiku. Zbog toga možda i nije teško shvatiti velečasnog Reeves kada identificiranje problema sa projektom obnove Ferhadije povezuje s ljudima, stručnjacima u obnovi i rekonstrukciji koji se drže daleko od politike. Međutim imena stručnjaka navedenih kao saradnika studije o rekonstrukciji Ferhadije, ljudi koji su i prije tridesetak godina učestvovali u različitim formama obnove i sanacije tog objekta mu ipak ne daju za pravo u tvrdnji da stručnjaci ne podržavaju rekonstrukciju Ferhadije zbog politike.

Na sve ovo se može i gledati i iz drugog ugla; naime u borbi za prevlast u BiH od strane katoličke i pravoslavne vjere u početku, a kasnije i u borbi između hrvata i srba. Oni su ustvari bili ti koji su veoma malo doprinijeli prosperitetu Bosne i Hercegovine. U tom vječitom sukobu su muslimani bili po strani. Proces negiranja drugih koji ću spomenuti malo kasnije je i počeo tada.

Muslimani na Balkanu su gubitnici u zadnja 3 stoljeća. Činjenica je da su muslimani jednostavno izbrisani svugdje tamo gdje je katolička crkva bila jaka. To je npr. sjeverno od rijeke Save. Međutim tamo gdje je katolička crkva slaba kao npr. danas u Banjaluci (gdje se i pored apela i posjete Svetog Oca nije vratilo katoličko stanovništvo) ovaj potez i spremnost anglikanske crkve da obnovi Ferhadiju je u stvari samo motiviran željom da se oslabi pravoslavna crkva.

Primjer nije usamljen i ponavlja se kroz historiju. Engleska i Austrija su pomagali balkanskim muslimanima kako bi ih održali u vrijeme kada je osmansko carstvo krenulo silaznom putanjom. U to vrijeme je osmansko carstvo bilo nemoćno da postavi uslove kojima bi se muslimansko stanovništvo zaštitilo od progona na teritorijama koje su osmanlije napuštali. S druge strane su osmanlije morali da pristanu na ustupke i koliko toliko zaštite krišćansko stanovništvo na teritorijama koje su još kontrolisali. O tome svjedoči i današnji etnički sastav zemalja nasljednica otomanskog carstva. Teritorije koje su prve iščupane iz osmanskog carstva se danas odlikuju sa nikakvim ili minimalnim prisustvom muslimana. Ova mustra se uočava sjeverno od rijeka Save i Dunava i u oblastima koje su najranije ušle u stvaranje nasljednica osmanske imperije, prvenstveno u Srbiji i Grčkoj.

Bez obzira koji od gornjih motiva izaberemo kao pravi mislim da se može zaključiti da pristankom na ispravnost tih motiva, riječi kao genocid, urbicid, bosansko nacionalno kulturno naslijeđe, ljudska prava gube ovim na snazi, blijede dok na drugoj strani riječi kao međuljudska i vjerska tolerancija, kojih je bilo napretek u zadnjem milenijumu dolaze u prvi plan.

Ali riječ je o pogrešnoj postavci - 14 miliona evropskih muslimana trebaju da budu integrisani u Evropu time što će se napraviti Ferhadija u srcu pravoslavnog grada. Znači u gradu koji se još uvijek kontroliše od onih snaga i političkih partija koje su bile na vlasti i 1992. I sve to uz pomoć ne samo crkvenih institucija nego i uz pomoć sultana, prinčeva i arapskih zemalja. Time Evropa kao da želi da spere nečistu savjest nastalu u godinama od 1992-1995 i da da Bosni i Banjaluci nešto što prije nikad nismo imali- jednu džamiju. Za ilustraciju je u Banjaluci krajem 19 stoljeća bilo 44 džamije, dvije katoličke i jedna pravoslavna crkva [5]. Znači to spomenuto spajanje Istoka i Zapada je u Bosni postojalo već stoljećima, a ako se već želi spajati Istok i Zapad moglo bi se pokušati sa naprimjer izgradnjom jedne katedrale u Saudijskoj Arabiji i džamijom u Vatikanu.

Slijedi mali odlomak o početku raspada Jugoslavije, odlomak koji ujedno podsjeća na događaje koji su prethodili rušenju Ferhadije.

Početak raspada Jugoslavije

Treba naglasiti da je prva faza u skali konflikata u procesu raspada Jugoslavije bila faza čiste nesuglasnosti u nizu pitanja. Političkim putem nije se htjela sačuvati Jugoslavija, sjetimo se samo maratonskih diskusija sa srpskim političkim vrhom u vezi dileme o jakoj konfederaciji ili slaboj federaciji. Zbog toga su problemi rasli, povećavali se, dodavani su novi elementi, pojačana je odbojnost među nama, stari konflikti su se odjednom pojavili na sceni.

Sjetimo se predratnog scenarija otkopavanja srpskih žrtava iz drugog svjetskog rata u Hercegovini kada su popovi vadili ljudske lobanje iz raka i na taj način pravili od svih bošnjaka i hrvata neprijatelje srpskog naroda.

Kosti pokojnika postaju snažno sredstvo trovanja. Tako će taj "nebeski narod" gledati na bošnjake ne kao na ljude kojima je BiH jedina domovina, nego proglasati ih Turcima, balijama, ili izdajnicima srpskog naroda. S druge strane svi hrvati su proglašeni fašistima i ustašama.

Historičari, intelektualci, mediji su svesrdno uključeni u toj kampanji. Tvrde da su npr. starosjedioci BiH bili srbi i nešto malo hrvata. Ali eto neki su ustrajali u svojoj vjeri, a neki su prešli na islam, i zbog toga ih treba uništiti, protjerati, opljačkati. Posebno pažnja je usmjerena na kosovsku bitku, za sve probleme srba od tih vremena pa do početka rata su krivi bošnjaci. Bošnjaci se ovakvim srednjevjekovnim shvatanjem srpskog nacionalnog identiteta tako proglašavaju za žive objekte koji podsjećaju na potčinjenost srpske srednjevjekovne države osmanskom gospodaru.
Niko ne može osporiti da je npr. krvavi harač u doba turske vladavine na našim prostorima postojao, i da su mnogi dječaci odvedeni daleko od svojih domova, od svojih majki i očeva, što je bilo nehumano. Međutim s druge strane ima sociologa koji takvu praksu posmatraju u svjetlu socijalnog mobiliteta, tj. sposobnosti nekog društva da stvori uslove da čak i pripadnici nižih društvenih klasa mogu da napreduju toliko da pređu iz tih nižih u više društvene klase.

Razmišljanja idu dalje tako da naglašavaju da su ti dječaci odvedeni u za ono doba, najmodernije koledže kojih u to doba Evropa nije imala. Kasnije su kao naprimjer Mehmed-paša Sokolović postali istaknuti članovi vojno-političkog aparata osmanskog carstva i uradili mnogo kako na gradnji džamija, tako i infrastrukture u Bosni i Hercegovini.

Vrh stranice

Negiranje drugih

Sigurno je da danas Ferhadija inicira mnoge da razmišljaju o ulozi i značenju vjerskih spomenika u kolektivnoj svijesti ljudi različitih grupa i religijskih tradicija koji su te uništene spomenike stoljećima smatrali kao svoje, a i kao dio zajedničkog naslijeđa.

Upravo ovakvi svjedoci te mirne prošlosti smetali su i smetaju srpskim hegemonistima koji s ovakvim stanjem pokušavaju da konstruišu vlastitu, čistu, srpsku stvarnost usred Bosne i Hercegovine. I dok je u očima mnogih još uvijek miniranje Ferhadije kao i ostalih džamija, crkvi i sinagoga čin uništenja, ludosti i barbarizma dotle su ta uništenja u očima onih koji su to zamislili i sproveli u dijelo stvaralački čin. Čin poslije kojeg će doći bolje sutra, neki novi početak i oproštaj sa "nečistom" prošlošću. Tako je agresija na Bosnu i Hercegovinu proizvela etniciziranje zajedničkog bosanskog kulturnog naslijeđa.[6]

To zajedničko kulturno naslijeđe iako dobrim dijelom uništeno, preorano, prekriveno asfaltom još uvijek živi u mnogim dušama, svjesnih težine tog čudesnog bosanskog kulturnog naslijeđa, taloženog jedan čitav milenijum u susretu različitih kultura i religija.

Jasan dokaz kosmopolitskom duhu BiH su djela mnogih istaknutih ličnosti BiH, književnika, slikara raznih profila i porijekla. Da su ti umjetnici radili u sredini punoj višestoljetne mržnje nikada ne bi uspjeli napraviti djela, dokaze posebnog bosanskog duha i mentaliteta; sjetimo se npr. Ishaka Somokovlije, Branka Ćopića, Radeta Jovanovića i mnogih drugih. Dokaz su i hiljade takozvanih mješovitih brakova.
Kada kažem mirna prošlost ne želim reći da sukoba i konflikata nije bilo. Međutim to je daleko od tvrdnji da je Bosna zemlja ljudi u kojima počiva višestoljetna mržnja prema onim drugima kao što je znao reći Ivo Andrić. S tom tvrdnjom se najlakše skida odgovornost sa pojedinaca, grupa i institucija koji su izvršioci zločina, ali isto tako i sa savjesti onoga dijela svijeta, koji je agresiju na BiH sveo u sredstvima javnog informisanja na "balkansku krizu i humanitarnu katastrofu". U svakom slučaju se može konstatirati da mržnja poslije ovog rata postoji kod žrtvi, ali je novijeg datuma i posljedica ratnih godina ispunjenih masovnim egzekucijama, logorima, silovanjima, materijalnim razaranjima, posljedica podijele zemlje ovjerene Dajtonskim ugovorom i svom onom frustracijom, ratnim traumama i nemoći da se nešto promijeni.

A ako riječ patnja povežemo sa riječi žrtva onda je više nego očigledno (imajući u vidu kako je srpska strana ta koja je napravila najviše štete i po objektivnim istraživanjima i statistici proizvela i najviše ratnih zločina) da je tišina na njihovoj strani daleko najveća. I nema dvojbe da je potrebna velika hrabrost da se pogleda historiji u oči, bez predrasuda, falsificiranja i laži. A ako se to uradi, naravno sa bolom koji slijedi, historija može biti ta koja će ujediniti BiH.

Cilj koji se želio postići sa rušenjem Ferhadije je bio da se uništi i razbije kosmopolitski bosanski duh. Političkom propagandom i ratom se ostvarilo to što se htjelo, naime da Bosna i Hercegovina nije bosansko- hercegovačka, nego kako danas izgleda više je srpska i hrvatska. Minirajući Ferhadiju se željelo minirati i ubiti suživot, a ne samo materijalna dobra. Samo uklanjanje tih dobara, znakova postajanje jednog naroda, jedne kulture i ako hoćete civilizacije se ne samo u Banjaluci ostvarilo sa stotinama kilograma eksploziva koje su imale dvostruku funkciju: ubijanje zajedničkog života i potvrda NEGIRANJA drugih. Fosfornim bombama je npr. gađana Nacionalna biblioteka i Orijentalni institut u Sarajevu.[7].

