Banja Luka- Uspomena i stvarnost sa Mejdana
II dio: MAla ČarŠija
Mala Čaršija
Središnji prostor Mejdana zauzimala je Mala Čaršija. Pred II svj. rat, a i ranije, ona je svojim izgledom i rasporedom zanatskih i drugih uslužnih radnji, od malih trgovačkih dućana, do srednjih trgovačkih a i većih trgovina, poput dućana Avde Vehabovića, Mustafe Blekića, pa malo dalje Hadžimešinovića dućana (Sulje Kikića), te na domaku gradskog mosta dućana i slastičarne Hađi-Šaćira Tahirovića i sinova. Tu, u blizini, bilo je i manjih dućana sa raznom robom kao što je bio dućan Šeh - Saliha u blizini Rejsilove slastičarne i Avdulaha Puhovića kahvenice.
Kod Šeh-Saliha moglo se kupiti robe "espapa" i nedjeljom, pogotovo kada u porodici zafali kahve, šećera ili zejtina i drugih mirodžija. Njega bi kupac često zaticao na namazu da klanja, tj. da se moli Bogu ili da uči iz Kur'ana. On, Šeh-Salih, ne bi prekidao namaz dok god' ne saklanja započete rekijate namaza, bilo to podne ili ikindija. Ovi ostali veći dućani imali su mnogo bogatiji izbor robe, pogotovo Vehabovići. Oni su otkupljivali žito, orahe, zob i druge poljoprivredne kulture i to od seljaka sa obljižnjih seoskih imanja, pogotovo iz obližnjih sela oko Banjaluke. Za ovaj otkup, oni su imali dvije magaze, jednu kod dućana, a drugu pod kućom i u dvorištu.
U toj Maloj Čaršiji bilo je nekoliko kahvenica, među njima bila je kahvana kod Huse Bajagilovića, kahvana kod Abdulaha Puhovića kao i kahvana Hađi-Atifa Kučukovića i njegovog sina Seida. Ona je bila nad samim Vrbasom. Tu je bila kamena zidina "čardak" gdje je za vrijeme turskog i austrijskog perioda bio most koji je povezivao tvrđavu "KASTEL" sa lijevom obalom Vrbasa. Tu su dugo stršili drveni hrastovi, šipovi u Vrbasu od toga nekadašnjeg mosta. Do te kahvane bila je kahvana Idriza Žabe. U ove kahvane uz Vrbas dolazili su ugledniji građani Banjaluke, pogotovo u predvečerje kada bi se sa šetnje gradom i okolicom svraćali u te vrlo uredne kahvane, pogotovo kod Idriza Žabe i Hadžijine kahvane. Subotom i nedjeljom gostiju je bilo mnogo, čak po četrdeset do pedeset stolova, bilo je izneseno vani gdje se sjedilo u hladu pod ogromnim stablima platana koji su bili poredani jedan do drugoga uz samu obalu Vrbasa i pravili veliki hlad u tim ljetnim, sparnim danima.
U toj Maloj Čaršiji bile su i tri do četiri kovačke radnje, dvije do tri stolarske, dvije obućarske, dvije brijačke, te dvije mesnice kao i dvije pekare [9]. Kovačke radnje držali su Čaušević Ibrahim, Bosnić Muharem, Malkić Edhem, radilo se povazdan: potkivali se konji, popravljali se plugovi, pravile se motike, asovi, te razni drugi sitniji poslovi u obradi željeza. Čak su se iskivali veliki željezni ekseri, klinovi za brnače. Mjehovi su radili, vatra se žarila, a čekići su pjevali kako na gvozdenom nakovnju izrađuju i oblikuju predmete od željeza.
Prilikom potkivanja konja razlegao bi se miris konjske kopite, koji je kovač užarenim alatom poravnavao konjsku kopitu da bi mogao staviti potkovicu, a seljak bi rekao, eto, sad sam obuo konja sa novim potkovicama. Zatim bi uzjaho konja ili sjeo u kola i veseo otišao kući. Taj bi rad seljak platio nekoliko dinara. Ibrahim, kovač, koliko se sjećam, imao je mnogo posla, a i drugi su radili dosta dobro. Pazarnim danom, utorkom ponajviše, bilo je posla. Tim danom je bilo mnogo zaprežnih kola, privezanih konja za ogradu, dućani širom otvoreni, mnogo kupaca, a pred dućanom Avdage Vehabovića dosta seljana koji su prodano žito istovar ali u magacin zvani magaza.
