Banja Luka- Uspomena i stvarnost sa Mejdana
III dio: Ljudi Mejdana
Ramo Fenjeraš ili Ramo Lampica
Ramo Arnautović, zvani Ramo Fenjeraš ili Ramo Lampica. U blizini Ulice Muftije Džabića u pravcu naselja Mejdan, nalazila se jedna omanja kuća, ćerpičara pokrivena biber-crijepom, a "dume" opšivena daskom zvana "šimla", i to kuća na jednu vodu, stanovo je Ramo Arnautović sa svojom mnogobrojnom porodicom, dva sina, Sulejmanom i Muhom, te jednom kćeri.
On, Ramo, prozvan je Fenjeraš ili Lampica zbog toga što je prije II svj. rata radio kod Gradske opštine Banjaluka na poslovima paljenja velikih lampi koje su bile postavljene na drvene stubove sa posebnim napravama gdje su stajale te lampe sa cilindirma i zatvorene sa posebnim vratašcima, a naprave su bile sve u staklu. Iznad te naprave-fenjera, bio je diskretan mrežasti otvor kako bi sagorjeli gas u lampi mogao izbacivati plinove iz lampe. Sve te naprave na direcima narod je zvao fenjerima, te tako i Ramo dobi prezime Ramo Fenjeraš ili Ramo Lampica.
Narod je vrlo malo znao njegovo pravo prezime, osim opštinskih vlasti kod kojih je bio na službenom spisku, a ono je glasilo Ramo Arnautović. Od Sulejmana i Muhe ostali su brojni potomci, muškog i ženskog roda, ali su se razišli po raznim gradovima Bosne i Hercegovine.
Sjećam se dobro da su te svetiljke, fenjeri bili postavljeni u brojnim ulicam Mejdana, a naročito ulicom Muftije Džabića, od potoka pa sve, do u sami Podgaj, do Karabegovića kuće.
I druge ulice su imale takvu rasvjetu, Kulmahala posebno, jedan dio Mejdana, dok su manji sokaci i sokačići bili bez rasvjete, pa su izgledali mračni, te su izgledali zastrašujuće dok ih prolaziš.
Ramo bi sa svojim priborom, kanticom za petrolej - gaz [15], omanjim merdevinama, ukrašen priborom za čišćenje staklenih cilindara, kretao na posao u rano predvečerje. On bi obilazio ulice, išao od stuba do stuba, penjao bi se, otvorao fenjer, stavljao u lampu petrolej, očistio cilindar, prebrisao staklo na fenjeru, a zatim zapalio šibicom fitilj na lampi, zatvorio fenjer i nastavio dalje sa paljenjem fenjera. Djeca bi išla za Ramom i u tom poslu mu pomagali, noseći merdavine, kantu sa gazom, i radovali se paljenu fenjera.
Avdo Mešinović zvani "Tica".
Datum rođenja nije poznat, ali znam da je svojom fizionomijom izgledao mnogo stariji od nas, kako po izgledu tako i po ponašanju. Od oca Sulje, poznatog po smjelosti čišćenju bunareva po komšiluku i drugih poslova oko kuće. Bio je samouk, pravi dunđer majstor. Veliki je bio šaljivđija i pun raznih priča i dosjetki. U kafani i u društvu, ljudi su ga rado slušali i dobacivali mu na njegove izmišljene priče i događaje. U porodici Mešinovića na Mejdanu, uz sami Vrbas, u blizini Halilovca, a njegova uska ulica zvala se Halilovac, živio je Avdo zvani "Tica".
U blizini njegove kuće, u to vrijeme, bio je učenički dom koji smo mi zvali "konvikt" [16]. Taj dom-konvikt bio je pod patronatom Muslimanske organizacije zvane "Gajretov konvikt". To je bila velika zgrada sa monogo spavaćih soba, prostorijama za učenje te kuhinjskim i trpezarijskim prostorom. Avdu Mešinovića zvanog "Tica", svi su izgledi da su ga konviktska djeca, đaci, prozvali "Tica", jer je Avdo "Tica" rastao uz njih, a pošto je bio malog rasta, zakržljao u svom razvoju.
Razlog njegovog slabog razvoja, prema pričama njegovih vršnjaka, mještana je sljedeća: Avdo je rođeno zdravo dijete. Njegova majka je jednoga dana, dok je Avdo još bio u povoju, otišla u komšiluk, a malog Avdu ostavila kod kćerke Hatidže. Nepažnjom Hatidže Avdo je ispao iz naručja i povrijedio mladu kičmu. Za taj pad Avde, Hatidža nije rekla materi bojeći se majčine kazne. Avdo je rastao, a na leđima se počelo razvijati ispupčenje, a kasnije se razvila u grbu na leđima. Tako je Avdo iz dana u dan postajao nerazvijeniji, te su ga njegovi vršnjaci u igri zvali u pogrdnom smislu, Avdo "grbonja". Tako je on rastao i doživo prosječnu starost, ali se moglo zapaziti da je iz godine u godinu, kopnio i prosto nestajao u svom biću. Prije ovog strašnog rata, na nekoliko godina, umro je Avdo zvani "Tica", uz veliku posjetu mnogobrojnih prijatelja koji su prisustvovali Avdinoj dženazi. Pokopan je u Stupničkom haremu.
