Banja Luka- Uspomena i stvarnost sa Mejdana
I dio: Mejdan
Mejdan
Uže područje današnjeg Mejdana, prije II svijetskog rata, nosilo je također naziv Mejdan. Obuhvatao je prostor oko današnjeg Dječijeg doma "Mina Delić", kao i jedan krak ulice u pravcu sastajališta Mejdanaca zvani "Karamut" i područja zvana "Hazna", te današnje ulice Braće Odića do Bulajića ulice u pravcu Ćeremetane do pod samu Starčevicu. Danas se to nekadašnje područje teško može prepoznati, istina, ponešto je kuća ostalo, a najviše strši i podsjeća na taj kraj kuća Delića, Zulića, Šehića, Grozdanića, Gluhajića, Savicki, Dervišića, Ćerimagića, možda još koja u pravcu naselja Potoka. Većina ih je porušena, a na njihovo mjesto došle su nove zgrade, putevi i ulice, kao i prekriveni potok "Đurđevac" betonskom pločom, asfaltom presvučen, a on, stari potok, i dalje teče i ulijeva se u plahoviti, zeleni Vrbas u blizini nekadašnje Hadžijine kafane, Tetarića plaže i Harbašove pekare.
Na raskršću nekadašnjeg Mejdana, pred sami II svjetski rat, bila je i jedna vrlo lijepa džamija sa haremom, sa mnogo kamenih obilježja-nišana, a ispred ulaznih vrata-drvene kapije, ukrašene rezbarijom, te starinskom bravom i halkama za otvaranje i zatvaranje vrata. [1] Harem je bio zasađen orasima i lipama, te su djeca, s proljeća brali lipu, a s jeseni orahe. Ispred ulaznih vrata bile su postavljene kamene klupe gdje su se nekada odmarali domaći ljudi i putnici-namjernici, te bi pokatkad sjedila i djeca iz obližnjih kuća Mejdana, zabavljajući se raznim dječijim igrama. Današnji ostatak tog prelijepog harema, jesu, jedan do dva mala nišana-nadgrobna spomenika gdje su se palile svijeće kao znak poštovanja umrlih sa područja Mejdana, a i Stupnice.
Taj dio grada bio je po svom sociološkom i socijalnom sastavu dosta različitog sastava. Bilo je mnogo siromašnih porodica, ponešto bolje stojećih i jedan broj "činovničkih", kako su se tada zvale sve one porodice koje su bile zaposlene u bilo kakvoj državnoj službi. Pogled na Mejdan iz moje ulice Muftije Džabića, moglo se zapaziti da je tada Mejdan, sam naziv, imao svoga korijena na jednom specifičnom području, a to je prostor oko poznate Delića kuće, Odića i Mažara, Kobašlića, Šehića, Grozdanića kao i kuće Handžića, te drugih porodičnih kuća. Njihovo sastajalište, s ranog proljeća, pa sve do čak kasne jeseni, bilo je pred mejdanskom džamijom ili pod "Karamutom", blizu kuće Savicki. Tu su se sastajali Mejdanci kako smo ih popularno zvali "Mejdanci".
Iz moje generacije sa kojima sam se družio poznati su Odići, Ćerimagići, Kobašlići, Grozdanlići, Zulići, Šehići, Handžići, Sakići i mnoge druge porodice. U predratne dane II svjetskog rata poznatiji su bili: Zvone Odić, Ido, Zijo Ćerimagić, Đuro Grozdanić i brat mu Braco, Hasan zvani "Keka", Muharem Hadžisakić zvani "Mandara", te mnogobrojni drugi, sa posebnim naglaskom na braću Delića mlađeg uzrasta Adema, Mehmeda, Ahmeta, kao i njegove sestre Mine, te starije braće Hamdije i Mustafe. Svaka ponaosob porodica je bila brojna, kako po muškoj tako i po ženskoj lozi. U porodici Savicki bila su dva brata, te sestra Milka, zvana od milja "Milkica", vrlo lijepa i umiljata djevojčica.
Na širem prostoru današnjeg Mejdana postojale su brojne družine - grupe koje su se spontano formirale po ulicama, tako se moja ulica, Muftije Džabića, zvala još i Donja Stupnica, ona se dijelila na Gornju i Donju Stupnicu sa svojim sokacima i sokačićima. U susjedstvu je bila - grupa sa tzv. "Abacije", ili Pobrića Brod, koja je okupljala nekoliko, također ulica i uličica, npr. Tetarića sokak zvana "Jalija", Demira Arnauta sokak itd. Tu su se sastajali Ibrišagići, Šašivarevići, Bahtijarevići, Habibovići, Sabitovići, Tetarići, Kovačevići, Hadžiselimovići, Hadžidedići, Sante, Hadžialići i drugi. Na tu "Abaciju" dolazili su Omerbašići, Kučukovići, Selmani, Kovačevići i Ekići, rijetko kada Salihagići, Bekir, Omer i "Lalo", te mnogobrojni dječaci iz ostalih grupa, naročito Patočani kako smo ih zvali od milja, ali su znali biti jako nestašni i skloni tuči sa dječacima iz drugih ulica kao što su bili Ališići i drugi. Malo dalje uz Vrbas, nizvodno, bile su "Zelena", "Kulmahalčani", "Ciganluk", a u podnožju Starčevice i Bukića strane - brda, bila je grupa zvani "Patočani", a odmah u susjedstvu grupa "Čorkovac". Te su grupe bile po svom socijalnom sastavu najsiromašnije, ali i najotpornije i najborbenije.