Te bombe ne samo da su mogle da spale stare pergamente, knjige nego i da rastope čelične sefove u kojima se se čuvali najvrijedniji rukopisi. Cilj: negirati da smo uopšte postojali ne samo u Banjaluci nego i na 49 posto teritorije BiH. A kada se u manji entitet vrati skromnih 10 posto predratnog stanovništva onda je cilj za sada ostvaren.

Mitski motori

Pored ovog procesa negiranja drugih potpomognutim ubijanjem zajedničkog života potrebno je ukazati i na jedan drugi proces bez koga je nemoguće negirati postojanje drugih. Riječ je o stvaranje mitova, predanja, iskrivljavanju historijskih istina o Bosni i Hercegovini, a sve s ciljem zadržavanja postojeće strukture vlasti. Taj proces je kod nekih sociologa dobio naziv mitski motori. Njegovi glavni izvori su tradicija i historija, koji zajedno teže ka konstrukciji prošlosti s ciljem da se budućnost usmjeri u željenom pravcu.

Važno je napomenuti da se tradicije mijenjaju cijelo vrijeme, ali istovremeno nose i jedan dio koji je nepromjenljiv. Zajedno sa historijskim neistinama tradicija ispunjava cilj postojeće vlasti- integritet i kontinuitet u postojanju srpstva u BiH. Otuda npr. i novi naziv ulici Ferhad-paše, onoj maloj ulici koja se nalazila kraj njegovog turbeta. Ulica koja se do rata zvala Ferhad-pašinom nosi danas naziv Makarija Sokolovića, što je samo jedan od načina da se stare tradicije unište, nove fabrikuju i da se tako preko nove topografije grada učvrste u svijest stanovništva. Zato je islamsko naslijeđe Bosne i Hercegovine u koje naravno spada i Ferhadija, izvanredan primjer analize i potvrde teorija o negiranju drugih i teorije o mitskim motorima. [8]
I kada razmišljamo malo o budućnosti vjerovatno će džamija Ferhadija svojom rekonstrukcijom omogućiti da se negiranje drugih priguši u stvarnosti, ali će po mom mišljenju pojačati produkciju lažnih mitova i predanja.

Konstrukcija sjećanja o nasilju i teroru počinjenih od strane osmanlija nad krišćanima BiH poprimila je u naše doba jedan mistično- historijski karakter. Mističan karakter treba naravno potražiti u činjenici da u tim predanjima ima malo istine. Naprimjer sjetimo se narodnih pjesama o Marku Kraljeviću. Mistično je i to što se prošlost poima, pripovijeda i dalje prenosi sa apsolutnim shvatanjem da je ta prošlost bila u apsolutnoj harmoniji, uredna i u savršenom redu do trenutka kad je onaj «drugi» stupio na scenu.

Istovremeno nude ta predanja i rješenje- ukazuju na organizovanje novih i reorganizovanje (ponovno organizovanje) starih socijalnih i političkih kategorija, s ciljem definisanja sebe u opoziciji s drugima, definisanja sebe u odnosu dobra i zla. Orijentišući se na ponovno stvaranje svijeta, moralnog uređenog u skladu sa vlastitim dubokim moralnim mustrama o dobru i zlu, takva srpska predanja o prošlosti uzimaju, koriste historijske događaje, uzimajući jedan dio istih, neke prešućuju ili jednostavno prekrajaju u skladu sa svojim gore spomenutim dubokim moralnim mustrama o dobru i zlu.

U ovom procesu klasifikacije na dobre i zle je ugrađen potencijal za legitimiranje, opravdanje političkog nasilja. Desilo se to u Banjaluci, Bijeljini, Srebrenici, Mostaru, Stocu, Prijedoru i mnogim drugim mjestima, gradovima, naseljima i selima širom BiH.

Legitimiranje nasilja

Legitimiranje političkog nasilja na početku rata je eskaliralo u monopolizaciji vojnog potencijala BiH. Ova monopolizacija vojnih potencijala bilo kao dio RAM- plana koji je težio uspostavi Velike Srbije- ili kao dio plana HDZ-a hrvatskog rukovodstva sa tadašnjim predsjednikom Tuđmanom na čelu i njegove personifikacije Mate Bobana u BiH- nije provedeno sa istim intezitetom u različitim dijelovima zemlje.

Ako se pozovemo na statistiku više je nego očigledno da je broj pobijenih civila, broj koncentracionih logora i broj masovnih grobnica najveći u područjima gdje su srbi bili brojni ali ne i u većini. Skoro cijela istočna Bosna je primjer. A osnova operativnog dijela RAM-a nije bila nešto što su srbi morali da sami naprave. Uzeta je iz dokumenta Strategija opštenarodne obnove i društvene samozaštite SFRJ [9], u kom je umjesto riječi komunisti napisano srpski narod.

Legitimiranje političkog nasilja, ali i genocida je ovim usko povezano sa pojmom "značajni drugi" koji se simbolički povezuje sa destruktivitetom, zlom i tako se reprezentuje u svijesti individua kao prirodni i neizbježni potrebni objekat za nasilje kojim će se individua i kolektiv/narod kojem pripada osloboditi, odbraniti, očistiti.

Međutim da bi bolje razumjeli i mogli shvatiti neljudski postupci i uništenje kulturne baštine BiH potrebno je više analizirati slijedeća dva procesa:

• Povezanost između pojedinačnih sjećanja i sjećanja na nivou kolektiva, drugim riječima povezanost sjećanja živih i sjećanja, predanja koja nalazimo u takozvanoj kolektivnoj memoriji.
• Uticaj historije na javna/kolektivna ali i individualna sjećanja, predanja.

Ovakav antropološki pristup omogućava da se državna vlast, nacionalizam i poličko nasilje studira iz etnografske perspektive.

U sljedećim odlomcima ćemo vidjeti kako uvođenje konvencionalnih ideja, koje kažu da je borba za moć povezana sa ljudskom sklonošću da klasificiraju aktuelna politička dešavanja na bazi izričitih predodžbi o čistoći-nečistoći, dobru-zlu, otkriva ogroman kompleksititet koje je spojen sa idejama o naciji i suverenitetu.

Značajan pristup problemima oko rekonstrukcije Ferhadije je stoga moguće ostvariti ako se reprezentuju ne samo kolektivna sjećanja, predanja, nego i individualna sjećanja o ekstremnom političkom nasilju. Samo tako ćemo biti u stanju da analiziramo kako su s jedne strane socijalno i individualno, ili javna i individualna historija međusobno usklađeni u produkciji sjećanja o nasilju, teroru, sjećanja koja sljedeći put doprinose objašnjenju, opravdanju, i na kraju stimulisanju novog nasilja između jednih i drugih.

Sve ovo nameće više pitanja nego odgovora. U prvom redu je potrebno obratiti pažnju na

• odnos između određenih događaja/epizoda u dalekoj prošlosti,
• postojanja političkog nasilja u bliskoj prošlosti,
• općenite ideje/predodžbe naroda BiH o prošlosti i svom identitetu.

Kao prvo pitanje se nameće kako se i u kojim simboličnim formama ispoljavaju politički kolektivi i invidualna sjećanja o nasilnim epizodama iz prošlosti? Kako se sjećanje o političkom nasilju transformiše kroz vrijeme? Kakve implikacije imaju ta sjećanja na politički identitet u sadašnjoj praksi? Imaju li određena kolektivna sjećanja- sjećanja koja pripovjedaju o nečovječnim postupcima učinjenim protiv «nas» od «drugih» ( naprimjer članova druge etničke grupe ili nacije)- snagu da se ti «drugi» sljedeći put mogu tretirati u diskursu i da se sve ono što se desilo ( ako se desilo, ali je ustvari nebitno da li se desilo) simbolički i praktično, može opravdati kao legitimni objekat za novo nasilje.

I na kraju da li sjećanja o nasilju kao neljudskim postupcima i uništenje onog drugog, koji se predstavlja kao barbar, životinja, čine odlučujuću komponentu u dinamici spirale nasilja između određenih grupa, između «našeg ja» i onih «drugih».

A primjera o negiranju drugih i produkciji mitova i predanja je zaista mnogo. Ovdje bih istaknuo jedan koji je čini mi se malo poznat. Uobičajeno shvatanje o turcima kao neprijatelja srba se ovim primjerom zaista mnogo relativizira.

Naime osmansko carstvo se može smatrati evropskom državom već 1362 godine sa tadašnjim glavnim gradom u Adrianopolju na evropskoj strani. Kada je osmanlijski sultan Bajazit I 1396 obnovio opsadu Konstantinopolja činilo se da se skoro bliži kraj Bizantijskom carstvu. Međutim Bajazit I je bio prinuđen da odloži napad jer mu je i samom prijetila opasnost od vojske pod vođstvom Tamerlana (tursko ime Timur - željezo)[10], čija ratna mašina je ušla u Malu Aziju. Zbog toga je Bajazit morao da odjaše u susret toj ratnoj mašini na istok sa svojom vojskom, pojačanom vojskom svojih azijskih vazala i mnogim krišćanima sa Balkana- profesionalnim vojnicima. Bajazit je uspio doći do Angore (današnja Ankara) u zapadno-centralnoj Aziji. Tu se već nalazila velika vojska pod komandom Tamerlana.

Armenija, Hindustan, Sirija, Afganistan, Mesopotamija su samo neka područja kojima je tada gospodario taj emir iz Samarkanda u današnjem Uzbekistanu. Dvije vojske su se suočile 20. jula 1402. Bitka je veoma dobro opisana u literaturi i desila se skoro godinu dana kasnije od drugog zauzimanja Bagdada kojeg je Tamerlan osvojio 21. jula 1401 godine. Bajazit I je izgubio bitku kod Angore, pao u zarobljeništvo u kom jekasnije i umro, jer su azijski vazali dezertirali i prešli na stranu tatarima. Međutim lijeva strana osmanlijske vojske bazirana od snaga iz Anadolije i sa "evropskog" Balkana - posebno srpski dio- se borila kao lavovi kako je Tamerlan priznao poslije bitke.

A i historija je zabilježila da je taj srpski dio osmanlijske vojske pod komandom Stefana Lazarevića, (otac Lazar je poginuo 1389 godine u kosovskoj bitci protiv tih istih osmanlija), bio najvjerniji svome gospodaru. Težina poraza, gubitak Bajazita I je skoro uzrokovala propast osmanskog carstva. Anadolski vazali su pokušali da iskoriste trenutnu slabost osmanlija i proglasili nezavisnost, ali evropski vazali su suprotno tome podržavali Portu. Balkansko većinom seosko stanovništvo je izgleda bilo zadovoljno sa svojim tolerantnim, nefanatičnim novim gospodarima, koji im dozvoliše upotrebu vlastitog jezika, zakona i religije.