Kraj ovih sjećanja neka bude i ova savremena pjesma rođena u burnim danima borbe muslimanskog naroda za slobodu i identitet Muslimana kao nacije na ovim bosanskim-balkanskim prostorima, pjesma se zove: Mora Abdulaha Sidrana, pjesnika i pripovjedača.
Mora
Šta to radiš sine?
Sanjam, majko.
Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu:
Šta to činiš sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće.
O tom pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas,
i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam,
u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam,
ja pjevam pjesmu,
majko.
Višić Jusuf, otac banjalučkih lovaca
Jusuf Višić, veliki ljubitelj lova, veoma poznat među banjalučkim lovcima, živio je i stanovao prije i poslije Drugog svjetskog rata u ulici Muftije Džabića - kasnije Nurije Pozderca. Po svojoj prirodi i dobroćudna ličnost u gradu i na čaršiji, a pogotovo u komšiluku. Imao je vrlo brojnu porodicu, mnogo muške, a i ženske djece. Bio je zaposlen u Tvornici duhana kao portir prije II svjetskog rata. Pred II svjetski rat vraćao se kući s posla, a bio je topli augustovski dan, prava ljetna žega. Žurio je kući, sav uznojen, prelazio je gradski, betonski most, a zvali su ga Bešlagin most. Valjda što je on, Bešlagić bio ing. (inženjer), tj. tvorac toga mosta.
Kada je Jusuf nastupio na most, pogledao je na Vrbas. Vreva i žega izmamila je mnoge na obale Vrbasa, a pogotovo kupače, pogotovo djecu. Žurio je kući. Otvorivši vrata velikih avlijskih vrata, prvo što je upitao ženu, glasilo je: Ženo, gdje su djeca?, Žena je govorila, otišli su na Vrbas kod Hadži-Hinzine sedre. Dalje je Jusuf pitao, a šta su ručali? Ma ne boj se Jusufaga, ručala su misirać pite, ah, odgovori Jusuf, ja sam mislio da su jeli bureka, a burek tone djecu. A kada su ručali pitu misiraću, nemam brige. Misiraća je lahka, te se ne mogu utopiti, jer i onako, misiraća pliva na vodi. Tako se završio razgovor Jusufa sa ženom. Velika je šteta što se dosada nije niko našao da o našem Jusufu napiše ponešto, a on je bio i ostao mnogima u sjećanju, ako ikome, a ono banjalučkim lovcima i preživjelim komšijama i njegovoj djeci.
Banjalučanin po imenu Aba
Kao dječak upoznao sam Abu na Vrbasu, pogotovo u vožnji čamaca na Vrbasu kao i njegovim podvizima na Vrbasu pogotovo u dubljacima pod tvrđavom Kastel. Mnoge je plivače a pogotovo neplivače, spašavao kod sigurnog davljenja u vodi. Bio je veoma razvijen u gornjem dijelu tijela, ali je bio defektan u lijevu nogu, kao da mu je bila nešto kraća. To se naročito primjećivalo u hodu, ali kada tjera čamac, vrlo s malo primjećuje taj nedostatak. Vjerovatno, mnogi stariji Banjalučani su znali tada da je Aba bio od malena gluhonijemo dijete i tako se razvijao do odraslog čovjeka.
Koliko mi je poznato, radio je kao automehaničar kod Braće Dovjaka, a pokadkad kod Mosite, trgovca, sportske opreme, blizu Aliji Germovića knjižare. Ismet Krašagić, poznati banjalučki fotograf, uspio je da uslika vrlo uspjelu figuru, tj. da izradi sliku u boji, Abe, u njegovome pravom stilu, tj., Aba u polugolom položaju prikazuje svoje mišiće i njegovu cjelovitu, veoma uspjelu sliku koju je rahmetli Ismet izložio u svom izlogu mnogih Banjalučana i Banjalučanki. Malo tko nije dolazio, da pogleda umjetničke fotografije Ismeta, a sa posebnim osvrtom, posjetiot su se divili portretu Abe. Aba, za Vrbas i vrbaslije bio je prava atrakcija, pogotov njegovi skokovi pod Kaštelom sa jedne oveće vrbe na kojoj je bila prikovana daska, a mi smo djeca tu dasku zvali "trambulina".
Ademaga Šćeta
Pred II sv.rat, možda i ranije, živio je sa porodicom Ademaga Šćeta, u Ulici Muftije Džabića, a kuća mu je bila uz samu ulicu, u blizini kuće Atifa Dizdarevića - Prtljevića, poznatog fijakeriste i lijepih, dobrih konja za tu fijakersku namjenu. O konjskoj opremi i njenoj ljepoti da se i ne govori. Ademaga je, kako se pričalo u Mahali, bio je u svoje vrijeme ugledni beg sa posjedom i svojim čardakom u blizini Banjaluke, tj. imao je svoje kmete.
U vrijeme stare Jugoslavije, poslije 1919.godine, došlo je do agrarne reforme, otkupljivana je zemlja od bosanskih begova i dijelila se bezemljašima srpske nacionalnosti. Begovi su za taj otkup dobijali "abligacije", novčane potvrde, te su godišnje mogli podizati novac u bankama iz Fonda za agrarnu reformu. Iz godine u godinu, begovat je taj novac trošio, postepeno siromašio, jer nije bilo drugih prihoda, osim te novčane rente ili ponešto od kućnog bogatstva, ali se i to topilo, prodavajući trgovcima nakit i druge predmete iz kuće da bi se preživjelo.