Najudaljenija grupa je bila na području današnjeg Rebrovca u blizini rebrovačke crkve i zvalo se ciganski, odnosno "Vlaški Brijeg", a poslije II svjetskog rata dobio naziv "Veseli Brijeg". Svaka ova grupa imala je i svoje specifičnosti, kako po socijalnom tako i po obrazovnom nivou kao i načinu druženja i zabavljanja u raznim igrama. Mnogo organizovanije grupe bile su u Donjoj Stupnici, Kulmahali, na Mejdanu pa i "Zeleni" i to negdje između, 1935-1941. godine, Negdje pred početak II svjetskog rata, sve ove grupe postepeno su nestajale, jer su mnogi, dojučerašnji dječaci, postali izrasli mladići, jer su mnogi u vihoru II svjetskog rata prosto nestali, jedni su otišli u NOB-u i dalje, dok su se drugi izgubili u metežu rata i nestali bez traga.
U Stupničkoj grupi, i to Donja Stupnica, istaknutiji drugovi bili su braća Omerbašići, Hazim i Husnija, braća Mašići, Nikica i Braco, braća Šatni, Vlado i Željko, braća Selman, Mehmed - Medo, Sabahudin i Safet, Kučukovići, Suljo, Bajazid i Hakija, Šašivarević Zijad, Islamovići, Bojici, Trumići, Ahmetaševići, te mnogi drugi, koji su se družili sa gore pomenutim drugovima. Veoma je važno napomenuti to, da je našoj grupi povremeno se priključivao i Braco Potkonjak, braća Krešići, Blahovski Vjekoslav, Mile i Teo Šiva kao i Jovanović Božidar zvani "Srbin" i drugi koji su se navraćali u našu grupu, naročito srednjoškolci sa kojima su se družli drugovi iz Donje Stupnice. O grupi "Abacija" koja je bila dosta brojna, zapaženi su braća Sašivarevići, Ibrišagići, Hadžidedići, Habibovići, Šanta, Hadžialići, Kovačevići, Bahtijarevići, Jusufovići, Šibici, Kulenovići, Sabitovići, Hadžiselimovići, Tetarići i drugi.
Ova grupa obično se sastajala u večernjim satima, istina, ne svi, nego samo istaknuti i stariji omladinci. [2] U ljetne dane "Abacija" sa Hadži-Hivzinom sedrom prosto oživi, bude prepuna kupača različitog uzrasta i do kasno u noć čula se pjesma i svirka, te cika i vriska razdragane djece. U kasnim, ljetnim satima, djevojke iz komšiluka, dolazile su na "Abaciju" i u dimijama ili u dugim košuljama da se okupaju u Vrbasu. Nastala bi prava cika i vriska tih kupača. Ovu grupu, naročito u ljetnim danima, a i rane jeseni, posjećivala je grupa iz Stupnice. U večernjim satima bi se našli stariji drugovi koji su svirali uz žičane instrumente, te bi uz gitaru, svirali razne melodije, a mi bismo ih pažljivo slušali do kasno u noć. To je i pokretalo na pjesmu, a bilo je i pjesama različitog sadržaja, pa čak u to vrijeme pjevale su se pjesme koje su bile zabranjene, pa su se krišom pjevale. Pred sam drugi svjetski rat počele su se pjevati revolucionarne pjesme koje su najavljivale dolazak drugog svjetskog rata. Kada bi "Abacija", to mjesto mladih, mogla da govori, ispričala bi mnoge priče, tajne i razgovore koji su vođeni među mladima, te razne dogodovštine koje su se dešavale na "Abaciji", od malih svađa do tuča, kao i mnogo lijepih druženja raznih uzrasta.
Posebno bi bila priča jednog krošnjastog, starog oraha gdje se sjedilo u vrijeme sparnih dana, a s jeseni bi se brali njegovi plodovi i sa njima bi se igrali dječaci, praveći "kule oraha" i pogađali sa malo većim orahom.Napominjem, da su se grupe dosta dobro slagale i da je rijetko dolazilo do svađa. Ako bi kada i iskrsle svađe, brzo bi se izmirile, jer su nas stariji znali da izgrde i natjeraju da se mirimo.