Ali iako je Tamerlan umro tri godine poslije bitke kod Angore osmanlijama je trebalo deset godina da se oporave. Zahvaljujući najviše srpskom lojalitetu uspjelo im je da obnove ekspanzionu politiku, prvo u odnosu na Mađarsku i kasnije protiv Konstantinopolja kojeg osmanlije osvojiše 1453.

Kada govorimo o krojenju historije s fokusom na islamsko naslijeđe BiH i porodicu Sokolović s najpoznatijim članom Mehmed-pašom, vjerovatno najočitiji primjer falsifikovanje historijskih činjenica je tvrdnja srpskih historičara da je Mehmed-paša bio bosanski srbin, preveo na islam cijelo Podrinje, imao brata Makarija Sokolovića i gradio kršćanske vjerske objekte po Bosni. Ovakve konstatacije srpskih historiografa su nacionalno-romantičarske i historijski neutemeljene što je argumentovano u knjizi Historija Bošnjaka, str. 153-163, prof. Dr. Mustafa Imamović [11].

Poznato je da je Mehmed-paša dovodio svoje najbliže rođake u Carigrad i da su mu sestra i otac primili islam. Sestra Šemsa se udala za Subab-bega Boljanića, hercegovačkog sandžaka. Otac Dimitrije (ne zna se tačno vjersko porijeklo ovog Bošnjaka) je dobio ime Džemaludin Sinan-beg. Za njega se zna da je bio mutevelija jednog Mehmed-pašinog vakufa, utemeljenog u Bosni. Kasnije, kako su skoro svi njegovi najbliži rođaci postigli uspješnu vojno-upravnu karijeru, veliki vezir Mehmed-paša nije se zanimao za dovođenje novih ljudi iz svog kraja u Carigrad, nego se, pored državničkih poslova, posvetio podizanju svojih brojnih zadužbina i vakufa širom Carstva.
Tako je u svom rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio džamiju, mekteb, musafirhanu i vodovod. Mehmed-pašine zadužbine razasute su po Carigradu, Edirnama, Halepu, Medini, Bečkereku u Banatu, Beogradu te po Bosni, gdje je dosta zapamćen najviše po gradnji mostova. Smatra se da je Sokolović podigao tri do pet mostova izuzetnog privrednog značaja i velike graditeljske ljepote. To su ćuprija na Drini u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici, most na ušću Žepe u Drinu i vjerovatno Kozju ćupriju u Sarajevu. Ovi i drugi mostovi u Bosni grade se u sklopu velikog obnavljanja putne mreže i trgovačkih prometnica, koje se vrši u Carstvu tokom XV st., u doba Sulejmana Veličanstvenog i njegovog nasljednika Selima II. Taj zamašni poduhvat provode u djelo uglavnom dvojica velikih vezira Bošnjaka, Rustem-paša Opuković i Mehmed-paša Sokolović.

— Historija Bošnjaka, str. 153-163, prof. Dr. Mustafa Imamović

Nema podataka da je Mehmed-paša Sokolović gradio kršćanske vjerske objekte po Bosni, kao što su to činili neki drugi visoki carski dostojanstvenici porijeklom Bošnjaci. Ako Mehmed-paša Sokolović nije sam podizao pravoslavne crkvene objekte, sigurno je kao visoki carski dostojanstvenik znatno uticao na odluku osmanske države da 1557. obnovi Pećku patrijaršiju. Za prvog patrijarha postavljen je Makarije Sokolović, po predanju iguman ili arhimandrit svetogorskog manastira Hilandar. Općenito se pogrešno smatra da je Makarije bio Mehmed-pašin brat. To se tvrdi na osnovi posrednih izvora. Tako njemački putopisac Stepahn Gerlach pisao 1575. da je obnovitelj Patrijaršije bio brat velikog vezira. Mnogo kasnije, u XIX stoljeću, zapisao je hroničar manastira Tronoše kod Loznice da je patrijarh makarije bio brat tadašnjeg velikog vezira i da je od njega dobio hatišerif da obnovi "sve manastire crkve." Oba ova kasnija zapisa previđaju činjenicu da u vrijeme obnove Patrijaršije Mehmed-paša nije još bio veliki vezir, nego po rangu treći vezir. Velikim vezirom postat će tek osam godina kasnije. Neposredni svjedok, spomenuti mletački bajlo M. Cavalli, piše u jednom svom izvještaju iz augusta 1558. da mu je jedan svećenik, Dubrovčanin, vikar bosanskog nadbiskupa, rekao kako je nedavno postavljeni "srpski patrijarh grčkog obreda" došao na taj položaj zahvaljujući podršci "svog strica, koji je paša." Patrijarh je dobio od sultana berat da mu "svi kršćani, i latinskog i grčkog obreda, plaćaju jednake namete." Turski hroničari, koji su bili veoma obaviješteni o užoj porodici velikog vezira, znaju da je imao dva brata i njihov životni put prate sve do sultanova saraja. Odatle se može zaključiti da Makarije nije mogao nikako biti Mehmed-pašin sinovac. Nije mu to mogao biti čak ni u prvoj pobočnoj liniji, jer je poznato da je Mehmed-pašin rođeni stric rano primio islam, pa mu se ne zna čak ni za rođeno ime. U izvorima se spominje kao Rustem-beg Sokolović, sa tri sina: Derviš-pašom, Ali-begom i Ferhad-pašom. Prema tome, pravi Mehmed-pašin sinovac bio je Ferhad-paša, kliški i bosanski sandžak-beg i prvi beglerbeg Bosanskog ejaleta. Što se tiče Makarija, on je mogao biti samo neki dalji Mehmed-pašin rođak, s obzirom na činjnicu da je rod Sokolovića bio veoma razgranat.

Sokolović je pao, vjerovatno kao žrtva zavjere, tako što ga je, 11. X 1579. u njegovom saraju ubio neki derviš, porijeklom iz Bosne, koji je navodno došao da od vezira nešto moli i da traži milostinju. Ubica je po nekim piscima bio pristalica ili pripadnik hamzevijskog reda. Osnivač ovog sinkretičkog islamsko-bogumilskog reda i njegovog učenja bio je Hamza Bali Bošnjak iz Gornje Tuzle. On je odveden u Carigrad i nakon ispitivanja, kao heretik osuđen na smrt i pogubljen 6. VI 1573. godine. Ubistvo Mehmed-paše moglo bi, prema tome, biti i čin osvete.

— Historija Bošnjaka, str. 153-163, prof. Dr. Mustafa Imamović

Rat poslije rata

Proces negiranja drugih je nastavljen i poslije rata. Primjeri su raznovrsni ako pogledate bilo koju web stranicu iz manjeg entiteta uočićete da neke pišu o svojoj historiji u kojoj se uopšte ne pominju kulturno-historijski spomenici nesrba. Čak i onda kada se pomenu stoji da je džamija Ferhadija stajala na tom mjestu, a "zaboravljeno" je kako je nestala.

Početkom 1994 u organizaciji Arhiva Bosanske Krajine i Muzeja Bosanske Krajine ( radi se o kulturno-znanstvenim institucijama koje su promijenili ime u institucije Republike srpske) je organizovana izložba "Banjaluka- Centar Vrbaske banovine 1929-1941". Izložba koja je trebala prikazati Banjaluku u razdoblju u kojem je grad imao oko tridesetak džamija niti na jednoj fotografiji nije prikazala alem, a kamoli minaret džamije.

Tu su izložbu, nažalost, a njihovu sramotu, priredile dvije kulturno-znanstvene institucije i to one koje su dužne čuvati istinu. A one su baš tom izložbom zaigrale u nečasnom kolu koje su predvodili velikosrpski nacionalisti, šovinisti i ekstremisti

Aleksandar Ravlić, Banjalučka Ferhadija, str. 57, Aaris Rijeka 1996.

Istu politiku negiranja drugih sprovode i druge institucije. U banjalučkom amaterizmu, čiji sam dio bio preko dvadeset godina, ova praksa se npr. ispoljava da su banjalučki koreografi počeli da prave nove koreografije u kojima je skoro sve ostalo isto, izuzev toga da je promijenjeno ime naroda koji je igrao pojedine folklorne igre. Tako ispada da su grmečke igre, igre koje su isključivo igrali bosanski srbi u svojim narodnim nošnjama, igrali bošnjaci-muslimani, a primjera ima još. Sve ovo ne iznenađuje jer su nove vlasti promijenile i imena banjalučkih ulica i kvartova pa je valjda došao red i na folkorne igre i narodne nošnje.

Malo je reći da sam bio zaprepašten kada sam pregledavajući jedan CD sa audio i video materijalom CKUD "Veselin Masleša" zapazio da njihov orkestar počinje koncert folklornog ansambla sa Užičkim kolom, a završava ga sa kompozicijom Svilen konac.

Kao posljedica agresije na BiH i etniciziranja mnogih kulturnih spomenika, (spomenuo bih naprimjer Stari Most u Mostaru za kog bi malo ko prije rata rekao da je muslimanski spomenik), uočio sam i sličnu tendenciju kod tradicionalne bosanske pjesme sevdalinke. Naime u današnje vrijeme se naprimjer kod Bošnjaka sevdalinka ističe kao dio bošnjačkog identiteta i kulturnog naslijeđa kroz koje se identifikuje jedan narod.

Danas sve više i više čujemo i riječi kao srpski sevdah, na internetu se mogu kupiti kompakt diskovi s nazivom Sevdalinke. Na njima se nalaze sevdalinke, zajedno sa novokomponovanim pjesmama i vranjanskim trubačima. Zato je i logično da se kod Bošnjaka stvara otpor koji se ispoljava u proglašenju sebe samih kao eksluzivnog vlasnika sevdalinki. Ovako se taj autohtoni bosanski muzički izraz placira kod jednog naroda umjesto kod bosanske nacije. Tako sevdalinka indirektno postaje faktor koji utiče na dodatno razgraničenje kulturnih tekovina BiH.
S druge strane naprimjer u manjem entitetu, u Republici Srpskoj se sevdalinka ne predstavlja kao autohtoni bosansko-hercegovački muzički pravac i stil, nego jednostavno kao narodna pjesma. To ne čudi nimalo, jer se proces poništenja prošlosti i čišćenja prljave prijašnje kolektivne memorije, u velikoj mjeri završen na ekonomskom i političkom planu ovako prenosi i u oblast kulture i tradicija. Selenjem sevdalinke u narodnu pjesmu bez definisanje te iste kao bosanske narodne pjesme se ustvari negira postojanje jednog naroda, njegove tradicije i kulture. S druge strane se taj isti narod gura u okvire srpskog etnosa promovišući srpski sevdah pomiješan sa narodnim pjesmama.