Među tim begovima, bio je Ademaga Šćeta, vrlo interesantna ličnost u banjalučkoj čaršiji kao i mahali gde je stanovao. Njegov ponos, tj. begovski, nije se gubio. Oblačio se na bosanski način, onako, kako su se nosili begovi i ugledni Bosanci za vrijeme osmanlijske uprave, kao i za vrijeme Austro-Ugarske vladavine u Bosni i Hercegovini. Tu su bile čakšire od svilenog crnog platna, ukrašen ferman, ogrtač sa dugačkim rukavima, a posebno pojas oko struka, na nogama cipele-mestve sa gumenim kalošama, uz to poseban ukrašen bastun, koji je bio obilježje starijeg čovjeka. Uvijek je bio uredan, iako je odijelo bilo dosta pohabano, ali za odlazak u džamiju ili za prolaznika, bilo je oprano, ispeglano i dotjerano za te prilike.
Kada bi Ademaga išao u čaršiju, obično bi sa sobom nosio "zembilj" u kojem je iz čaršije donosio kućne potrepštine. Ademaga je bio dosta visok, istina, vrlo mršav, ali mu je hod bio pun ponosa, jer je u toj narodnoj, bošnjačkoj nošnji, ipak izgledao da je pripadao dobrom "soju" i nekadašnjem begovatu.
Sjećam se dobro da su se pojedine čaršinlije Banjaluke znali našaliti na račun Ademage Šćete, uzvikujući riječi: "Ah, Ademaga, evo je dobre ili, Ademaga, eno ga na panju", te druge zadevice šaleći se sa Ademagom. On, Ademaga, u čaršiji, imao je mnogo pijatelja, pogotovo u raznim trgovačkim radnjama, mesnicama, te piljarnicama, a u kahvenicama posebno. U pomenutim radnjama znao je biti lijepo primljen i nagrađen raznim prehrambenim namirnicama. Tako je trgovac Avdo Bukić, Fadil Bojić, Jelača Bešir, Hasan Vižlin, Avdaga Vehabović, Mustafa Blekić i drugi, bi znali pružiti pomoć Ademagi. Kada bi ga iz dućana primijetili, otvarali bi vrata, zvali ga s riječima, Ademaga, evo imamo dobre robe ili dobrog mesa. Poneko bi iza leđa uzvikivao Ademaga, evo je dobre. On bi se za trenutak ljutnuo, izgrdio bi tog prolaznika ili nekog iz trgovine, a zatim bi ušao u radnju, trgovac bi ga namirio sa onim što je za njega pripremio.
Naročito Fadil Bojić je bio napastan s riječima; Evo, Ademaga, imam baš dobrog mesa za tebe! On bi pogledao srdito, uzeo bi meso, stavio ga u zembilj i krenuo kući. U putu do kuće, on bi išao sa punim zembiljom, a pojedini prolaznici, znajući za njegove povike, uzvikivali bi, Ademaga, evo je dobre! On bi se malo trznuo, progovorio bi koju, ali bez psovke ili pogrde. Lagano bi kroz čaršiju prošao i puteljkom koji vodi kraj džamije Kazanferije, došao bi pred podne svojoj kući. Eto, to bi bila kraća priča - sjećanja, na banjalučkog upalog bega, Ademage Šćete.
Remza iz naselja Potok na Mejdanu
Stariji Banjalučani, pogotovo oni iz vremena prije II svjetskog rata, poznavali su Remzu Žižak, ženu srednjih godina, pomalo sa čudnim ponašanjem kao da je bila malo otkačena, kako bi ono narod rekao "rahat od pameti". Rijetko je kada odlazila u čaršiju, a njen radijus kretanja je bio Mejdan, Mala Čaršija, a ponajviše bi boravila u naselju Potok, gdje je i stanovala u kućici zvani "kućar". Izlazeći u naselje da malo prohoda i svrati do komšija uz Potok, obično bi sa sobom nosila malu harmoniku. O nekakvom sviranju na harmonici nije bilo ni govora, nego je samo rastezala mjehove pritiskujući naizmjenično dva reda tipki, a harmonika je proizvodila dva ili više harmonijskih glasova, a ona, Remza, bi i ponešto zapjevala prema njenim sposobnostima, mentalno poremećene osobe.
Odijevala se dosta uredno, dimije, bluza, na glavi kerana amenija - šamija, a na leđima dugački kaput dosta šarene boje. Na nogama Batine gumene cipele, rijetko kada kožne, osim kada bi takve cipele dobila od nekoga iz komšiluka. S tom harmonikom je i ponešto dobijala i novaca pa se, uz braću, i održavala u životu. Tako obučena, pomalo neukusno namazana po licu, sa crvenim krep-papirom, odlazila bi u komšiluk, svakako sa svojom malom harmonikom nabačenom na leđa [17]. Komšije bi kuhale kahvu, a ona bi pitala "je li prava ili je divka". Dobivši odgovor da je prava kahva, rekla bi "Peci kahvu!" Tu bi u komšiluku ponešto i prezalogajila pogotovo vrućih kolača, zvanih "klipaši".