Gornja stupnička grupa, to je područje od Ekića Smailbega kuće do nekadašnjeg prvog mlina, do Karabegovića kuća, ili kako smo mi to zvali do u Podgaj - Donji Sitari. Ova grupa, također, je bila brojna. Tu su starija braća Karabegovići, mnogobrojna porodica Džina, Ćauševića, Đanića, Kararića, Kapidžića, Bukića, Harbaša, Maglajlića, Abdurahmanovića, Husedžinovića, Kapora, Ibrahimbegovića, Katana, Selmana, Konjhodžića, Softića, Salihagića, Ekića, te Bektaševića i druge. Svaka ova porodica nosila je brojne omladince i omladinke, među njima naročito su se isticali Kararić Rifet zvani "Lotar", Selman Jusuf zvani "Crni", Kapor Vlado i drugi znani i neznani "garavi" dječaci. "Zelena", mnogo specifična po svom nazivu, ali je ta grupa i dobila svoje pravo ime, gdje su se moji vršnjaci, a i stariji sastajali, bila je to prava "zelena oaza". Taj se dio nalazio, a i danas se primjećuju kanture tog područija, a leži na travnatom terenu ispod samog današnjeg Doma Mejdan, izgrađenog poslije banjalučkog zemljotresa 1971/72.godine.
Prije II svjetskog rata, u blizini "Zelene", bila je Harbaševa pekara, Malkića kovačnica, Osmana-bega Džinića kuća sa pogledom na Vrbas, a pod samom obalom izvor voda koja se popularno zvala "studenac" koji je unazad nekoliko godina stavljen u betonski zid, pa se stari Banjalučani i danas navrate da se napiju "studenca" i ponesu kući natočen kanister (kanticu) vode da se i kod kuće napiju te zdrave, hladne vode. [3] Sastajalište mladih je bilo od ranog jutra do kasno u noć. Među prvima je dolazio Mešinović Avdo zvani "Tica", a zatim Bijelić Braco, Meho, Bubuš, Mladen Kosanović, Drča Slavko zvani "Vavo", Drljačić Bakir, Stehlik Vlado zvani "Šmiljo" i mnogi drugi koji su se u toku dana okupljali na "Zeleni".
Pobrojati sve koji su se sastajali na "Zeleni", bilo bi stvarno nemoguće, ali ću se ipak potruditi da se sjetim nekoliko drugova. Tu su braća Bijelići, posebno Braco, vrbaslija od glave do pete, ribić da mu nije bilo premca. Ujutro, rano s proljeća, ćim bi ustao, oblačio bi se sportski u kratke hlače, atlet-majicu i bio na "Zeleni" po cijeli dan, družio se i lovio ribu. Mnogo je pušio. Njegov brat Mišo i sestra Seka su također, počesto dolazili na Zelenu, ali su se kraće zadržavali u društvu svoji vršnjaka. Otac Bijelića bio je profesor prirodnih nauka, vrlo poznat i cijenjen od učenika kao dobar i vrstan profesor. Zapažen je po svom neobičnom "hobiju": zimi se, kada bi polazio na nastavu u Gimnaziju, znao je da svrati pod Kaštel na Vrbasu i na očigled prolaznika kupao se u Vrbasu i to na način, protrljavši se snijegom, a zatim bi zaplivao, potom se na snijegom obrisao ručnikom, obukao se i kreno put škole da održi časove iz hemije ili biologije.
Vrlo interesantna i zanimljiva ličnost "Zelene" bio je Mešinović Avdo zvani "Tica". Njegovo prisustvo na Vrbasu-Zeleni, bilo je, također, zapaženo od jutra do uvečer. I on je bio strastveni "ribič". Njegovi su ga vršnjaci voljeli i rado su se s njim družili, a on je to drugarstvo ponekad koristio, pa je znao da mlađe od sebe pokatkad tjera da ga slušaju, pogotovo kada lovi ribu, tražeći da mu hvataju mušice (višće), gliste i peševe u Vrbasu. Na njegovom terenu, gdje on lovi ribu, nije se smjela bacati udica, tj. gdje Avdo - Tica lovi. On, Avdo "Tica" posebna je priča za "Zelenu". Priča se da je sestri Hatidži ispao iz naručja u kući prilikom uspavljivanja i da je polomio kičmu, ali sestra za taj slučaj nije rekla materi šta se desilo. Tako je Avdo rastao, ali pogrbljen i nerazvijen i zato su ga djeca prozvala Avdo "Tica", tako su ga znali i zvali svi Banjalučani i drugi.
Na "Zeleni" su se u to vrijeme dešavale razne zgode i nezgode, bilo ih je na pretek, od svađa, tuča do lijepili primjera drugarstva i ispomoći jedni drugima. Sastav posjetilaca "Zelene" bio je vrlo različit. Više je bilo starijih, a ponešto mlađih dječaka koji su ponešto naučili o druženju na "Zeleni", kako pozitivnih osobina o drugarstu, a o negativnostima da i ne govorim (kartanje, pušenje, pa i kriminala). Dva do tri "bunarđije" ili kako se to zvalo đeparoši. Za taj posao bili su pravi majstori, naročito se isticao u tom poslu popularni Meho - Žicar ili Vlado zvani "Šmiljo" i drugi. To im je bila slaba strana u njihovom razvoju. Zato su se i dešavale razne nezgode koje su krnjile ugled "garavih dječaka" sa Zelene. S ranog proljeća do kasno u jesen, nije bilo dana da nekoga ne nađeš na Zeleni. Ako iko trebao da bude, tu je Bubuš, dječak bez jednog roditelja, Meho, Vlado, Bakir i drugi. Povazdan se tu igralo karti, naročito kockarskih igara za novac, a ako nema novca, za cigarete ili neke sitnije lične stvari. Toga se dobro sjećam, više kao posmatrač, jer moje društvo je bilo u D. Stupnici.