Bila je u Maloj Čaršiji i jedna gostionica Smaje Žabe. Malo dalje od gostionice, bile su dvije prodavnice duhana, jedna Hadžidedić Ibrahima, a druga Kovačević Ahmeta. Također je uz Malu Čaršiju, negdje na samoj obali Vrbasa, bile su dvije pekare za hljeb i pecivo.
Jedna je bila vlasništvo Sulje Harbaša i Ibriša Buče i brata mu Hasana. Hljeba je bilo na pretek, pekao se hljeb od dva i četiri dinara, jedan su narod zvali "cvancikaš", valjda zbog cijene i veličine. Taj hljeb od četiri dinara mogao je da podmiri za jedan obrok porodicu od 4-5 članova. Pekli su se i dževreci. Obično predvečer, prodavali su se po gradu sa uzvicima "friš-perec". Cijena jednog dževreka - pereca stajala je pola dinara, a znalo je i uzvikivati tri pereca za jedan dinar [10].
U Potoku je, od starina, bila jedna dosta primitivna pekara, radila je, a njen vlasnik je bio Žižak Hajro. Somune su prodavali po ulicama, a u rano jutro, bi Mujo, somundžija, tako su ga zvali, rano budio stanovnike i prodavao hljeb sa uzvicima: ho, ho, ho, vrućih somuna, a narod bi s pendžera ili s vrata kupovao tople somune za doručak. U tim pekarama pekli su se i somunčići za vrijeme muslimanskog posta Ramazana, te su se mogle ispeći i baklave kao i drugi kolači, te jagnjadi ili drugo meso. Pekare su bile otvorene po cijeli dan kako bi prodale ispečeni hljeb.
U blizini gradskog mosta bila je trgovačka radnja i slastičarna, te mala tvornica u dvorištu za izradu tahan-halve, rahat-lokuma i bombona. Vlasnik je bio Hadžišaćir Tahirović i sinovi. Pomenuti vlasnici su imali i svoj naslov - natpis za svoje tvorničke proizvode, a na kutijama je stajao natpis: "Tahan-halva" proizvodi Hadži-Šaćir Tahirović i sinovi, Banjaluka. Poklopac limenog pakovanja bio je ukrašen orijentalnom slikom gdje se proizvodio tahan kao sirovina za izradu tahan-halve, Tahirovići su prije II svj. rata imali i dvije slastičarne u gradu. Poznata Šukrijina slasticama. Tu se obično u predvečerje skupljala mladež, naročito đaci, svrativši iz škole na jedan "gemišt", a on se sastojao od malo tahan-halve i jedne hurmašice ili baklave. Cijena je bila 1,5 dinar. Druga se zvala "Mažestik" sa istom poslugom iz porodice Tahirovića.
Na obali Vrbasa izmedju dvije kafane, nalazila se jedna poduga, oniska zgrada zvana "Medresa i mekteb". U toj zgradi održavala se nastava u kojoj su se pripremali mladi "hafizi" koji bi kasnije bili u službi u džamijama kao hafizi. U drugom dijelu bili su mektebi gdje su djeca od 6-8 godina pohađali nastavu iz vjeronauke.
Na domaku Medrese bila je i jedna, drvena džamija, dosta starijeg datuma, koja je, pred II svj. rat bila porušena, te "ezan" s te munare nije se više čuo, a Tale, njen imam, preseli se u Kulmahalsku džamiju i tu je vršio službu božiju [11].