Za vrijeme "teferiča", pogotovo na Tekiji, ili u vrh potoka, kod samog turbeta, te obližnjim šljivicima, obavezno bi se tu našla i Remza sa svojom harmonikom. Ona bi obilazila grupe izletnika, posjedila malo, zapjevala i zasvirala, a zatim bi tako redom obilazila grupe, a mnogi bi uzvikivali, Remzo, dođi malo i kod nas! Obično bi dobijala koji sitan novac, počastila se i tako bi Remza povazdan bila među izletnicima. Remza se radovala proslavi 1.maja, bajramskim praznicima, kao i drugim zborovanjima naroda, gdje je Remza, tu je bilo svirke, pjesme i drugih igara, a znalo se i kolo zaigrati. Voljela je i muško društvo. Tu je sjedila, pričala, pjevala, a svoju harmoniku rastezala, a prisutni bi uzvikivala: "Deder, Remzo, još jednom!" Kajdi je bilo različitih, to je samo znala Remza da ugodi svojim izletnicima na teferiču. Kako je život odmicao, tako je i Remza tiho nestajala. Poslije drugog sv. rata, prvih dana i godina, Remza je još pjevala i svirala u mahali i na proslavama, ali jednog dana pročuo se glas, Remza je umrla, narod je, pogotovo Potočani, lijepo su ispratili Remzu na vječni počinak. Zakopana je u haremu kod Potočke džamije, uz sve počasti što su joj i pripadale.
I danas, kada se započne priča o Potoku i Potočanima, mnogi će povesti priču o Remzi, Rami Žuniću, harmonikašu i Muji somundžiji, te o Žižkovoj pekari i poznatim "lolama" iz Potoka, Ališićima, te drugim vrsnim, dobrim mladićima iz tog siromašnog Potoka, gdje je većina porodica živjela skromno, tj. od danas do sutra. Što danas zaradi to i potroši.
Eto, to bi bila priča o našoj Remzi, a nama svima Mejdancima na sjećanje.
Ćamil Šašivarević, Arnaut, hrvač
Porodica Šašivarević stanovala je u jednom slijepom puteljku kojeg smo zvali sokačić. Tu su imali kuću sa nešto dvorišta, jednom ovećom džanarkom, a na sred avlije bunar. Kuća je bila vrlo trošna, pokrivena "šimlom", tj. naročitim daskama za te namjene. Unutrašnjost kuće je bila raspoređena sa malim sobama, malim bosanskim prozorima, a nasred kuće veliki prostor sa ognjištem, gdje se kuhalo, "sjedilo i povremeno se pekao kadaif ili neka druga poslastica kao jabuke u šećeru ili tulumbe, slatki, sočni kolač.
Porodica je bila vrlo brojna, Ćamil je imao 5 sinova i 2 kćeri a cijela porodica se zanimala poslastičarskim zanatom. Djeca su, pogotovo muška, pomagali ocu u tom zanatu. Iznosili su slatkiše na čaršiju, pogotovo u pijačne dane, prodavali, te su većinom živjeli od tog zanata. Muharem, Edhem, Suljo, Senko i Išo dugo su se zanimali tim poslom, obilazili su sa ocem razne zborove, svetkovine, vašare, prodavajući svoju robu i razne arnautske napitke (bozu, limunadu i kraher). Kada ne bi bilo dovoljno posla kod oca, Edhem i Suljo su znali da rade kao "kolporteri", tj. rano ujutro ili u predvečerje, prodavali su dnevne novine - štampu i od toga procenta su dopunjavali kućni budžet.
Stariji brat Muharem je bio vrlo otresit i sposoban mladić, inteligentan i snalažljiv [18]. Vrlo brzo se uključio na trgovački zanat, a zatim se razvio u dobrog trgovačkog putnika, a radio je kod predratnih velikih trgovačkih radnji kao što su bili "Tivar","Elka","Lonko", te poznate židovske radnje Poljokana. Kasnije se i Edhem, Suljo i Senko priključiše se, tom zanatu pogotovo poslije drugog sv.rata. Sva su Ćamilova djeca bila vrlo čestita, poštena i rađena. Nisu se stidjeli bilo kakvog posla, samo da se šta zaradi i unese u svoju kuću. Njihovu majku smo zvali Ćamilovca, a njeno pravo ime je bilo Nazifa. Kći Fatka je bila malo defektna u nogu, a sestra Hadžera vrlo lijepa i stasita djevojka. Obje su se udale, lijepo živjele i porodile djecu. Sinovi su se poženili i udobno živjeli sa svojim porodicama.
Otac Ćamil je posebna priča. Bio je vrlo krupan i debeo čovjek, niskog rasta. Vrlo plemenit i dobar čovjek. Volio je hrvanje, a to je donio sa sobom, kao osobinu vještog hrvača, Arnautluka - Albanije odkuda su i došli u Banjaluku brojna braća Šešivarevići Avdija, Ćamil, Rejsil i "Đido" zvani Arnaut. U ovim porodicama najbolje se snašao Rejsil sa dva sina, Zijadom i Mehmedom, kao i dvije kćeri. Za vrijeme godišnjih vašara ili bilo kakvih drugih zborovanja, ćamil je znao da ode pod "šatru", gdje su se ljudi pozivali da sa njihovim čovjekom ispod šatre pohrvaju uz nagradu od tadašnjih 100 dinara. Ćamil bi obično obilazio te šatre i na poziv ko smije da se pohrve s tim čovjekom, obično bi Ćamil se javio i uspješno obarao protivnika i dobijao zasluženu nagradu. Za njegove sposobnosti hrvača, mi komšijska djeca nismo znali. Nas, nekoliko komšijske djece koja se družila sa Suljom, Edhemom, Senkom, bili smo jednog dana prisutni u avliji, uoči vašara, kada su njegova djeca - sinovi mazali Ćamila uljem toliko dugo da mu se koža svjetlila od utrljane masnoće.