U sjećanju ostali su mi Drča Slavko zvani "Vavo" i Kasanović Mladen zvani "Neno". Zašto su se baš oni meni urezali u sjećanje ni sam ne znam, samo su ostali u sjećanju da su mnogo pušili, prosto su gutali - jeli duhan. Još ponešto, bili su spremni za malu sitnicu da se potuku, a znali su se dobro potući s drugovima iz drugih uličnih grupa. Obojica su poticali iz uglednih porodica, Slavkin otac bio je poznati učitelj u Banjaluci, a Nenadov, činovnik u Finansiskoj upravi Vrbaske banovine. Obojica su bili učenici gimnazije i bili su vrlo slabi đaci, redovno su išli na popravne ispite ili su ponavljali razred.
Kul mahala, u prevodu "ulica siromašnih"
U gornjem dijelu, prije II svjetskog rata zvala se i Muhadžir-mahala. Danas se ta ulica zove, Ul. Danka Mitrova, prostire se sve do Ade kod Rebrovačke crkve. Vratiti se u ne tako daleku prošlost, pred drugi svjetski rat, može se zapaziti, da je ta ulica bila sva u makadamu, tj. nasuta kamenom, sa uskim pješačkim stazama, prašljiva, za kišnih dana mnogo blatnjava. Negdje oko Mešinovića - Kikića dućana, s desne strane, skretalo se jednom zapuštenom uličicom - sokakom u jedno omanje naselje koje smo mi mještani zvali "Ciganluk".[4]
Nasuprot Kikića dućana bila je lijepa džamija sa haremom, mještani su je zvali Kulmahalska džamija, a službu božiju obavljao je hodža Dervišić i "Tale" kako su ga mještani od milja zvali. Navedena uličica, s obje strane, bila je načičkana malim kućama, većinom ćerpučarama, vrlo slabo građene, niske, dosta mračne, sa malim bosanskim prozorima koji su odavali izgled da u njima žive siromašni ljudi, većinom Muslimani, Romi tadašnje Banjaluke.
Glavna ulica dosezala je do Rebrovačkog mosta, Rebrovačke crkve, a dalje prema naselju Vrbama, s desne strane te dosta zapuštene ulice, nalazio se "Ciganski brijeg" ili kako su ga još neki zvali "Veseli brijeg" ili "Vlaški brijeg". Prije drugog svj. rata, koliko se sjećam iz dječačkih dana, tu su, može se reći, bili pretežno naseljeni Cigani-Romi sa svojim kućicama - krovinjarama, oblijepljene zemljom ilovačom, okrečene, pokrivene biber-crijepom, daskom ili plehom od većih kanti-buradi, prišivenih po krovu kuće. Tu su, eto tako, u svom naselju živjeli, radili, pokatkad prosijačili, ali, ipak su živjeli svoj ciganski život. Ovi Romi-Cigani bili su stalni stanovnici pomenutog brijega, rijetko su kada selili i ako su imali zaprežnih kola, s jednim ili dva slabušna konja ili malo bolja kola. Veseli, kao što znaju biti, kada bi silazili u grad, čitava porodica bi sjedala na "šprajc" kola i uputila bi se u grad-čaršiju da ponešto privrede, zarade ili uprosjače. Istina, uvijek su bili veseli i kada bi odlazili u grad, a i kada bi se vraćali kući. Na čelu Ciganskog naselja ili bila je glavna u naselju, koliko se sjećam, Ćeba Ciganka sa svojim užim odborom. Oni su rješavali sva ciganska pitanja na svojim skupovima, sjedeći pred Ćebinom kućom, raspravljajući o njihovim problemima, a njih je bilo na sijaset; počevši od svakodnevnog života u naselju, od krađe, kocke i prostitucije, te međusobnih svađa. Poznata je i Ramiza-Ciganka koja je im nekoliko sinova, među njima i sinove Agu, Tunju, Šepu i druge, ali je Ago bio zanimljivo Ciganče, od malena je volio da tjera loptu kao i mnogi njegovi vršnjaci.
Negdje pred II svj. rat imali su i sportski nogometni klub zvani "Veseli Brijeg". Sjećam se nekih imena, na golu je bio Tunjo, brat Agin, a Ago je igrao krilo. Ostali su bili: Meho, Šepo i mnogi drugi. Kada bi igrali utakmi sa bilo kojim uličnim timom, obično na Banjalučkom polju, te kad bi Romi sa Veselog Brijega poveli sa 1:0, obično bi zametnuli svađu sa igračima suprotnog tima i ne bi nastavljali igru, nego bi izazvli tuču, a zatim bi napuštali igru i pobjegli u "ciganskom" stilu ispucali bi loptu daleko, a jedan od Cigana koji je bio udaljen od mjesta igre, uhvatio bi loptu i bježao bi prema vrbanjskom mostu, a za tim bjeguncem uhvatila bi se prava trka, radi lopte, jer nije bila njihova, a oni bi na taj način dolazili do kožne lopte zvane "kederka".