Nedavno sam kupio zbirku pjesama "Biseri gradske muzike" [12], koju je napisao Milorad Kenjalović, prodekan Muzičke akademije u Banjaluci, za banjalučane poznat kao predratni muzički urednik na Radio Banjaluci i vođa sastava "Stari Znanci". Dotični gospodin je završio muzičku Akademiju u Sarajevu, bio član sarajevskih "Prijatelja" i trebao bi znati da je pjesma "Otkako je Banjaluka postala", taj skoro pa zaštitni muzički logo Banjaluke, sevdalinka. Ipak je ta pjesma zajedno sa pjesmama Ne plači dušo, Jesenje lišće, Daj mi čašu rakije, Eleno kerko, Gone goveda Maro moja, Kraj tanana šadrvana, označena kao narodna pjesma.

Razlog za ovo, sudeći po predgovoru koji je napisao prof. Dimitrije Golemović, treba tražiti u činjenici da se tim pjesmama ne zna autor. Međutim to nije tačno, nekim pjesmama se znaju autori: naprimjer Zvonko Bogdan, Šaban Šaulić. S toga je zaista neprofesionalno i nekorektno ne označiti sevdalinke svojim imenom, imenom koji identifikuje te vrste pjesama kao autohtoni bosanski muzički izraz.

Osmanlije

Neznanje, neobaviještenost i u ovom slučaju zloupotreba historijskih činjenica o postanku bosanske države, ulozi i značaju osmanlija na našim prostorima, drugom svjetskom ratu je između ostalog bilo izvor neslaganja, konflikata, rata i progona koje smo svi zajedno imali priliku osjetiti zadnjih decenija. Rizik da se sve ponovi postoji još uvijek.
U odnosu na ulogu osmanlija na našim prostorima se gore navedeno u stvarnosti ispoljava u srpskim nacionalno-romantičarskim, historijski neutemeljenim konstatacijama i srpskom nacionalizmu koji je sliku Turske kao neprijatelja Srbije nekritički prebacivao i prebacuje nažalost još uvijek na sadašnje generacije.

Sve ovo ima za cilj negiranje drugih- nesrba i slijepog preuzimanja vrijednosti i tradicija srpskog naroda na teritoriju Bosne i Hercegovine na kojoj NIKAD prije nisu postojali sadašnji oblici srpske vlasti, vlasti koja je nastala kao rezultat etničkog čišćenja. Na taj način se svi udaljavamo od višestoljećnih tekovina bosanskog društva kao što su multilateralnost, zajednički život, život na istim prostorima.
Ova slika neprijatelja potiče kao što znamo iz 14 i 15 stoljeća kada je Turska osvajala Evropu. Evropske predožbe o Turskoj datiraju naime baš iz tog perioda, i nastale su zbog turske ekspanzije. Istovremeno se sa tim turskim osvajanjima evropskog tla odvijao i jedan drugi proces: stvaranje kolektivnog evropskog identiteta. Kolektivno stvaranje identiteta pretpostavlja egzistenciju, postojanje jednog takozvanog "značajnog drugog". (Detaljnije o ovome u teorijama od Michaela Fauccalt, Max Weber). To kratko rečeno znači da neko, nešto, potvrdu svog identita i postojanja obezbjeduje preko drugog pojma. Naprimjer kada čujemo riječ bijelo malo ko bi od nas mogao da kaže ali i da shvati značenje riječi bijelo bez postojanja riječi-pojma crno. Znači riječ je o pojmovima koji nam olakšavaju shvatanje dotičnog pojma. Međutim daleko je teže primijeniti pojmove iz fizike kada se pokušavaju analizirati odnosi između ljudi.

A značajni drugi je u slučaju Evrope bila Turska, koja je u to doba smatrana kao najveća opasnost za krišćansku Evropu. Iako opasna po tadašnju Evropu turska osvajanja su ustvari doprinijela stvaranju kolektivnog evropskog identiteta, što se u svakom slučaju ne bi desilo, ili bi se desilo znatno kasnije, da nije bilo tih turskih osvajanja evropskog kontinenta. Zbog svega ovoga su turci i u literaturi i u javnosti identificirani kao zli, nekrišćani i neevropljani.
Značaj osmanskog carstva za zemlje Balkana, centralne Evrope, ali i indirektno za zemlje Zapadne Evrope je neprocjenjiv i kolosalan. Uprkos tome je pojam turčin još uvijek za mnoge evropljane sinonim pojma stranca u evropskoj kulturi. Ovo mentalno naslijeđe je temelj za mnoge predrasude koje su uzrokovale da su narodi zapadne Evrope teško prihvatili turke kao zapadnoevropski narod. Istovremeno egzistiralo je ovo mentalno naslijeđe kod grka, srba, bugara i rumuna kao osnova za njihove nezavisne nacionalne države. S druge strane sami turci shvatali su sebe same kao nasljednike antičke rimske civilizacije.

Italijanski književnik Klaudio Magris ( Claudio Magris) [13] u svojoj knjizi o Dunav- kulturama opisuje ovako odnos izmedu Evrope i osmanskog carstva:

Susret izmedu Evrope i osmanskog carstva je i izvanredan primjer dva svijeta, koja su se stoljećima napadala, ratovala, ali koja su se na kraju medusobno prožela i tako obogatila. Nije slučajnost da je najveći zapadni književnik koji je skicirao susret izmedu dva svijeta, jugosloven Ivo Andrić bio toliko opsjednut slikom mosta. Most se neprestano pojavljuje u njegovim romanima i novelama kao simbol jednog prkosnog nenadolazećeg puta, razapet preko opasnih rijeka i dubokih kanjona, kao simbol različitih religija i naroda. Most je i mjesto oružanih sukoba da bi potom taj isti most učesnike u sukobu malo sakupio, doduše u razne strane, ali ipak u jedan povezan, zajednički svijet kao na nekoj epskoj slici gdje turski vojnici i hajduci vode vječiti rat u balkanskim brdima i na kraju počinju da liče međusobno".

— Claudio Magris

Ovdje bih napomenuo i sudbinu španskih i portugalskih židova koji su poslije godine 1492 kada su prvo bili prognani sa iberijskog poluotoka a potom i iz Holandije koja je u to vrijeme bila pod Španijom našli jedino utočište u osmanskom carstvu. Samo ovdje su se židovi mogli sresti sa odredenim stepenom tolerancije. Osmansko Carstvo je u to vrijeme u odnosu na druge države bilo bolje organizovano, religiozno više tolerantno i na vojnom planu modernije nego suparnici. Dolaskom u zemlje pod upravom Porte ( sultanovog dvora u Istanbulu), Jevreji su bili toplo prihvaćeni. Kao i kršćani/ hrišćani bili su na osnovu Islama smatrani kao "narod knjige" ( misli se na svete knjige).
U prilog ovoj činjenici govori i ovaj kratki citat o utiscima francuskog putopisca Nikolaja. On je godine 1531[14] putovao po osmanskom carstvu i nije mogao da sakrije svoje čuđenje kada se uvjerio o kakvoj se toleranciji radilo:

Ono što me posebno čudi je veoma velik broj jevreja koji su nastanjeni u Turskoj i Grčkoj, ali najviše u Konstantinopolju i njihov broj se povećava. Skoro svuda u carstvu se jevreji bave sa trgovinom roba i novca jer se razne robe iz svih zemalja ovog svijeta dovoze ovdje i kopnom i morem. Jevreji su vlasnici najvećih skladišta punih svakojake robe u Konstantinopolju. Mogu se sresti i dobri majstori, zanatlije a najviše kod maranerana koju su nedavno protjerani iz Španije i Portugala ( riječ maraneri dolazi od riječi marranos- svinja. Izraz se upotrebljavao za one španske židove koji su konvertirali na islam ali su tajno zadržali svoje jevrejske rituale. Oni su bili protjerani iz Španije zbog inkvizicije ( u literaturi se još koristi izraz velike autodafeje) u 1490 godini.) Pored ovoga se jevreji ističu i kao tumači.»

— Keller, 1966, II, 122-23

Jevreje je spomenuo i Hamdija Kreševljaković u knjizi "Hanovi i saraji Bosne i Hercegovine". [15]

Španjolski Jevreji ili Sefardi počeli su se naseljavati u Sarajevo sredinom XVI stoljeća. Oni su ovamo dolazili ponajviše iz Skoplja na Vardaru, a pokoji i iz Dubrovnika. Kada je 1580 g. došao nekim državnim poslom u Sarajevo vezir Hrvat Sijavuš paša, beglerbeg Rumelije, pritužiše mu se Sarajlije na Jevreje, kako prave veliku galamu i kako neoprezno postupaju s vatrom, pa često prouzrokuju požar i zamoliše ga da ih iz mahala ukloni. Sijavuš paša uvaži te razloge i dade sagraditi jedan veliki han ondje gdje je danas stara jevrejska sinagoga u Titovoj ulici i u taj han nastani sve Jevreje Sarajeva. (U ovom je hanu bilo 48 soba). Tako taj han postade ghetto. U njemu je podignut i hram ili havra...

—  Hamdija Kreševljaković

Kad je ovaj postao pretijesan, sagrađen je zapadno od Gazi Husrevbegova bezistana i sjeverno od Tašlihana jedan manji han, koji Jevreji zvahu hanikjo. Ali već u drugoj polovici XVIII stoljeća nalazimo jevrejske porodice ponovo kao stanovnike nekih sarajevskih mahala. Poslije katastrofalnog požara od 1852, neki su Jevreji odselili iz Sarajeva. Jedni od tih nastaniše se stalno u Banjoj Luci. Duže vremena stanovali su po hanovima, jer im niko od Banjalučana ne htjede iznajmiti ni prodati kuću, kao ni zemljišta.
Poslije drugog svjetskog rata skoro i da nije ostalo Jevreja u BiH . Većina onih koja je preživjela ratne strahote se odselila u Izrael, dok su oni koji su ostali radili na ponovnom uspostavljanju Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovine. Stara Aškenazi sinagoga u Sarajevu je bila mjesto okupljanja i centar Jevrejskog života. Ali ta uloga je trajala do 1992, godine kada je Jevrejska zajednica napunila 500 godina od svog dolaska u BiH.

Vrh stranice

Godina 1992

BiH je pred samu agresiju proslavila nekoliko obljetnica:

1992. godina je bila godina kada je Jevrejska zajednica trebala da proslavi 500 godina od dana kada su potražili i našli utočište u Sarajevu. U Sarajevu gradu koji se te 1992. godine sa svojim dugogodišnjim kosmopolitskim duhom, multikulturom, religioznom tolerancijom, urbanom civilizacijom suočio sa primitivnim, atavističkim nacionalizmom koji je tih godina trijumfovao i Srbiji i Hrvatskoj.