Baš tih dana približavao se vašar, obično, to je bilo u junu mjesecu na tz."duhove". Slušali smo priču, da je neki vašardžija u šatri imao medvjeda i da je raspisao nagradu od 100 dinara ko obori medvjeda. Čekali smo taj dan.
Ćamil je otišao na vašar, a i, mi smo djeca, nas nekoliko, išli smo za Ćamilom, kao da idemo na kakav teferič ili miting. Ćamil je bio posebno odjeven u arnautsku odjeću, plašt preko leda, posebne gaće, kapa na glavi, a njegovi sinovi sa ponosom išli sa njim, pogotovo Suljo i Edhem, zvani Hedo. Išla su i komšijska djeca. Ušli smo pod šatru, priredba je počela. Osman Kadrović i Rifat Gačanin, vrlo razvijeni i mišićavi ljudi pokazivali su svoje vještine. Razbijali su im kamenje na grudima, savijali željezne šipke oko vrata, dizali tegove i napunjene buradi, te druge vještine cirkuskih atleta.
Pored drugih nastupa, žongleri, gutači plamena, dođe na red da se i medvjed pojavi. Ciganin vodi medvjeda vezanog u lance sa brnjicom na ustima i željeznom halkom u nozdrvama te najavi, govoreći, eto tko želi i smije da se hrve sa "međedom". Pod šatorom nasta tajac, a iz mase prisutnih javi se Ćamil - Arnaut s riječima; Evo, ja ću.
Svi se zagledaše, a Ciganin kad ugleda Ćamila sav problijedi i nešto promrlja na ciganskom jeziku. Ćamil skide ogrtač te reče, da on, Ciganin, dobro drži medvjeda za uzda kao i da mu zamota šape ili odreže malo nokte kako ga ne bi izgrebao. Ciganin je to i uradio. Ćamil priđe medvjedu. Hvatali su se za pojas, medvjed urliče, Ćamil steže li steže medvjeda. U jednom momentu Ćamil podiže medvjeda u visinu glave i baci ga na zemlju. Medvjed i Ciganin su zajedno urlikali. Ciganin je vikao, ubi mi medvjeda. Ćamil ponosito uze nagradu od 100 dinara, izađe iz arene - borilišta i sa sinovima ponosito iziđe u svjetinu, a narod pođe vikati, ovaj čovjek obori medvjeda. Tako je u narodu ostala izreka, Ćamil Arnaut oborio medvjeda u Cirkuskoj šatri na vašaru.
Negdje pred 2. svjetski rat, 1939. godine, dođe u Banjaluku veliki putujući cirkus i sa njime hrvač Ali-Ben-Abdul, Abesinac, čovjek visoka rasta, krupan, ogrnut šarenim ogrtačem, sa kapom na glavi, šetao je gradom i čaršijom, tražio je hrvača riječima, tko mu iziđe na "mejdan" u Cirkusu, dobiće dobru nagradu. Ćuje to Ćamil, pripremi se dobro i pođe u taj Cirkus koji je bio smješten na prostoru oko tvrđave Kaštel. Ćamil iziđe na mejdan tom Arapinu. Narod je išao kao na čudo. Ćamil, onizak, Arapin visok oko 2 metra. Dođe vrijeme da se pohrvaju. Ćamil uhvati Arapina u koštac, nosili su se nekoliko minuta, ali ne bi malo vremena Ćamil podiže Arapina sa zemlje i baci ga na tlo. Nasta graja, veselje, povikaše, Ćamil obori Arapina. Nagrada je bila pozamasnainara. I ta se priča raspredala po gradu i komšiluku kako je Ćamil - Arnaut oborio u Cirkusu velikog Arapina po imenu Ali Ben-Abdul iz Abesinije.
Eto, to su moja sjećanja na porodicu Šašivarevića, pogotovo na podvige Ćamila, hrvača i njegovu djecu.
Begić Meho
Poznavao sam porodicu Begić, posebno dva brata, Husu - Husejna i Mehu - Mehmeda. Otac im je bio baštovan, bavio se zemljoradnjom, proizvodeći razno povrće. Nije imao mnogo zemlje za obradu, nego je uzimao zemlju u zakup tuđe bašče i sijao razno povrće. Otac Ale je uza se učio tom poslu i sina Mehu, dok je stariji sin Huso bio dosta slobodnjak i nije ga zanimao baštovanluk, nego se zanimao raznim poslovima, radeći po čaršiji i kahvenicama razne usluge. Huso je volio kahvane i noćni život. Meho je volio mnogo da radi u bašči i proizvodi dosta povrća, naročito mladog luka, prase, mrkve, krastavica i raznih sakaski. Bilo je i drugog povrća. On bi to sve prodavao pijačnim danom zajedno sa svojim ocem Alom.
Moja su sjećanja o Mehi vezana za razne priče o njemu i njegovim doživljajima u mahali dok je momkovao od Vrbanje pa sve do Gornjeg Šehera. Meho je imao neke govorne mane, teško je govorio, zamuckivao je, fizički izgled je bio dosta zanimljiv, dosta mongoloidnog izgleda, u kretnjama posebno, hodao je brzo i desna strana tijela je uvijek stršila naprijed. U govoru je znao da oponaša pokatkad i ženski glas. Pri razgovoru s njim, on bi mnogo mlatarao rukama, dok bi izgovorio koju riječ ili rečenicu. Kada bi prodavao zelen na pijaci, obično bi ćutao i pokazivao prstima kolika je cijena pojedinog povrća, propraćajući ponešto i riječima.