Tako je to bivalo u vrijeme ne tako davno minulih vremena na Veselom Brijegu, gdje su se ciganska mladež okuplja veselila i loptu ganjala, razigravajući utakmicu sa uličnim timovima Mejdana, čak i do gornje Stupnice i šire. Čak su odlazili na igralište "Olimpa", u Predgrađe kod Željezničke stanice i sa pomenutim timom ugovarali utakmice, a hvatali su se i jačih timova jer je bila prava poslastica igrati s njima, jer bi na utakmice dolazilo mnogo Roma da navijaju za svoje. Romi bi pričali o njihovim podvizima na "zelenom polju". Hvale je bilo na pretek pogotovo kada bi zaigrali sa registrovanim timom kao što je bi "Olimp" iz Predgrađa. Istini za volju, uvijek su imali dobrog golmana, koga su zvali poznatim imenima golmana svjetskog ranga kao što su tada bili: Planička, Zamora, Glazer, a pokatkad banjalučkog golmana Bojera.
Romi slave Đurđev dan, Aldžun, to su dva praznika kada se oni pred svojim kućama okupljaju, sviraju uz tambure, pjevaju, jednom riječju, vesele se, pa i pokoje jagnje ispeku za taj dan. Najinteresantniji je Đurdev dan, to je 6.maj.[5] Kao što se za taj dan sprema svaki Rom - Ciganin, tj. njegova porodica, tako se spremaju mnogi Banjalučani. U jutarnjim satima, a i u toku dana, obučeni u lijepa ispeglana odijela odlaze na V.Brijeg i Romima čestitaju taj praznik. Tu se nađu prijatelji i poznanici, porazgovaraju sa mještanima o svemu, učestvujući na njihovim sjedeljkama, pred kućom, popije se fildžan kahve ili pokoja čašica rakije, uz mezu, s pečenom jagnjetinom ili pečenom kokoši i drugim mirodijama. Svoje goste kitili bi cvijećem, jorgovanom ili nekim drugim cvijećem, za tu priliku. U nedostatku pomenutog cvijeća, izbor bi pao na šumsko cvijeće, obično cvijet zumbula, jagorčevine ili tek grančicu napupale lijeske ili mlade vrbove grančice. Tu bi se cijeli dan slavilo, veselilo, pjevalo, igralo, sviralo, a posebno Cigani sa svojim tamburašima išli od kuće do kuće, od grupe do grupe i tako uveseljavali mještane i goste - posjetioce. Veselje nije moglo proći bez Ciganskog kola. Ciganke, lijepo odjevene, igrale bi do u bezsvjesti, u onom pravom ciganskom zanosu. Poznati ciganski sastav iz čaršije sa Mejdana dolazio bi na Veseli Brijeg, a bio je sastavljen od Saliha Ninčića, harmonikaša, obućara iz Male čaršije, te svirača Zurle i bubnjara Hase i pjevača, obojca su bili iz tzv. Ciganluka u blizini Kulmahale. Oni su bili vrlo zanimljivi i narod ih je rado slušao i darivao novcem, domaćini s maramama i peškirima koji su za tu priliku bili i namijenjeni. Mahrame i peškiri bili su ukrašeni raznim šarama sa kojima su mještani kitili svirače. Ova grupa svirača, također, se pojavljivala za vrijeme muslimanskih praznika Bajrama, a i uz Ramazanski post, pogotovo kada bi se budilo na ručak. Haso, bubnjar, bi obilazio mahale i bubajući u bubanj uzvikivao bi, ustajte, vrijeme je ručku! Po završetku Ramazana, narod iz mahale bi novčano darivao Hasu, bubnjara.
Tekija turbe
Na području Mejdana, prije 2.svijetskog rata, a i danas se u narodu naziva područje zvani Potok kao i brdovito područje zvana ' "Tekija". Na desnoj obali potoka, uz jedan uski puteljak koji je vodio do iznad Orlovačake stijene, nalazilo se jedno omanje turbe, tj. omanja kuća u kojoj je bio smješten nadzemni sarkofag ograđen u tvrdom drvetu, podignut na drvenom postolju. Tu se narod svraćao i u razne muslimanske praznike u tom turbetu palio je i svijeće, nepoznatom šehidu. U času paljenja svijeće, proučio "Fatihu", u znak poštovanja prema nepoznatom šehidu.
Vjerovatno da je to turbe vezano za postojanje jednog vjerskog pokreta koji se pojavio e u vrijeme islamizacije Balkana, a taj pokret je otvarao sastajališta tih vjernika, a one su se zvale "Tekije". I dan-danas, tih tekija ima, a naročito na području Makedonije, Kosova i Metohije, pa ponešto i u Bosni i Hercegovini. I u naselju Potok, na Mejdanu, bilo je jedno oveće brdašce koje se zvalo Tekija. Vjerovatno, da je jedan od uglednih "šehova" koji su držali tu Tekiju bio pokopan na tom mjestu, a narod za njegova dobra dijela sagradi na drugom brežuljku turbe i prenesoše njegopve kosti pod taj "sarkofag". Narod je to turbe posjećivao, održavao, pa čak, prije II svijetskog rata imao svog čuvara koji se brinuo o turbetu. Narod je postepeno napuštao stari običaj posjećivanja turbeta, ali je ipak područje Tekije i turbeta za raznih narodnih praznika, pogotovo ljeti i s jeseni, narod bi izlazio na teferiče, pekao janjce, kuhao kahvu i slastio se raznim kolačima i drugim mezetlucima.