A Sarajevo je tada bilo više nego glavni grad Bosne i Hercegovine. Njegovo postojanje je pokazivalo da su bošnjaci, srbi, hrvati, jevreji, turci, romi i mnogi drugi mogli živjeti zajedno. U srcu Sarajeva je gađana i uništena Nacionalna biblioteka, Gazi-Husref begova džamija (prva džamija u svijetu koja je instalirala električno svijetlo), pravoslavna crkva, sinagoga i katolička katedrala koje su stoljećima svjedočili o bosanskom kosmopolitskom duhu. Bošnjaci su bili većina u svih šest kvartova u gradu, ali je Sarajevo poslije Beograda bilo mjesto koje je imalo najveći broj srba u bivšoj Jugoslaviji. Srbin je po izbijanju rata bio na čelu sarajevskog Oslobođenja koje se štampalo i na ćirilici i na latinici.
Ako su bošnjaci, srbi, hrvati, jevreji mogli da žive zajedno u miru, zašto to ne bi mogli u drugim mjestima? Zbog ovog pitanja se Sarajevo trebalo ubiti, zbog tih 500 godina, i ne samo Sarajevo nego i sva ona mjesta koja su podsjećala na bosansku tradiciju. Njihovo ubistvo je istovremeno i ubistvo evropske tradicije nacionalne i religijske tolerancije. Sarajevo, a i cijela Bosna i Hercegovina je bila oduvijek dokaz pobjede nad nacionalnim osjećajima i nacionalizmom kroz tih 500 godina, gdje su ljudi različitih vjera živjeli jedni pored drugih.

U srpsko-hrvatskom ratu radilo se o dvije vrste nacionalizma, međusobno suprotstavljena. Iznad njih stajala je bosanska nacija, nacija koja nije nacionalistička( o ovome više kod Bernarda)i čija cijela struktura je bila ustvari demant o odredenom bosanskom nacionalizmu. S takvim drugačijim nacionalizmom, fundamentalno različitim od srpskog i hrvatskog Bosna je postala meta zemalja iz okruženja.
U ovom periodu rušenja svega što je bosansko ostatak Evrope prihvaća brisanje bosanske države. U svojim kancelarijama Bosnu smatraju kao vječiti izvor za nemire i kaos i gledano iz ovog ugla i vremena kad ovo pišem u aprilu 2005 kada se sve sabere ispada da su zapadne zemlje bile saglasne da se Bosna treba uništiti, možda ne sa Miloševićevim metodama, ali ipak...da sa dogovorom iz Dejtona.

Vrh stranice

Politička, kulturna, socijalna i ekonomska kriza

Osnovna mana tom ugovoru po mom mišljenju ili kako se naziva Ustavom BiH, kojeg potpisaše tri predsjednika u društvu svjetskih dužnosnika je da je priznao rezultate etničkog čišćenja i spriječio one svakodnevne kontakte među ljudima. U narednim redovima ćemo vidjeti i kako taj ugovor utiče na obnavljanje kulturno-historijskih spomenika, naravno sa posebnim akcentom na slučaj Ferhadije.

Očigledno je da je Banjaluka daleko od toga da bude lokalno društvo koje funkcioniše kao dinamičko socijalno polje sa vrijednostima pluralizma. Argument za ovu tvrdnju je između ostalog nepovratak predratnih stanovnika, restauracija Ferhadije čije obrisi sa naziru u julu 2005 itd. U tom gradu su prisutne nove lokalne tradicije koje jačaju osjećaj srpskog zajedništva i pojačaju polarizaciju i marginalizaciju manjina. Malobrojni članovi predratnog korpusa Banjaluke raseljene diljem planete, koji se vratiše u svoj grad učestvuju u stvaranju jednog mikro svijeta, koji je nemoćan da promijeni postojeću strukturu vlasti. Stanju pogoduje i izborni komplikovani sistem glasanja putem pošte i velika pasivnost i nezainteresovanost za glasanje kod bivših stanovnika Banjaluke.

Šta je dobro, a šta loše pretpostavlja postojanje normi i vrijednosti u jednom društvu. Vrijednosti su etičke pretpostavke u odnosu nam moj / tvoj način života. Norme su nešto drugo. Norme su moralni principi, pravila za ispravno, kojima se svi trebaju potčiniti, za dobro svih. Ova moralna načela su važeća samo onda kada se svi članovi pridržavaju istih. Važe bezuslovno za sve i čine ljude ravnopravnim. Ovaj princip ne vodi homogeniziranju individua tako da one liče jedna na drugu u sve većem stepenu. Naprotiv princip treba zaštiti razlike, koje se trebaju respektovati na isti način za sve.

Ako se vratiš u BL i naprimjer prošetaš male čaršije do Kastelovog ćoška otkrit će se Banjaluka, vidjet ćeš ljude na ulici, pijaci, opazićeš jednu bujnu gradsku sliku ljudi i njihovih aktiviteta. Istovremeno će ti ta slika otkriti da taj grad leži tamo gdje je i prije bio, s tom razlikom da grad sa svojom novom slikom, tebi u djelovima nepoznatoj, ima za cilj da potvrdi nove životne forme ne samo tog grada nego i cijelog manjeg entiteta. Jedno je sigurno- nećeš se osjećati kao kod kuće, uočićeš mnoštvo simbola nove vlasti, nove nazive ulica, nove vlasnike zanatskih i ugostiteljskih objekata, u Kastelu- današnjem Srpskom kulturnom centru, će nedostajati biste narodnih heroja, preko puta njega ćeš vidjeti Eminu sa ibrikom, ali bez glave. Primjerima nema kraja.
Grad kao takav, sa svojim mjestima tebi znanim, ponudom i mogućnostima, ti ipak neće pružiti mogućnost da budeš istovremeno svoj i socijalan, jednostavno stoga što su male šanse da će te neko prepoznati, da ćeš sresti nekog poznatog, i što si u međuvremenu izgubio ulogu koju si imao na radnom mjestu. Prijatelji iz komšiluka ne stanuju više tu, panoramom grada ne dominira više sahat-kula, Ferhadija i mnoge druge srušene građevine.

Osjećaš se bezvrijedan, zbunjen, nemoćan, ali siguran da će ovaj grad funkcionisati bez tebe. Najgore od svega je da si nemoćan da bilo šta promijeniš, jer si sam, tvoj krug je često krug istih gubitnika, koji progonom izgubiše mogućnost da budu to što jesu. Ili drugačije rečeno grad ovdje prestaje biti gradom. Ova konstatacija je proizvedena iz definicije modernog grada, koja nam kratko kaže da je grad mnoštvo stranih svijetova. To znači da smo mi uvijek tražili slične, po kulturi, obrazovanju, mjestu stanovanja, ali smo imali i mogućnost da odemo u drugi dio grada, uspostavimo kontakt s drugima, znači učestvovali smo u jednom svijetu, koji je cirkulisao sa drugim svijetovima u gradu.

Bez obzira koliko se protiviš tome shvatićeš da su dva predratna pojma "in city" i "off city" zamijenili mjesta. I prije rata je Banjaluka kao i drugi univerzitetski gradovi u BiH bila slaba da ljude koji su došli u nju, ljude koji su pripadali kategoriji "off city", oplemeni u tolikoj mjeri da ti ljudi prvo postanu dio grada - "in city" i povratkom u vlastitu sredinu, radosni i sretni zbog diplome u ruci, učestvuju u stvaranju novog kvaliteta u toj sredini. Naprotiv isti su ostajali u Banjaluci, izolovani i sami sa svojim provincijskim mentalitetom i sistemom vrijednosti. Samo su neki postajali stvarni dio grada, učesnici i akteri u svom mikro svijetu koji je cirkulisao sa drugima.

Pierre Bourdieu

Jedan francuski sociolog Pierre Bourdieu, vodeći teoretičar francuskih društvenih nauka je razvio mnogo teorija o socijalnim odnosima. Koristeći refleksivnu sociologiju u svojoj analizi pokušao je da objasni zašto čovjek ako ima više mogućnosti izabira jednu. Zašto baš tu a ne neku drugu?

Bourdieu tri najvažnija pojma su: habitus, polje/područje i kapital. Sva tri elementa su veoma povezana međusobno i zajedno mogu da pojasne cjelinu socijalnih relacija. Nije moguće reći koji od njih dolazi prvi, pošto sva tri zajedno objašnjavaju socijalne radnje. Habitus se stvara u polju i to u onom polju koje dodjeljuje habitusu kapital (resurse). A polje se sastoji od različitih ljudi, aktera sa samo njima svojstvenim vrstama kapitala, koji im daju mogućnost da funkcionišu u polju. I kada ti akteri čine socijalne radnje time dobijaju dodatni kapital koji obogaćuje njihov habitus.

Habitus je pojam koji se ne može prevesti na naš jezik a sličan problem imaju i drugi evropski jezici. Vuče korijen iz latinskog jezika iz riječi habitus- kaput, ali riječ može značiti i vanjski izgled, karakteristika, duševni stav. Znači pojam je veoma širok a ja ga generalno gledajući shvatam kao cjelinu osnovnih karakteristika nečega, određene vrste, gdje ta cjelina određuje kvalitet iste. Svedeno na ljudski rod se može reći da je habitus zbir znanja, iskustva, pamćenja, raspoloženja i još mnogo drugog što svako od nas ima u svojom "koferu", a što mu pomaže u izboru jedne vrste radnje naspram neke druge.

Upravo ovdje su sadašnji stanovnici Bosne i Hercegovine oštećeni: zahvaljući dajtonskim ugovorom je taj izbor skučen, najčešće sveden na pripadnike vlastite vjere i naroda. Svoj kapital mogu da ispolje u samo jednom određenom nacionalnom polju u kom poslije činjenja socijalnih radnji dobijaju dodatni kapital (resurse).
Habitus nije samo jedna stvar, potiče iz ranog djetinjstva, nastavlja sa razvijati uporedo sa razvojem djeteta i kasnije postaje nepovratno uključen u tijelo. Tako habitus postaje jedno predsvjesno stanje koje utiče na izbor radnji, a da dotični ne misli o tome, ne razmišlja zašto je postupio na jedan ili drugi način. Habitus je sito koje filtrira mogućnosti da bi dotični bio u stanju da donese i prepozna svoju odluku. Kad čovjek radi nešto po jednom šablonu dobija osjećaj sigurnosti u jednoj situaciji koju može da prepozna. Ovaj osjećaj je uskraćen ljudima povratnicima.

Pod uslovom da manjinske grupe u Republici Srpskoj imaju vlastiti dom ili dolaze u posjed imovine, pitanje zapošljavanja ostaje najveća prepreka samoodrživom ostanku na ovim prostorima. U ukupnoj zaposlenoj radnoj skupini RS manjine čine jedva jedan posto. U većini državnih organa, preduzeća, pa i u školskom sistemu većinom su zaposleni pripadnici srpskog naroda. Skoro da nemamo izuzetaka.