U naselju Donja Mahala-Stupnica bilo je jako razvijeno sportsko takmičenje u raznim sportovima, počevši od nogometa, raznih borilačkih vještina, trčanja na kratke i duge staze, do igranja kuglica, zimi vožnje na skijama, sanjkama, te klizanja na ledu, na barama ili potoku, kada se zalede. Svakog proljeća, negdje oko maja mjeseca, naši stariji vršnjaci, većinom srednjoškolci, raspisali bi oglas za sve susjedne ulice da se odazovu na takmičenje pod nazivom "Ulične pješačke trke". Prijavljeni takmičari bi dolazili u određeni dan, a to bi obično bila nedjelja. Lijepo odjeveni, okićeni, pogotovo oni koji će trčati, dolazili su sa svojim uličnim vođama i prijavljivali se takmičarskoj komisiji. Trčalo bi se do prvog mlina, a i dalje, čak do Gornjeg Šehera. Polazak tj. cilj je bio u Ulici Muftije Džabića. Bile se 2-3 grupe. Jedni bi trčali do u Podgaj tjerajući pred sobom željezni kotač-obruč, dok bi drugi trčali do Gornjeg Šehera i nazad. Posebna draž bi bila trčanje u parovima. Jedan od trkača prestavljao bi "konja", a drugi jahača-binadžiju, te bi tako trčali do u same Sitare na domak Gornjeg Šehera i nazad. Na mjestu polaska trkača-takmičara okupljalo se mnogo djece i odraslih, a iz susjednih kuća, za trkače donošeni su kolači, limunada, pa čak i pokoja marama da zakiti svog trkača. Cilj je bio pred Omerbašića kućom. S obje strane ulice na platnu je bilo ispisano "Cilj".
U vrijeme priprema za ovakva takmičenje, po kućama se komisijski prikupljao dobrovoljni prilog da bi se kupile nagrade za pobjednike u trkama. Od tog novca Takmičarski odbor bi kupio patike, majice, lopte i loptice i to one "Batine" koje su koštale svekga 2 dinara. Nagrade su bile izložene na stolu gdje je sjedila takmičarska komisija. Trka je počinjala, a narod i djeca bi ispraćali svoje ljubimce razdraganim uzvicima. Znam dobro, da su poslije trke mnogi trkači čašćeni čajem, kolačima i Rejsilovim bombonama.
Eto, to je bila prava svečanost u mojoj ulici za vrijeme uličnih trka.
Hadži-Hivzina sedra
Nekih pouzdanih podataka nema o nastanku imena "Hadži- Hivzina" sedra, a koji je naziv dobio jedan vrlo lijep predio Vrbasa gdje su se odmarali mještani u ljetnje dane, a u predvečerje sjedilo i na obali do kasno u noć, uz dobru mezu i piće, slušajući pjesme i svirku iz obližnje kahvane na obali koja se zvala "Abacija". Na "Abaciju su dolazili stanovnici Mejdana, Gornje i Donje Stupnice, pa i Potočani, naročito mlađi, a i djeca. Iznad pomenute sedre i dan- danas se nalazi velika starobosanska kuća, zvana Kulenovića kuća (Džafer-bega Kulenovića) [12].
Njegovu hanumu zvali smo Džaferbegovica koja nas je pokatkad ružila što prelazimo visoku ogradu da u ljetnje dane uberemo jabuka, šljiva i drugog voća. U pozadini tih prelijepih vrbaskih obala, nalazile su se i kuće Bahtijarevića, Ibrišagića, Hadžiselimovića, Ekića, Kovačevića, Šešivarevića, kao i kuća poznatog prevoznika Bege Misirlića, te Hasana Šibića, te se taj put zvao Misirlića ili Šibića sokak. To mjesto, obala, zvalo se prije II sv. rata "Abacija". Taj naziv je i dobila kafana - gostionica uz samu obalu Vrbasa, a držali su je braća Afgani, te kasnije drugi vlasnici.
Tu bi u ljetnje dane s proljeća, do u kasnu jesen, narod dolazio naročito u večernjim časovima. U toj kafani bi ponešto popio, zamezio, a i uživao u lijepim, pjesmama-sevdalinkama, kao i gostujućim ansamblima iz raznih krajeva, a naročito iz Makedonije, poznate igračice u narodnim nošnjama, te pjevači i pjevačice makedonskih, turskih i šiptarskih pjesama. Narod bi hrlio i malo i veliko, žene bi u zarovima iz prikrajka Misirlića njive ili Ibrišagića bašče, slušale pjesmu i svirku do kasno u noć, dok su njihovi muževi sjedili, pili i mezetili, uz svirku i igru ženskih ansambala. To je period (period pred II sv. rat) (vidi opis sjećanja sa Abacije u posljeratnim sjećanjima o Mejdanu).