Mlađi svijet bi igrao i pjevao uz harmonikaša Ramu Žunića, te popularne Potočanke Remze Žižak koja je, takođe, svirala harmoniku. U predvečerje, na Tekiji i Potoku, razlijegao se zvuk klarineta Idriza Žabe i Čamila Selmana. Ova dvojica klarinista su bili i članovi KUD "Fadilet" u Banjaluci. Starije osobe bi brale ljekovito bilje po obližnjim brdima na Tekiji, Orlovačkom putu i drugdje po šumarcima. Na samoj Tekiji bila su i dva izvora vode, jedno ispod kuće Rame Žunića, a drugo, kod kuće starog Hajdera, oca Hakije, molera, koji se za života družio sa Višić Nedžibom, zvanim "Nečko", lovac, sa mnogo lovačkih priča. Vrela su bila uvijek čista, uredna, uz "točak", tj. drveni žlijeb preko koga je tekla voda; Bila je i jedna limena posuda zvana "lima", iz koje se putnik - izletnik mogao da se "serbez" napije vode.
Eto, tako je to bilo sa tom Tekijom i turbetom.[6]
Ispod brda Tekije, bilo je imanje Smaila Mošinovića, njegovih sinova, Muhe i Dede, te kćerke Kade. Pored obrade zemlje, držali su mnogo koza i ponešto ovaca, 2-3, krave koje su se napasale na obroncima Tekije. Sin Dedo, obično bi čuvao koze u obližnjim šumarcima Starčevice, uz samozvano Todino brdo, gdje su se skijaši spuštali na Vehabovića hise.
Prije II sv. rata Tekija i obližnji brežuljci su bili rijetko naseljeni. Kuće su bile malene i većinom su zidovi bili građeni ćerpićom ili pleterom, na koji pleter je nabacivan krečni malter. Rijetko je koji krov bio pokriven ; crijepom ili zidovi ciglom. Na tom području živjeli su pretežno ] radnici nadničari. Tu je živio i umro majstor - zidar Arif Durić i rezači drva, rudari, te poznati Zahirović Haso koji je s proljeća i s j jeseni uskopavao bašče, čistio septičke jame (klozete), te fekalije i razastirao po baščama, a ponešto i zatrpavao u posebne rupe.
Eto, takav ti je bio Potok, Tekija i Turbe u prošlim vremenima. Ovo sam opisao s namjerom da se ne zaboravi.
Potok, Orlovac, Tekija, Orlovački put
Orlovački put-Orlovačka stijena nadvisio se iznad samog potoka koji protiče tom uskom dolinom oivčen Orlovačkom pećinom, brežuljcima Tekije i vrlo brdovitog puta koji je vodio pod planinski masiv Velike strane, lijevo, pri vrhu toga puta, skretalo se seoskim naseljima Ponira, Mehovcima, Bastasima i Javoranima, te drugim selima na visovima Starčevice, Bjelava i susjednih planina koje su se vezivale za planinu Osmaču i ogranke Vlašić planine. [7]
Pri vrhu naselja Potoka, iz planinskih predjela ispod pomenutih planinskih masiva, formirao se potočić koji se u svom toku razvio u pravi potok sa dosta širokim koritom, u gornjem toku dosta plitkog korita, protičući kroz naselje, korito je postajalo sve dublje i šire. Njegov ulazak u naselje donosio je dosta obilnije količine vode, pogotovo za vrijeme kiša, u proljeće i s jeseni, a naročito zimi za vrijeme. otapanja snjegova. Taj potok znao je da nabuja - nadođe i da se razlije iz svoga korita, a tim povodnjima je znao da napravi velike štete u naselju, da poplavi dvorišta, okolne bašte i njive uz sami potok, pa čak da voda uđe u kuće koje su se nalazilie s obje strane potoka, načičkane od izlaska potoka iz kanjona, tj. od Šarina mlina, Smajla Ališića mlina, pa sve do ušća rijeke Vrbasa gdje se i ulijevao.
Taj potok je znao da napravi velike štete na Mejdanu, kod Dervišića i Delića kuće kao i tadašnje ulice zvana "Hazna" Nanosi su bili tako veliki da su uličice prosto bivale nekoliko dana pod tim nanosima, a tadašnje vlasti bi kolima razvozile taj nanos - pijesak - šljunak i kamenje, po drugim ulicama, stavljali ih na hrpe i od mještana te ulice tražili da se taj materijal razaspe po rupčagama puta, kako kolskog, tako i pješačkim stazama. To je bila obaveza svakog vlasnika kuće da o svom trošku razaspe dovezeni materijal. Tu, kod Delića dućana bio je drveni most, bolje rečeno, mostić, sa slabom propusnom moći, i tu bi se najviše nalazilo tog nanosa. Taj mostić je presijecao potok i put je vodio prema području Ćeremetane, gdje se je nekada, izrađivala cigla i ćerpič. Taj put prema Ćeremetani se račvao u pravcu Ciganluka i Kulmahale, pa dalje, desno, u pravcu Rebrovca, na glavni put gdje su se sastajali svi ti manji putevi, putići, (sokaci i sokačići).