Zakonom je onemogućeno vraćanje na predratno radno mjesto, ali i onemogućeno vođenje sudskog spora koji je davao nadu da će takva lica makar moći ostvariti prava iz oblasti penziono - invalidskog osiguranja.
Jer, i kada se nekom vrati imovina, kada mu se vrati stan, to još nije dovoljno da bi neko mogao da opstane na ovome području, ukoliko mu se ne omogući ravnopravan tretman u zasnivanju radnog odnosa, čime bi on mogao da obezbjedi svoju egzistenciju. 

Bošnjaci ili Hrvati pravno više nisu manjinski narodi, imaju status konstitutivnih naroda, ali su faktički još uvijek manjinski narodi. Oni zaista u praksi još uvijek nemaju jednak tretman.
U Banjaluci se vratilo veoma malo nesrba iako je mnogima vraćena imovina. Oni se ne mogu prepoznati u novoj sredini jer je njihov habitus iako u njima, i u ranom djetinjstvu "zakucan"u njih, nesposoban da organizuje jednu strategiju preživljavanja u njihovoj svijesti, koja će im pomoći da prepoznaju (kojeg li poniženja) sredinu u kojoj su odrasli. Čovjek sa svojim habitusom se poziva na prošlost, na sve one poznate situacije (ili štimung kako smo ih zvali) koje su istog tipa kao one koje pamtimo iz djetinjstva. Isti problem imaju i mnogi takozvani domaći srbi- rođeni banjalučani kojima je Ferhadija bila sastavni dio banjalučkog krajolika.

Drugi pojam na kom Pierre Bourdieu zasniva svoje teorije je polje. Polje je ram, okvir u kojem se bilo koja socijalna relacija može analizirati. U takvom polju se nalaze višedimenzionalne sobe, prostori sa ljudima/akterima koji imaju različite pozicije. Ove pozicije bi trebalo da su zavisne od nečijeg habitusa i drugih ljudi koji se nalaze u tom polju plus nečiji kapital koji je neophodan da bi se pojedinac kretao u tom polju i dosegnuo različite pozicije u tom polju. Ali te pozicije su nedostupne za nesrbe u Banjaluci i manjem entitetu jer je polje u skladu sa aktuelnim zakonodavstvom rezervisano za srbe a i zbog toga što je kapital nesrba različit od kapitala većine.

Polje može značiti mnogo toga: familiju, brak, školu, školski razred, vjersku instituciju ali može značiti i grad, selo, kulturu, sport ili zemlju. Ljudi se kreću kroz ta različita polja kroz svoj cijeli život. U nekima ostajemo duže vremena jer se tu osjećamo dobro, a neke napuštamo svojom voljom ili tuđom popraćenom nasilnim situacijama. Čak i kada se poslije toga neki vrate u to polje osjećaju se strancima jer je tada polje izmjenjeno.
U našem banjalučkom slučaju su u tom polju neki drugi ljudi, sa svojim specifičnim ulogama i funkcijama ukradenim, oduzetim od nesrba, ali i od srba koji nisu željeli učestvovati u raznim formama učvršćenja vlasti srpskog entiteta. To polje je sastavljeno od ljudi (u Republici srpskoj radi se o 90% srba) koji imaju međusobne socijalne relacije i svako od njih svoj vlastiti, unikatni habitus. Njihove funkcije u tom polju odgovaraju zadatku polja, a to je jedan entitet- jedan narod. To polje ima i svoj jedinstveni habitus koji je sabirak od tih pojedinačnih habitusa. Kako se samo 10 % nesrba nalazi u srpskom entitetu, habitus tog entiteta je dijametralno suprotan od habitusa drugog entiteta Federacije Bosne i Hercegovine jer su tih 10% nesrba zbog svoje pozicije u polju skoro nevidljivi i njihov broj nije toliki da bi mogao da utiče na ukupni habitus srpskog entiteta.
I ako u ovoj analizi pređemo na viši nivo, tj. na državu Bosnu i Hercegovinu nužno je zaključiti da habitus države Bosne i Hercegovine na kraju postaje nesposoban da obezbijedi polje u kojem će se svi građani osjećati dobro. To je jednostavno shvatiti ako se ima u vidu da je sistem važećih vrijednosti i normi u entitetima dijametralno suprotan.

Polje se isto tako može uporediti sa jednom igrom gdje se akteri sa svojim različitim pozicijama u polju bore u skladu sa unaprijed datim pravilima igre. Ta pravila se sastoje od mnogo sistema normi i vrijednosti jednog polja i njih je moguće mijenjati, često su i nesvjesna, skrivena za aktere za razliku od pravila igre unaprijed datih i definisanih. A šta je cilj igre- u šta se igra, zapitaće se mnogi.
Cilj aktera je promijeniti međusobni odnos moći, i time promijeniti svoje različite pozicije u polju. A karte sa kojima se igra ta igra su različite forme kapitala koje akteri trenutno imaju. Akteri u igri mogu da pokušaju da povećaju ili očuvaju svoj kapital, a mogu i da pokušaju da promijene relativnu vrijednost kapitala. Ova vrijednost kapitala varira u vremenu i ovisi o vrsti polja u kom se bore akteri.

Jedan od najvažnijih zadataka u polju je moć, koja može biti polje za sebe. Moć je dominirajuće polje u svim društvima i mnoge relacije između ljudi su ustvari borba za moć, gdje se pod borbom podrazumijeva prikupljanje što većeg kapitala (resursa) u raznim poljima u kojima ljudi učestvuju. I kada se ostvari neophodan kapital da bi se moć posjedovala, onda se može i uticati i mijenjati svoja okolina.

Ali da bi se to ostvarilo potrebno je biti u stanju razumjeti strukture i tradicije nekog polja, a i imati znanje o tome koji kapital se može najbolje razmijeniti za moć, prestiž i pozicije u društvu. Korišćenjem oružane sile su te strukture i tradicije polja poremećene, što je naravno poremetilo i socijalne relacije.

Borba za moć kontroliše mnoge socijalne relacije. Danas je moguće uočiti tendenciju stvaranja moći izvan polja u kom je ta moć nastala. Tako se osigurava da se habitus i kapital koji se ostvario u tom polju može primjeniti i u drugim poljima, a sve sa ciljom dobijanja- akumuliranja dodatnog kapitala. To će reći da hijerarhija koja je ugrađena u školskom sistemu, ugrađena u habitus učenika kada završe šlolovanje, se ponovo preko tih učenika stvara u društvu i na radnim mjestima. Reprodukcija te naučene moći se dešava da bi kapital koji je zarađen u obrazovnom sistemu i habitus koji je razvijen u toku školovanja bili korisni na radnom tržištu. Ali prije nego pređem na dio o kapitalu kako ga Bordieu shvata, želio bih više reflektirati o pojmu moći; kako se shvaća, ispoljava, čuva i razvija.

Moć, kultura

Borba za moć kontroliše mnoge socijalne relacije. Tendencija stvaranja moći izvan polja u kom je nastala stremi ka osiguranju primjenljivosti habitusa i kapitala i u drugim poljima, a sve s ciljem dobijanja dodatnog kapitala.

Moć sa svojim simbolima- simboličnim formama čini set dvosmislenih relacija. Na jednoj strani moć može uzeti formu neposrednih, direktnih iskustava kod ljudi koji su bili izloženi nasilju. Za žrtvu i njena iskustva nije nevažno u kojim se simboličnim formama moć ispoljila. Iskustva postaju predmetom tumačenja, komunikacije, postaju aspekti javnog sistema, što će reći kulture.

S druge strane treba reći nešto o tome kako ljudi shvataju pojam moć. Većina u svom svakodnevnom govoru će pojam moć predstaviti kao jednu stvar. Ali ako odaberemo da predstavimo moć kao socijalnu relaciju između ljudi, onda možemo razumjeti:

• kako je moguće da neko ima moć
• kako se moć stvara
• šta moć znači.

Kada se moć shvata kao jedna relacija onda to shvatanje implicira da se ona stvara u međusobnim radnjama i u tom kontekstu je moć potencijal koji se može realizovati u socijalnim situacijama. U tom smislu je Dajtonski dogovor omogućio oslobađanje potencijala koji vode nacionalističkim stavovima, realizovanih u podjeli BiH na dva entiteta. SDS je naprimjer pomoću JNA mogla da monopoliše sredstva sile; oružje i fizičke resurse i tako spriječi zadovoljenje osnovnih ljudskih prava na slobodno mjesto boravka, vodu, hranu, stan, posao.

Moć u srpskom entitetu počiva na dvije poluge: jedna je korišćenje fizičkih sredstava moći, oružja i materijalnih sredstava. Druga poluga leži u činjenici da je partija SDS uspjela ubijediti mnoge da je neophodno slijediti njihovu volju. Rezultat je taj da se jedna velika masa ljudi kontroliše od jedne grupe ljudi, ubrojimo tu političare, umjetnike, općenito intelektualce, a ne od zakona.

Tako su mnogi bili spriječeni da kritički reflektuju, da razmišljaju o svojim vlastitim interesima, jednostavno zato jer su ti individualni interesi morali ustuknuti pred kolektivnim interesima koje je SDS, kao zaštitnica srpskih interesa, okitila sa svojim iskrivljenim historijskim interpretacijama zadnjeg milenijuma na ovim prostorima. A kako to izgleda u praksi vidjet ćemo na primjeru obnove manastira Žitomislići.

Manastir Žitomislići

Čak i kada se porušeni historijski spomenici obnove političari ne odustaju od svoje uloge naredbodavaca i jedinstvene retorike s ciljem dokazivanja kako je povratak nemoguć, neodrživ i opasan. Oni su ti koji pokopavaju nade o povratku jednostavnim izjavama, poklopcem na loncu u kom se nalaze snovi običnih ljudi, svih naroda i religija, snovi koji teže bivšem životu, slozi i prosperitetu.

Primjer manastira Žitomislići pokazuje veoma jasno kako je tekao proces obnove i otvorenja manastira u maju 2005.

Manastir u Žitomisliću je izgrađen 1566. godine, na temeljima stare crkve. Smatra se jednim od najznačajnijih kulturno-povijesnih spomenika u BiH. U Žitomisliću je bila i najznačajnija riznica ikona u Bosni i Hercegovini. One su sačuvane od uništenje i prilikom otvaranja vraćene u manastir.

Rekonstrukcija manastira, koji je do temelja srušen 1992. godine, počela je 2002. godine. U obnovu manastira i hrama Blagovijesti presvete Bogorodice u sklopu manastirskog zdanja uloženo je oko 500.000 KM. Vlada Republike Srpske u njegovu je obnovu uložila 100.000, a Vlada Federacije BIH donirala je 70.000 KM. Ostatak su finansirale četiri srpske porodice iz Hercegovine koje žele ostati anonimne.