U ljetne dane, a i u dane rane jeseni, čamci su krstarili uz Vrbas i niz Vrbas [13], od Ade pod Veselim brijegom, do Gornjeg Šehera i šeherskih banja do pod samu banju u stijeni zvana "Šugavica", ljekovita banja za kožne bolesti, jer se mislilo da ona liječi "šugu", bolest banjalučke sirotinje. Tu je i poznati "dubljak" zvani "Liman" u kojeg se ulijevala sumporna voda iz obližnjih banja kako smo ih mi zvali "hausi". Vjerovatno je ostalo ime ili naziv još iz vremena okupacije Bosne Hercegovine od Austro-Ugarske monarhije. Čamci su krstarili, vozeć pojedine grupe, družine, a iz čamaca se čula pjesma i svirka gitare.
U predvečerje bi se čula i pjesma sa obale i to sevdalinka, u pratnju harmonike Ibrahimbegovića zvanog "Bore", velikog akšamlije i ljubitelja pjesme. Obično su pjesme pjevali banjalučki poznat pjevači kao što su bili: Vesid Husedžinović zvani "Veka", Karabegović Mujo i Irfan, Čejvan M. i Selman Muhamed zvan "Garo" i mnogi drugi znani i neznani pjevači sevdaha. Na obali Hadži-Hivzine sedre znao je da iziđe i Smailaga Ekić sa svojom harmonikom i društvo "ahbaba". Sjedili bi, pomalo pili i mezili, zatim uz pjesmu i svirku, znali su dočekati i zoru.
Eto, tako ti je bilo to u nedavnoj prošlosti i ova sjećanja se zabilježiše, napomenom, da se ne zaboravi i da se mladima, našoj djeci prenosi, kako je to nekad bilo i živjelo se na Mejdanu u Banjaluci.
Kafana kod Abdulaha Puhovića
Moja su sjećanja za ovu kahvenicu iz rane mladosti, možda, kad sam imao 10-ak godina. Moj otac Ćamil, stolar po zanimanju, redovno bi se svraćao u ovu kahvenicu gdje se, prema pričanju ljudi iz Male Čaršije, da se tu kuhala - pekla najbolja kahva. Pred kahvenicom je bila drvena, šuplja stupa gdje se tucanjem sitnila pržena kahva.
Kahva se tucala posebnim željeznim batom, tako da bi se pod udarcima tog željeznog bata, zrnevlje pržene kahve pretvaralo u sitan kahveni prah. Kada bi tucanje bilo završeno, tucana kahva bi se prosijavala u situ koje je isijavanjem propuštalo najsitnije dijelove istucane kahve [14]. Ostatak bi se vraćao ponovo u "stupu", te bi se tukla maljem sve dotle dok se ne bi kahva sva usitnila. Prolaznici su zagledali taj rad oko tucanja kahve, a njen miris bi se razlegao po cijeloj Maloj Čaršiji. Ljubitelji tog napitka odmah bi pohitali do kahvenice i tražili da im se kahva odmah skuha i servira na zato već pripremljene džezve i uredne od mjedi žute table - tacne, sa ukrasnim fildžanima sa 2 kocke šećera za tu priliku, uz čašu hladne vode sa vrbaskog studenca.
U samoj kahvenici bio je namješten tzv. "odžak", sa ložištem, a iznad njega limena četvrtasta kanta sa malom pipom, a uz ložište bio je oveći "ibrik" za nadolijevanje već kuhane kahve, kako bi se tzv. "kajmak" na vrhu džezve podigao i tako dao ljepši izgled kuhane kahve. Kahvedžija bi sa posebnim uživanjem kahvu iznosio pred mušterije koje su na tanane, polahko, uz razgovor, pili taj ukusni, mirisavi napitak koji se zvao kahva iz "stupe". U toj kahvenici rijetko kada da je bilo koje prazno mjesto. Obično se sjedilo na sećijama obložene jastucima i minderima po sećiji, a uz ta sjedišta su se nalazili drveni stolovi na kojima se stavljala tacna sa kahvom kao i druga pića, limunada i čaj, te po katkad i vrući somuni iz Harbaševe i Bućine pekare. Tu se moglo i podgrijati na tom "Odžaku" i maslo ili ulje, te kajmak ili travnički sir. Tada bi se i doručkovalo, a potom popila kahva. U tu kahvenicu, u predvečerje iza akšama, pogotovo za vrijeme zimskih večeri ili ramazanskih sijela, poslije namaza, tj. klanjanja teravije, posjetioci kahvenice bi sjedili do kasno u noć,uz kahvu i priču odnevnimdogađajima i minulim vremenima kao i dosjetkama pojedinih posjetilaca.