U predvečerje bi Meho polazio u mahalu, uredno odjeven, javljao se djevojkama koje su stajale pred avlijskim vratima. Javljao se umiljatim, pomalo ženskim glasom i dok bi vodio razgovor, uvijao se i prebacivao se s noge na nogu, i rukama mlatarao, kako bi nadoknadio govornu manu. Djevojke su rado stajale s njim, malo se našalile, pitajući ga gdje je pošao i kojoj curi, a on, Meho, bi se grohotom smijao dajući odgovor, pokazujući rukom da ide curi u Sitare u Podgaj, kod 2.mlina, jer da mu tamo cura stanuje.
Za njegovo ašikovanje vezane su razne zgode i nezgode. U Sitarima ga jedna djevojka navela da ašikuju na pendžeru iza bašće. Tu, ispod samog pendžera, bila je prekrivena rupa od klozeta. On, neznajući za tu varku cure, dođe pod pendžer, daske popuste, a on upadne u "halensku rupu" do ušiju. Jedva se izvukao, a zatim otišao pod obalu Vrbasa i oprao se od nečisti, čak je i odijelo oprao i onako, mokro obukao i u kasnu noć se vratio kući. Taj slučaj se ubrzo proširio mahalom, a mahalske djevojke su zadirkivale riječima: "Meho, dođi na bašču pa ćemo ašikovati."
Meho je bio veliki radiša i štedljiv čovjek. Pijačnim danom, tj. utorkom, što bi god novaca dobio za prodanu robu, on bi jedan dio ostavljao. U Hadžialbegovce bašču, koju je obrađivao, iskopao je jednu rupu u koju je stavio limenu, oveću gaznu kantu. Odozgo je prošupljio i svakog utorka noću bi odlazio i stavljao novac u tu kantu. Jednog dana ga je upratio brat Huso i vidio kako Meho hoda oko šljive noću. Kada je Meho otišao, dođe Huso, raskopa malo zemlje, kad gle čuda, ukaza se gazna kanta. Huso izvuče kantu, kad imaš šta vidjeti, pola kante sami sitni novac (dvodinarke, desetice i drugi sitni novac). Huso uzme sav novac, a sutradan kad je Meho radio u bašči primijeti sumljivo nešto pod šljivom. Dođe pod šljivu, kad kanta raskopana, novac izvađen, a ona, kanta, ponovno stavljena u rupu.
Meho sav izluđen uhvati se za šljivu i počne jaukati, vikati:"Ah, šljivo, gdje su pare moje?" Kada je čaršija čula za taj Mehin slučaj, počelo se Mehi vikati s riječima:"Meho, ah, šljivo, gdje su pare moje?" On bi se ljutio, na djecu se bacao kamenjem, a odraslima psovao pogrdne riječi. Brat Huso je pare prokockao, ali nikad se nije saznalo tko je pare uzeo.
Pehlivan Arif Tamburija
U Banjaluci, a i šire po Bosanskoj krajini, spomenuti ime Arifa Tamburije, mnogi bi Banjalučani odgovarali da je to onaj što je razvlačio svoju žicu, te po njoj hodao noseći dajak u rukama kako bi držao ravnotežu prilikom savlađivanja hoda po žici. Još kao dječak, pred II svjetski rat, sjećam se tog Pehlivana Arifa Tamburije, kada je razvukao svoju žicu između Hadži-Atifove kahvenice i banjalučke tvrđave "Kaštel", uz samu obalu Vrbasa. Mjesto gdje je razvučena bio je nekada drveni most koji je vezivao obale Vrbasa, tj. Mejdana i Kaštela gdje se prolazilo u Banjalučku čaršiju.
U jutarnjim časovima razvučena je žica od pomenute kahvenice i "čardaka" kako je narod zvao kameno postolje gdje su vidljive grede bivšeg drvenog mosta, a na drugoj strani ispred kastelskih vrata, bio je, također, drugi kameni podzid gdje se naslonjao most. Most je bio namjenjen samo za pješake, a po katkad su prolazili i tovarski konji kada ne bi bilo straže na mostu.
U Banjalučkom arhivu a i kod uglednih pojedinaca, Banjalučana, bile su slike toga mosta, te narod kako prolazi preko mosta. Slike datiraju iz perioda Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, 1908. godine. Takvu sliku-fotografiju posjedovao je Kemal Gušić, istaknuti građanin Banjaluke.
Nastup A. Tamburije zakazan je za poslijepodne, nekako oko 5 sati. Bio je topli, ljetni, avgustovski dan. Obale Vrbasa bile su pune naroda, pogotovo kupača, načičkani uz obalu, počevši od glavnog mosta, pa sve do poznatog kupališta i sastajališta zvana "Zelena". Na obali, ispod Kaštela, mnogi su zauzeli mjesta, čekajući Pehlivana A. Tamburiju [19].