Predsjednik RS Čavić izjavio je da je otvaranje manastira u Žitomislićima “najbolja manifestacija oprosta” te poziv svim Srbima koji žele da se vrate, prenijela je Fena.

Iskreno, ne vjerujem u velike povratke jer je to život u proteklih deset godina pokazao, ali vjerujem u povratak odnosa među ljudima, u pozitivnu atmosferu i stvaranje uvjeta da svi koji se vrate imaju stvarno dostojanstvo čovjeka da žive...

...nitko nikoga ne može natjerati na povratak jer ako čovjek ne osjeća sigurnost i ima u sebi mržnju, nitko ga ne može natjerati da se vrati.

—Dragan Čavić, predsjednik entiteta RS

Poruka koju smo ovom izjavom dobili je da Čavić ne vjeruje u zajednički život, velike povratke jer bi oni oslabili moć entiteta, a pojačali i stavili u prvi plan vrijednosti bosansko-hercegovačkog društva. Ističući deset proteklih godina kao dokaz nepovratka stanovništva, u čemu on i njemu slični imaju najveću krivicu, Čavić na kraju spominje nedovoljnu sigurnost i veliku mržnju. A ta mržnja nije historijska kategorija, već je proizvod grupe ljudi sličnih Čaviću. Ti ljudi kao dio aktuelnog sistema vlasti zaštićenog pečatom Dajtona producirali su mržnju, a sve u nastojanju da spriječe povratak.

A iskustva i zapažanja u vezi s obnovom manastira Žitomisliće će možda biti primjenljiva i kada budemo govorili o pozitivnim efektima rekonstrukcije Ferhadije.

Slijedi odlomak o vrstama kapitala, odlomak zasnovan na teorijskim postavkama Pjera Burdiea.

Kapital

Polje dodjeljuje akterima kapital ili iskustva i znanje, koje se može primijeniti u relacijama sa drugim akterima u polju, da bi ljudi svakodnevno normalno funkcionisali. Kapital je u ovom kontekstu blizu pojma novac ili resursi. Primjenjuje se u socijalnim relacijama sa drugim ljudima i dodjeljuje se kad se živi dobro i na opšte zadovoljstvo u jednom polju.

Ekonomski kapital

Polje ima četiri vrste kapitala, koje može dodijeliti. Prvi je ekonomski, vrsta kapitala veoma važnom ljudima u današnjoj Bosni i Hercegovini. Zasigurno veoma važan pojedincima u svim društvima svijeta, a pogotovu povratnicima, ljudima koji povratkom u sredinu gdje su manjina postaju nijemi i nevidljivi marginalizovani posmatraci. Samo rijetki pojedinci sa velikim novčanim kapitalom bi tako mogli da opstanu trošeći godinama svoj kapital, dok oni drugi sa skromnom sredstvima postaju autsajderi. Oni su zbog svog imena, pripadnosti jednoj manjinskoj grupi lišeni šanse da kao ravnopravni članovi tih sredina učestvuju u raspodjeli društvenog bogatstva.
Isto tako čak i da imaju ogroman ekonomski kapital ne mogu da ostvare isti predratni status, moć i poziciju u tim sredinama. Znači ova vrsta kapitala je važna ali ne i odlučujuća u ražmišljanjima pojedinaca- vratiti se ili ne.
Medutim ako se diskusija podigne sa nivoa pojedinca na nivo države i entiteta, tj. sa mikro na makro nivo onda se na nivou entiteta može tvrditi da je jedan od razloga pasivnosti u procesu obnove kulturno-historijskih spomenika pa time i Ferhadije ekonomske prirode, što je opet uzrokovano Dajtonskim ugovorom. U tom ugovoru u Anexu 8, član 5, tačka 5 stoji da kada Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika

...donese odluku kojom se neka imovina proglašava nacionalnim spomenikom, entitet na cijem teritoriju se imovina nalazi dužan je (a) uložiti svaki napor kako bi se poduzele odgovarajuče zakonske, naučne, tehničke, upravne i finansijske mjere nužne radi zaštite, konzerviranja, prezentacije i obnavljanja te imovine, i (b) suzdržati se od poduzimanja bilo kakvih namjernih postupaka kojima bi se ta imovina mogla oštetiti.

— Anex 8
sporazum potpisan u ČETVRTAK, prosinac/decembar14, 1995
Ured visokog predstavnika

Tako proizilazi da srpski entitet treba da poduzme sve gore pomenute mjere radi zaštite, konzerviranja, prezentacije i obnavljanja te imovine, znači i Ferhadije, džamije koju su sa tonama eksploziva uništili, a naprimjer do današnjeg dana nisu htjeli da nađu krivce za smrt rahmetli Murata Badića, koji sedmog maja 2001, na dan kada se trebalo otpočeti sa restauracijom Ferhadije, izgubi život. A svakog trenutka taj entitet može da odbrani svoj pasivitet izgovorom da se preduzimaju neophodne radnje u smislu obnove Ferhadije, ali da zbog nedostatka sredstava planirane aktivnosti spore.
A pravi motivi se mogu naslutiti ako razmišljamo o ulozi i značenju Ferhadije za sve prijeratne stanovnike Banjaluke. Ona nije bila samo religiozni objekat, bila je spomenik sa velikim umjetničkom vrijednošću, nešto što je tu bilo, postojalo, bilo dio našeg zajedničkog naslijeđa, naša banjalučka, čitaj bosanska, ljepotica. Bila je ono ljepilo koje je spajalo mnoge ljude, građane Banjaluke, koji je voliše. Bila je za mnoge moje drage osobe najviša građevina koju ugledaše tokom svoje prve šetnje iz Petog kvarta prema Lovcu, u kom su se šezdestih mogli pojesti dobri ćevapi. Bila je i nešto što je naslijeđeno, a da sam i razmišljaš o tome - sjetimo se onog gorštaka iz mog prvog teksta o Ferhadiji, koji reče: ...Pa zar im je i ona smetala? Šta ću ja sada, kada dođem u Banjaluku, ja najprije dođem kod Feradije, pa tek onda znam da sam došao nasred čaršije...

Socijalni kapital

Druga vrsta kapitala koji se nalazi u polju je socijalni kapital. Nastaje na osnovu iskustava koja se talože u svakom od nas kada ostvarujemo socijalne kontakte sa drugim ljudima. U tom procesu se ljudi obogaćuju sa sposobnošću komuniciranja, grade i učvršćuju socijalne odnose s drugima. S jedne strane se dakle radi o primanju, obogaćivanju samih sebe, ali s druge strane invidua mijenja sredinu u kojoj živi i radi. Većina ljudi dobija određenu formu socijalnog kapitala u vlastitoj familiji, ali i kroz relacije s drugim ljudima naprimjer u školi ili na radnom mjestu.
Socijalni kapital je veoma važan u mnogim poljima, ali je u nekima više važan, dok u nekim drugim poljima nema toliko važnu ulogu. Ali socijalni kapital ”nabijen” vrijednostima, normama, pogledima na sebe, okolinu i svijet nastaje u privatnom životu, u povjerljivim, ličnim socijalnim odnosima s ljudima koji su nam veoma značajni i doprinose stvaranju identiteta. S takvim socijalnim odnosima uči se nešto o sebi i komunikaciji s drugima. Ovi tipovi odnosa doprinose razvitku našeg karaktera, ličnosti u cjelini, razvijaju sposobnost gledanja na druge ljude i njihove probleme kao da su ti problemi vlastiti.
Ti socijalni odnosi nam daju znanje o tome kako biti pažljiv prema drugima, kako ostvariti kontakt s drugima, kako razgovarati sa (o) DRUGIMA, kako shvatiti granice u socijalnim relacijama, kako razviti pozitivan dijalog s drugima.
Pored familije postoje posebna polja koja u velikom stupnju zahtijevaju socijalni kapital. Naprimjer jedan dio radnih mjesta, obrazovni sistem zahtijevaju veliki stupanj socijalnog kapitala, koji vodi porijeklo iz ranog djetinjstva ili je naučen poslije.
Pojedinac može da ima jedan dio socijalnog kapitala u svom habitusu, ali ako ga ne upotrebljava, postat će sve lošiji da ga primijeni. Klasični primjer su nezaposleni, koji su izolovani od zajedništva, oličenog u radnom mjestu, gube osjećaj socijalne pripadnosti. Takvi brzo gube svoj socijalni kapital samim tim što ga ne koriste i ne obnavljaju. Drugi ekstremni primjer bi bili povratnici, koji su boravkom u inostranstvu mogli da steknu neke drugačije oblike socijalnog, ali i kulturnog kapitala koji često nisu u stanju da primijene u domovini. Najteže je ipak onima koji nisu ni napuštali BiH- često raseljeni blizu mjesta rođenja, povratkom na svoje postaše građanima drugog reda.

Kulturni kapital

U obrazovnom sistemu se primarno dodjeljuje kulturni kapital. Ova vrsta kapitala podrazumijeva nivo znanja i razumijevanje važećih normi i vrijednosti društva koje se razmjenjuju na radnom mjestu, ali i svim drugim poljima. Na mnogim radnim mjestima postoje posebni uslovi u vezi stručne spreme, koji se trebaju ispuniti ukoliko se želi imati to radno mjesto. Pored stručne spreme moderno radno mjesto podrazumijeva sposobnost razumijevanja kulturnih normi koje važe u komunikaciji s radnim kolegama.
Poslijeratna BiH sa svojim obrazovnim sistemom se između ostalog označuje s tri različita sistema koji svaki za sebe naglašavaju poštivanje normi i vrijednosti većine u svojoj sredini, a pri tom se ne insistira na vrijednostima i normama cijele države. Ove važeće norme i vrijednosti većinskog naroda su posebno degradirale obrazovni sistem manjeg entiteta, čiji obrazovni sistem je dijametralno suprotan vrijednostima i normama bosansko-hercegovačkog društva.
Ovi instantsistemi republike srpske u prvi plan stavljaju pravoslavlje i pripadnost srpskom narodu kao dominantni dio obrazovnog sistema i osnovni uslov zapošljavanja. Upravo ovdje nastaje konflikt polje izmedu povratnika koji imaju osnovno ljudsko pravo na rad, konflikt izmedu njihovih normi i vrijednosti i s druge strane normi i vrijednosti aktuelne vlasti. Ta vlast će više cijeniti i dati prioritet poštivanju svojih moralnih načela, normi i vrijednosti, nego stručnosti kandidata, a ako već i zaposli nekog povratnika, riječ je o takozvanim ekspertima, pojedincima koji imaju visoko akademsko obrazovanje.

Posebno pitanje je problem vjeronauke. Ovaj predmet u osnovnim školama je obavezan. Kako se nastava odvija samo za djecu srpske nacionalnosti, to ostala djeca, u to vrijeme, besciljno tumaraju školskim hodnicima. Njihove roditelje još niko nije konsultovao žele li da se djeci obezbjedi ista takva nastava.