U gornjem dijelu potoka, ispod Ališića i Šarinog mlina, pomenuti potok i ljeti je imao ponešto vode, ali ne toliko da bi zadovoljio mještane, pogotovo djecu. Negdje pred II svj. rat Potočani, odraslija djeca, počeše pregrađivati potok donoseći kamenje iz potoka kao i iz obližnjih brdašca, praveći branu kako bi sagradili primitivnu branu u koritu potoka. Planirani bazen je za kratko vrijeme bio sagrađen i potočka djeca, pa čak i odrasli počeli su se kupati u tom bazenu Izgradnjom tog bazena, djeca su mnogo manje išla na Vrbas da se kupaju, osim odraslih koji su i dalje odlazili na Vrbas - Hadžihivzinu sedru ili na Pobrića Brod. Imao sam prilike da gledam tu razdraganu djecu kako se kupaju, plivaju, pa čak sa jednog ovišeg brijega skaču na glavu u taj bazen. Kada je bazen pun vode, on je dubok 1 - 2 metra, te se pravo moglo kupati u njemu. Na jednom dijelu bazena bio je jedan mali ispust za vodu, tako je prljava voda odlijevala se u potok i nastavljala put ka Vrbasu. Na bazenu povazdan je bilo kupača, a u večernjim časovima, kada se odrasli vrate kući, obično bi se prali i kupali na bazenu.
Taj glavni put, prije II svjetskog rata, bio je obični kolski, makadamski put, sa mnogo rupčaga, povremeno nasipan sitnim kamenom zvanim "tucanik" ili "šodor" kamen, kako su ga zvali putari koji su održavali taj glavni put, koji je vezao grad i gradske ulice tadašnje Banjaluke. Zanimljiva je Muhadžir-mahala, područje pred samim Rebrovcem, a počinjala je od Davidovića gostionice u blizini Ciganluka i poznate plaže na Vrbasu zvane Halilovac. Od te gostionice do u sami vrh starog drvenog, rebrovačkog mosta, s lijeve, a ponešto i s desne strane, uz samu glavnu cestu, bile su načičkane kuće i kućice, vrlo malene i bijednog izgleda, tek pokoja malo boljeg izgleda.
Na tom području stanovalo je većinom siromašno stanovništvo, možda sa izuzetkom kuće i velikog zemljišnog posjeda Ibrahimbegovića, Zijada i Ferida, porodice Džina Hasana, kuće Kovačevića, Plivca, Olujića i Barišića. Ibrahimbegovići su bili zemljoradnici i od toga su živjeli. Sjećam se te braće koji su zajedno obrađivali posjed raznim poljoprivrednim kulturama. Takvi su bili Džini. Oni su mnogo radili na uzgoju povrća. Velike komplekse zemlje imali su uz Vrbas. Uz svoja obrađena polja, zasijane raznim povrćem, imali su razvodne kanale za dovod vode iz Vrbasa. Od maja do septembra mjeseca na Vrbasu, uz njihova obrađena polja, u predvečerje, obično bi zabrujali motori i pomoću njih zalijevali posijano i rasađeno povrće: paprike, paradajz, patlidžan, mrkvu, peršin, prasu, te mnoge druge kulture, pogotovo rani i kasni kupus. Radnici bi obilazili kanale, presijecali ih i vodu upuštali u druge kanale gdje voda nije doticala. Motori su se obično gasili u kasno predvečerje, a radnici obilazili parcele i gledali dokle je voda stizala sa zalijevanjem. Ovoga se sjećam dobro, jer je moja rahmetli majka znala počešće dogovoriti s komšinicama da odu na obale Vrbasa, pogotovo na područje koje se zvalo "Podorasima".
Na tom području je bila velika hladovina, mnogo travnatog terena, te vrlo lijepih prilaza Vrbasu, pogotovo kada ljeti Vrbas oplića. U toj hladovini i zelenilu mnogi su se Banjalučani odmarali, pogotovo nedjeljom, a i u drugim danima i to u predvečerje. Obično bi se na te kraće izlaske na obale Vrbasa, izletnici bi sa sobom nosili hranu i kahvenjake za kuhanje kahve. U blizini je bilo i jedno veliko vrelo sa ugrađenom željeznom cijevi. Tu bi se sjedilo, kahva se kuhala, jeli se kolači zvani "klipaši", možda za djecu i pomalo namazanim maslom ili pekmezom. Taj izvor bio je zanimljiv, a sam naziv toga izvora - vode zvao se "Hrzalovo vrelo". [8]
Legenda - priča kazuje da je u doba reformi sultana Selima III, prvom polovinom 19. vijeka, bila velika buna Krajišnika koje je predvodio Smail-beg Čeko od S. Mosta. Nekoliko hiljada Krajišnika spustilo se u Banjaluku i zametnuli kavgu sa turskom posadom. Glavna bitka održana je na području Mejdana, iz pravca današnjeg zvanog Šehitluci, tj. G. Šehera. Kako se bitka razvijala, Turska vojska je uzmicala prema Vrbasu i drvenom mostu na Rebrovcu. Tu gdje je vrelo, bogato vodom, legenda govori da je tu pao sasječenog vrata, još na brdašcu Bunjevacu ispod Starčevice, te da je jednom rukom pridržavao glavu sasječenog vrata, a u desnoj ruci držao sablju, borio se i branio sve do Podorasima. Tu je pao mrtav, izgubivši silnu krv, a na tom mjesu gdje je pao, pojavio se izvor, te se kasnije nazvao "Hrzalova voda".