Dođe i to vrijeme. Pojavi se Arif odjeven u bijelo odijelo, a za njim njegovi pratioci, noseći koferčić sa ličnim priborom. U Hadžijinoj kahvenici se presvukao. Na njemu je atlet-majica, kratke gaće, sa podužim nogavicama, a na glavi šarena kapa, a oko struka šareni, svileni pojas. Dok je narod čekao Arifa čula se prića da će za vrijeme izvođenja svoje vještine, hoda po žici, klati jagnje nasred žice tj. nasred Vrbasa. Arif Tamburija je krenuo na svoj pehlivanski posao. Dajak u rukama i početni nastup izazvao je glasne povike naroda, skandirajući Arif, Arif, drugi su vikali Tamburija, Tamburija, itd. U početnom hodu, pokatkad je zastajao, okretao se glavom lijevo i desno, pozdravljajući prisutne. Nastavio je hod po žici. Jedanput je prešao žicu i vraćao se ka mjestu Hadži-Atifove kahvenive. Narod ga je i dalje pozdravljao sa poznatim povicima, Tamburija, Arif, Arif.
U jednom momentu izađe Arif i za vratom nosi jagnje. Znači, obistinila se priča, da će Arif klat jagnje nasred žice, tj. nasred Vrbasa. Lagano i sa malim zastojima došao je do sredine žice-nasred Vrbasa. Oprezno je spuštao jagnje, a dajak je predao čamdžijama da ga čuvaju, te dođe momenat da kolje jagnje. Nasta tajac, narod je prestao sa povicima. Čekao se taj momenat klanja jagnjeta. Arif je sjeo na žicu, lagano i oprezno stavio jagnje na krilo a zatim iza pojasa izvadio nož; taman da ga zakolje, jagnje se jako vrcnu odbaci se nogama od Arifova koljena, jagnje pade u vodu a i Arif izgubi ravnotežu na žici, te i on za jagnjetom.
Padom u vodu, zaću se Arifov glas; Upomoć, sa obale Vrbasa zaplivaše mnogi u pravcu Arifa. On i dalje viče; Upomoć! Napokon, prvi plivači dođoše do njega, počeše podronjavati i gurkati Arifa da ga ne bi voda brzog Vrbasa odvukla u "zelenac" pod Kaštelom. Nastala je prava drama na Vrbasu. Ako bi ga matica tamo odvukla, teško bi ga i bolji plivači izvukli iz Vrbasa. Srećom tu je bio "Aba", gluhonijemi, poznati Banjalučanin koji je mnogo dijece, pa i odraslih izvadio iz Vrbasa da se ne utope. Tako je bilo i sa Arifom. Nekako ga doguraše do Tetarića plaže (Teofika Tetarića, gostioničara koji je držao gostionicu i plažu na posjedu Pere Bilbije, uz samu obalu Vrbasa, ispod Hadžijine kahvenice i Edhema Malkića kovačnice), pod sami pličak "studenca".
Najzad saznadoše istinu zašto je Arif tražio pomoć. Kada je izašao iz vode, rekao je spasiteljima; pa, ljudi božiji, pa ja ne znam plivati, a znao sam čudi Vrbasa, pogotovo priče o "zelencu", zvanom "šimšur", tako su ga zvali Austrijanci za vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine 1878. god. Znam da su se tu mnogi Banjalučani gušili u Vrbasu, posebno stranci koji su ljeti znali doći na Vrbas i neznajući čudi Vrbasa, brzo su nestajali u dubinama hladnog, "zelenca", čiji su svrtkovi prosto uvlačili u sebe, bilo kakav predmet na površini vode, a čovjek izgubi snagu i postaje nemoćan da se izvuče iz tog svrtka-matice. Dobri plivači su pričali da borbu sa svrtcima treba znati voditi, tj. treba ih razbijati rukom prilikom plivanja i to plaštimice-šakom. Na taj način se može dobar plivač da se izvuče iz opasnih mjesta na Vrbasu.
Eto, tako je ostalo u narodu priča o Arifu-Tamburiji, da je htio da kolje jagnje na razvučenoj žici na Vrbasu i umalo nije zaglavio u Vrbasu, jer nije znao plivati. Da ne bi plivača, ode Arif-Tamburija i žica se ne bi više razvlačila na Krajini gdje je Arif izvodio svoje vještine na žici.
Napomena: Arif Tamburija je rodom iz Bos. Samca. Tamo se oženio i stekao dvije kćeri koje su živjele u Bos. Samcu i tu se udale. Arif ima brata u Travniku, a i on je duže vrijeme živio u Travniku. Njegove atrakcije na žici vidjeli su mnogi gradovi širom Bosanske krajine i drugih mjesta u Bosni i Hercegovini. (Podatke dopunio u Travniku).
Pjesma "POGAČA"
Kao dječak sam u šumu nosio uže.
I nisam slutio nikakve varke.
Kada mi stabla ruke pruže,
ja sam samo skupljao suharke.
U ruci sikira, zmija u procipu,
Iz džepa od babinih hlača,
puši se ispečena, rumena
Majke drage vruča ko duša
mala pogača.
Enes Kišević, pjesnik, rodom iz Ključa, pjesna napisana u lipnju/aprilu 1959. god. Ova se pjesma nalazi u zbirci od 13 pjesama. Danas živi u Zagrebu.
Zanimljivosti
Zašto je Banja Luka poznata po pjesmi? Kažu da je za to kriv Vrbas, jer da ima neke čudne šumove koji mame na pjesmu.
U Banja Luci se desilo i jedno čudo. Prva od svih bosanskih gradova ona je zamijenila šindru i ćeramidu crijepom. Tako da su Banjalučani znali govoriti: Mi smo predgrađe New Yorka.