Daleko veći problem jeste nastava na maternjem jeziku ili nacionalna istorija. Djeca u školskim programima izučavaju dio književnosti i istorije drugih nacionalnih grupa, no i to je epilog pritiska predstavnika međunarodne zajednice, a ne izraz političke volje vlasti u RS.

Kulturni kapital kako je već napomenuto pored nivoa znanja znači i razumijevanje važećih normi i vrijednosti društva koje se razmjenjuju u različitim poljima u kojima djelujemo, kao što su naprimjer brak ili slobodne aktivnosti. Oni kojima su norme i vrijednosti bosansko-hercegovačkog društva bile „i u srcu i u glavi“ su već 1991 izgubili ne samo radno mjesto, nego i naprimjer ulogu bračnog druga, mjesto u sportskoj ekipi, orkestru. Proces je započeo u 1991 kada se mnogi ne odazvaše pozivu za učešće u ratu protiv Hrvatske. Tako su se mnogi našli izvan polja u kojima su do pojave etno-nacionalizma bili akteri, a to je uzrokovalo gubitak osjećaja zajedništva.

Simbolski kapital

Četvrta vrsta kapitala je kapital koji se naziva simbolski kapital. To ne znači da je ta vrsta kapitala simbolična, malena, beznačajna, već da je riječ o kapitalu kojem simboli daju značaj. Već prije napomenuto Banja Luka je danas puna simbola koji oslikavaju trenutne norme i vrijednosti tog manjeg entiteta. Ne samo grad nego su i ljudi pokretni, živi simboli onoga što se naziva volja srpskog naroda. Boraveći kratko u Banja Luci sam uočio da mladi ljudi imaju drvene krstove obješene oko vrata. Prije rata su se krstovi vjerovatno mogli vidjeti kod nekih, ali drveni krstovi su za mene zaista nešto novo. Simboli općenito znače položaje, prestiž i renome koji se mogu razmijeniti za MOĆ u polju. Simbolski kapital se može imati kao posljedica posjedovanja prva tri kapitala, ali se ne može tako lako prebaciti iz jednog u neko drugo polje. Naprimjer posjedovanje nekog luksuznog automobila ne povećava automatski kulturni kapital, znači nečije znanje i poznavanje kulturnih normi. Posjedovanje takvog automobila je mora se naglasiti ekonomski kapital, ali vlasnik je kupovinom tog automobila želio da se identifikuje kao onaj koji ima tri druge vrste kapitala na visokom nivou. Jednostavnim riječima pojedinci sa niskim npr. kulturnim kapitalom, kupovinom skupih auta, žele da se istaknu kao prividni vlasnici drugih formi kapitala u nadi da će obogatiti te skromne kapitale i tako ostvariti moć, položaj i prestiž u svojoj okolini, tj. polju u kom djeluju.

Označavanje simbolima kao u gornjem slučaju o drvenim krstovima se tako može objasniti sa nemoći, neimanjem prva tri kapitala i željom da se ostvari položaj i moć u društvu, da se svojom pojavom u gradu čije se stanovništvo sastoji od 50 % predratnog, kaže ko je i šta je, da se poruči ja sam dobar, ja sam vaš.

Na nivou grada se simboli nove vlasti uočavaju prvenstveno u grbu gradu, imenima ulica, planina, dijelova grada. Sve to treba da posluži svrsi negiranja drugihi dokaže da je naprimjer predratna ulica braće Alagića imala pogrešno ime, ime koje poručuje da je predratna prošlost grada bila zasnovana na drugim vrijednostima.

Bourdieu nam sa svojom teorijom pokazuje da funkcija moći u srpskom entitetu ima zadatak da zadrži postojeće strukture u polju, dok je zadatak školskog sistema da insistira na uslovima koje diktira aktuelna vlast. Ti uslovi znače da samo oni sa "pravim kapitalom" i "pravim habitusom" mogu zadržati svoje pozicije i vlast. Oni koji ne mogu sebe organizirati da bi funkcionisali zajedno sa drugima u nekom polju tako ne dobijaju različite forme kapitala. Zbog toga i nemaju moć u tom društvu, koja bi mogla da stvori promjene u društvu u skladu sa njihovim potrebama i uslovima.

Diferenciranja banjalučkog društva su tako brojna, ne samo u odnosu na pogrešno ime ili religiju već i u odnosu na habitus pojedinaca i njihovu količinu i kvalitet kapitala. Ali ovo diferenciranje na srbe i nesrbe, seljake i građane, bogate i siromašne, vlahe i balije, ustaše i četnike, i mnoga druga razdvajanja ima za cilj da zadrži postojeću strukturu vlasti, njihove mogućnosti s ciljem obogaćivanja svog kapitala i daljeg razvitka pozicija moći.

Završna kolumna

Po mom mišljenju će se na ovaj zločin razaranja Ferhadije gledati drugačije za naprimjer 30 godina. Zamišljam to doba pred mojim očima i novu Ferhadiju na čijem ulazu stoji da je džamija renovirana zahvaljući velikoj pomoći jedne crkvene organizacije, čiji zvanični motiv je kako smo pročitali obnova ljudskih srca, pomirenje i ponovno implementiranje Ferhadije u srca i glave stanovnika Banjaluke kao jedne vrste unutrašnjeg banjalučkog krajolika.

Ali taj dio obnove Ferhadije, kao jedne vrste unutrašnjeg krajolika, što je velečasni Reevs dobro uočio, je jedno kompleksno i ključno pitanje ne samo kada govorimo o obnovi Ferhadije nego i cijele Bosne i Hercegovine.

Ko će biti njen vlasnik, ne pravno, već da li će ona postati jedna vrsta unutarnjeg banjalučkog i bosanskog-hercegovačkog krajolika, da li će se osjećati kao nešto što je i svoje, ali i dio zajedničkog naslijeđa je u uslovima postdajtonske Bosne zaista teže postići.

Sama Ferhadija će samo u manjoj mjeri obogatiti kapital Banjaluke, pojedinaca i Bosne i Hercegovine. Da li će obnova Ferhadije pridonijeti masovnijem povratku ovisi o tome da li će aktuelne vlasti uspijeti obezbijediti novu vrstu obrazovanja i "startnog kapitala" u svim poljima u kojima djelujemo i živimo. Pojačana novim kapitalom ova polja će uticati na produkciju novog kapitala. Tako će obnova Ferhadije biti pobjeda nad urbicidom, pobjeda svijesti i volje suprostavljene mržnji i zlu.

Vrh stranice

Literatura:

• [1] Za punu verziju tog intervja posjeti stranicu Slobodna Evropa.
• [2] NGO Duša Evrope ima svoju stranicu na adresi Duša Evrope.
• [3] O obnovi Starog Mosta pogledaj naprimjer na:
  a) Stari Most- tehnički dizajn- Univerzitet u Fiorentini.
  b) Centar za Mir.
  c) Unesco.
• [4] Principi i metodološki postupak za obnovu Ferhad-pašine džamije:ARCHNET
• [5] Pogledaj na stranici Putovanje u jugoistočno Europu iz 1908 godine Collection: Travels in Southeastern Europe Title: Bosnia and Herzegovina, some wayside wanderings, by Maude M. Holbach; with 48 illustrations from photographs, by O. Holbach, and a map. Author: Holbach, Maude M. Availability: These pages may be freely searched and displayed. Permission must be received for subsequent distribution in print or electronically. Please contact umdl-info@umich.edu for more information. Print Source: Bosnia and Herzegovina, some wayside wanderings, by Maude M. Holbach; with 48 illustrations from photographs, by O. Holbach, and a map. Holbach, Maude M. 248 p., 1 1. 48 pl. (incl. front.) fold, map. 20 cm. London, J. Lane; New York, J. Lane company, 1910 [1909].
• [6] O uništenju kulturno-historijskog naslijeđa, teoriji negiranja drugih potraži na internetu naprimjer na Google autora ime Andras Riedlmayer. Pročitaj naprimjer:
  
  a) Svjedočenje Andras Riedlmayer, U.S. Congress, April 4, 1995.
  b) Studija o uništenju kulturnog naslijeđa BiH. Studija je u pdf- formatu.
  c) Mnogo linkova o Andras Riedlmayeru, ubijanju memorije, urbicidu, bibliocidu- obavezno posjeti. Većina navedenih linkova je na engleskom jeziku.
• [7] Ukoliko želiš da vidiš ovaj zločin posjeti ovaj link Vijećnica.
• [8] Više o teoriji o mitskim motorima u radovima antropologa Malkki, Liisa,

  1992: National Geographic: The Rooting of Peoples and the Territorialization of National Identity Among Scholars and Refugees, i: Cultural Anthropology, vol 7 i

  1995: Purity and Exile Violence Memory and National Cosmology among Hutu Refugees in Tanzania Chicago: The University of Chicago Press.

• [9] Strategija opštenarodne obnove i društvene samozaštite SFRJ, Savezni sekretarijat za Narodnu Odbranu, Beograd 1987, Službena tajna, Interno. Iz knjige autora Đurđice Zlebačić i Steen Ramsgaard, "I Bosnien", U Bosni, strana 137 i 209, Tiderne skifter, 1995. Knjiga je nastala kada je DR danska televizija pripremala dokumentarni program "Damirova historija" u kom je mnoštvo očevidaca ispričalo o stanju u Bosanskoj Krajini na početku 1992, o masakrima, kriznom štabu, koncentracionim logorima, etničkom čišćenju, pljački i korupciji. Steen Ramsgaard je bio reporter danske televizije i izvještavao o ratnim dešavanjima od 1991.
• [10] Za opis bitke posjeti ovaj eksterni link.
• [11] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, Sarajevo, 1997, str. 636.
• [12] Milorad Kenjalović, Biseri gradske muzike, Besjeda: Radio televizija RS, 2000 Banjaluka, str. 56+CD, ćirilični tekst, tiraž 1000.
• [13] Claudio Magris, Dunav, Putovanje od izvora velike rijeke do Crnog mora, strana 214-15, 1986, izdanje Kopenhagen Samleren 1989.
• [14] Keller, Werner, Razasuti među narodnim skupinama, I-III, 1966, strana II, 122-23, izdanje Kopenhagen Fremad 1968.
• [15]Iz knjige "Hanovi i saraji Bosne i Hercegovine" citat iz Dr. Moritz Levy, Die Sephardim in Bosnien, Sarajevo 1911, str. 8.

Banjalučka mapa

• Ferhadija
• Sedmi Maj
• 1993 —2005
• Dnevnik
• Mejdan
• Vrbas

Promijeni stil

• Stil primarni
• Knjiga stil
• Print stil

Razni korisni linkovi

• Islamska arhitektura
• Konstrukcija memorije
• Svjedoci Balkana
• Povratnici u Banjaluku

© 2011, BosnaFolk | Validitet XHTML | CSS | 508 |