Vjerovatno da u ovoj legendi ima ponešto istine, jer na brdu Bunjevcu, pod samim brijegom, u jednoj omanjoj ravnici, prije drugog svj. rata, a i kasnije, bio je ograđeni mezar sa velikim nišanom, nepoznatom junaku, možda turskog askera ili krajiškog buntovnika iz sanske doline.
Kod toga mezara, obližnje komšije sa Mejdana, dolazili bi u rano predvečerje, skuhali kahvu, sjedili bi, a po odlasku kući, zapalili bi svijeće i proučili fatihu poginulom šehidu. Narod je pričao, a šta narod priča, taj događaj se i desio, jer sam naziv "Mejdan" ima značenje da je to područje, gdje su se zbile te bitke, jer je Banjaluka 2-3 puta bila napadana od strane buntovnika - buntovnog begovata, zbog reformi koje su se provodile širom Bosne i Hrecegovine, a posebno u Bos. Krajini- Banjaluci i okolici. Ti događaji su bili vezani i za pobune begovata pod vodstvom Husein-Bega Gradaščevića i njegovih borbi oko i više Sarajeva gdje je bio i poražen od turske vojske i odveden u zarobljeništvo u Tursku - i tamo je skončao svoj život, u Stambolu, u 33. godini života. U Banjaluci, to očito govori i brdo zvano "Šehitluci", gdje su vođene borbe i to brdo je prozvano Šehitlucima, jer su mnogi borci ginuli i postajali šehidi.
U blizini tih poljoprivrednih površina zasijanih raznim povrćem, pa čak i žitaricama (naročito posjed Džumišić Emine) nalazio se i jedan dio na Vrbasu koji se zvao Halilovac. Za Banjalučane vrlo posjećen i prijatan kutak u vrijeme sezone kupanja, interesantan radi lijepih sedri, između kojih je kao zmija proticao čisti i zeleni Vrbas sa svojim pjenušavim valovima.
Eto, takav je bio Vrbas na mnogim mjestima, počevši od Stošića brane, Kataninog broda, Hadži-Hivzine sedre, Medreskog Broda i dalje nizvodno, a Halilovac je započinjao ispod Osman-bega Džimića kuće, prvi brzaci, pa sve do tzv. "Venecije" do pod sami rebrovački most, a dalje niz Vrbas nastupa poznato izletište Banjalučana zvana "Ada".
Jedan dio Halilovca imao je i svoja poznata kupališna mjesta, a to su Velika i Mala plitka, tj. plićaci, zatim Velika i Mala kazanca, zvane "crne sedre" i dalje nizvodno sve do same "Ade" ispod Veselog Brijega. A sada malo opširnije o Halilovcu, tom velikom, ljetnjem sastajalištu Banjalučana. Taj Halilovac leži uz samo naselje Dolac koji se prostire na lijevoj obali Halilovca. Na rubnom području pomenutog vrbaskog sastajališta, uz obalu, bile su načičkane kuće i kućice stanaovnika naselja Dolac. Poznatije porodice, pred II svj. rat, a i kasnije, su živjele; bile su porodice Džumrukčić, Tutek, Sarajlić, Šibić i podosta porodica hrvatskog i srpskog porijekla. Bile su u Docu i brojne porodice Džinića. Na tom području bila je i lijepa džamija sa dolačkim grebljem - haremom i lijepom drvenom munarom, kao i stambeni i vjerski objekat Adventista zvani "subotari".
Objašnjenja:
- [1] Likovni prilog Ahmed Bešić- vajar, vinjeta. Grafička obrada BF.
- [2] Poštanske razglednica. Grafička obrada BF.
- [3] Alojz Ćurić-Kovitlac nad Vrbasom i Kastelom, crtež objavljen u knjizi Joce Bojovića Dajak pantokratora. Grafička obrada BF.
- [4] Fotografija Kul-mahala, ciganluk, 1946. godina.
- [5] Likovni prilog- Alojz Ćurić.
- [6] Tekija Banjaluka- poštanska razglednica.
- [7] Orlovački put. Ovim putem se odlazilo u partizane. Snimljeno 1934. godine.
- [8] Crtež autor ing. Hadžiosmanović Husein, 1997 godina.
Sadržaj:
Vrh stranice