Nasrudin Hodža u Banja Luci
Dođe Nasrudin-hodža u Banja Luku pa kad vidje kako su se mnogi ljudi iskupili i gledaju mjesečinu, reče im:
"U nas je mjesec velik kao točak pa ipak ljudi ne blehnu u njega; a ovdje u vas, jedan je velik kao činija i, gle, molim vas, koliko vas se iskupilo da ga vide".
Hifzi-beg Đumišić
Balada o Hifz-begu dobro pamti porodične prilike u kojima je Hifzi-bega zatekla smrt. Bio je oženjen a o sjaju i bogatstvu njegova pira kolale su predaje, što je uticalo na porast popularnosti ovog junaka. Sva pjesnička uobličenja balade vežu Hifzi-bega za Banjaluku, što odgovara zbilji, jer je on zaista ponikao u banjalučkoj porodici Dumišića, koja je do njegove pojave već dala nekoliko značajnih pojedinaca. Rođen je 1840. godine, pa je u času pogibije mogao imati oko 35 godina.
Hifzi-begov djed Abdulah Hifzi-efendija, bio je muselim (oblasni upravitelj) banjalučki, a otac Nazif-aga bio je najglasovitiji banjalučki spahija u svoje doba. Mati mu je bila iz porodice Teskeredžića, sestra Derviš-bega Teskeredžića iz Travnika. Imao je trojicu braće: Muharema, Fehima i Mustafu. Sve njih spominje umirući junak dijeleći se sa životom. Hifzi-beg Dumišić, bio je bimbaša u tuzlanskoj-bijeljinskoj vojnoj posadi, koji je poginuo 1876. godine.
Prema pričanju nepoznatih pjesnika i pripovjedača, pao je kao žrtva izdaje bijeljinskog vojnog komandanta Salih Zeki-paše. Balada o pogibiji Hifzi-bega Dumišića redovito sadrži motiv izdaje. Hifzi-beg Dumišić našao je smrt vraćajući se iz Bosanske Rače u Bijeljinu, na čelu tuzlanskog bataljona u pratnji zaprežnih kola kojima je trebalo da bude prevezeno brašno i živežne namirnice za snabdijevanje vojske. Po noći nastavi put za Bijeljinu. U noći naiđe Hifzi-beg na jednu, a zatim i na drugu zasjedu, ali mu njegovo ratničko iskustvo i vještina pomognu da iz obje izvuče živu glavu. Naiđe Hifzi-beg i na treću busiju i pogibe. Jedino se bijegom spasiše troja kola i nekolicina vojnika sa četiri časnika - oficira.
Opraštanje umirućeg junaka- Motiv
Hifzi-beg Dumišić dijeleći se sa životom, junak na umoru šalje svojim najbližim dijelove svoje ratničke opreme i lične predmete, po kojima će ga se oni onda sjećati. Mahom je to junačko, ratničko znamenje: sablja, at i njegova oprema, ali također i predmeti za ličnu upotrebu, koji se nose u mirno doba: hamajlija, sahat, prsten, pa čak i ogledalo. Smrtno ranjen Hifzi-beg šalje braći Muharemu i Mustajbegu u Banjaluku, svog nerazdvojnog saputnika ("bjelog", "b'jelca") ata. Jedno od svojih znamenja ("britku sablju") umirući junak šalje čak svom vrhovnom vojnom zapovjedniku, samom sulatu u Stambol. Treći viteški znamen, kićenu opremu svoga ata (raht) Hifzi-beg šalje svojoj majci u Banja Luku. Svoj "zlatni sahat" šalje svojoj nevoljnoj majci. Svojoj ljubi - uz poruku da se ona preudaje jer se on oženio "crnom zemljom". Šalje joj prsten ("almas" ili "zlatni") negdašnji znamen njihove povezanosti.
Stihovi iz balade
Ranjen Himzo zemlji pade,
a Ibro mu tu dopade.
Ibro, brate ja sam ranjen,
rane su mi neprebolne;
pa ti uzmi moga ata,
pa ga vodi Banjoj Luci,
pa ga podaj mome sinu,
neka sin ata gleda,
neka babe ne pogleda.
Pa ti uzmi zlatan sahat,
pa ga nosi Banjoj Luci,
pa ga podaj miloj majki,
neka majki sahat kuca,
a za sinom srce puca.
Pa ti uzmi zlatan prsten,
pa ga nosi Banjoj Luci,
pa ga podaj mojoj ljubi,
neka ljuba prsten gleda,
neka bega ne pogleda.
Pa mi uzmi oštru sablju,
pa je nosi ti Stambolu,
pa je podaj padišahu,
neka car sablje gleda,
neka Himze ne pogleda.
Prepričano iz knjige "Usmena balada Bošnjaka" Muniba Maglajlića. str. 30-45
Objašnjenja:
- [15] Detalj sa jedne poštanske razglednice, u prvom planu fenjer, istog tipa kakav je Ramo Fenjeraš opskrbljivao. Grafička obrada BF.
- [16] Bombardovanje Kastela, 26. i 27. septembra 1944. godine. Strelicom je označen Konvikt, kojeg se i ja sjećam. Porušen je neposredno prije ili poslije zemljotresa 1969. godine, nisam potpuno siguran.
- [17] Alojz Ćurić - Banjalučka golubica.
- [18] Mejdan - Potok. Snimljeno 1937. godine.
- [19] Crtež autor ing. Hadžiosmanović Husein, 1997 godina. Grafička obrada BF.
Sadržaj:
Vrh stranice