Sjećam se priče o Dedi Višiću, brata Jusufa Višića, a ona glasi: "Otišao Dedo da traži posla, jer ga tada u Banjaluci nije mogao naći kao obućarski radnik. Krenuo sam pješice preko Jajca i stigao čak do Sarajeva. Nakon mjesec-dva vratio nam se u Banjaluku preko Bos.Gradiške. Eto, ljudi, tko kaže da Zemlja nije okrugla. Otišao sam na Jajce, a vratio se na Bos. Gradišku. Prisutni bi se grohotom smijali, a on, Dedo, i dalje bi započinjao priče o svojim doživljajima kada je kao "frenter" išao da traži posla."
U zimskim večemjim časovima u toj kahvenici su se čitale i narodne, bosanske, junačke pjesme Mehe Kolakovića iz Krajine - Bihać. Pjesme su pisane u desetercu, a govorile su o junačkim borbama Krajišnika na granici Vojne Krajine u 17. i 18. vijeku, u vrijeme Ličkog Mutajbega, te junaka Tale Ličanina, Hrnjice Halila i brata mu Muje Hrnjice, te drugih krajiških junaka. Prisutni bi sa oduševljenem pratili čitanje tih pjesama, naročito borbe sa uskocima i vojnicima Vojne Krajine Čitač pjesama obično bi sjedio na sredini kahvenice. Pred njim velika gazna lampa broj 12 ili 14 sa jakim svjetlom, a on, čitač bi otvarao pjesmaricu i počinjao sa lijepim melodičnim glasom naglašavajući uzbudljiva mjesta. Pojedinci bi uzvikivali: "Drž' ga Mujo, drž' ga Halile, a o Tali da se i ne govori, o njegovom odijelu i suhoj drvenoj toljagi sa kojom je išao u boj protiv uskoka.
Eto, tako je to bilo i bivalo u Maloj Čaršiji u kahvenici Abdulaha Puhovića, vrlo okretnog i duhovitog čovjeka u čaršiji.
Žižkova pekara - Mujo, somundžija
Usred naselja Potok, za vrijeme stare Jugoslavije, a i kasnije, radila je pekara Hajre Žižka. Ta pekara je pekla vrlo dobar i ukusan hljeb - somun, različite težine, kao i pekla je u večernjim časovima i slane perece zvani "dževreci". Za vrijeme ramazanskih mubarek dana, pekli su se somunčići, vrlo lijepe izrade. U toj pekari se u predvečerje, pred sami "iftar", kupovali somunčići kako bi obogatili "iftarsku sofru".
U jutarnjim satima narod bi poranio i kupovao taj somun, još topao - vreo, a ponekad bi sa sobom nosio i namaz, bilo kajmak, maslo, a siromašniji bočicu sa uljem, te u pekari ili pred pekarom stavljali taj namaz u topao somun, a zatim sa uživanjem bi jeo taj topli, ukusni somun iz Žižkove pekare. Pekara je bila dosta skromnog kapaciteta, ali je u toku dana dva puta paljena vatra da bi se dobila žar, a pekarska peć bi bila dobro zagrijana kako bi se somuni mogli ispeći. Jedan od pekarskih radnika zvao se Nuhanović Mustafa zvani Mujo Somundžija. On bi u ranim jutarnjim satima naslagao somune "kilaše" na drvenu dasku zvanu "pahača", a zatim stavljao na glavu okrugli podmetač, a na glavu podizao dasku sa 40 - 50 komada somuna i kretao po mahalama, prodavajući somune, uz povike kroz mahale: "Oho, ho! vruć somun kod Muje!"
Veći somuni su koštali 2 dinara a dvokilaši 4 dinara. Narod bi se dizao i kupovao te somune, a Mujo bi vrlo brzo rasprodao prvu "pahaču" somuna, a zatim žurio da i sa drugom prošeta ostalim mahalama Mejdana. Mujo je do pred sam 2. svjetski rat prodavao somune. Poslije 2. svjetskog rata radio je o baštovanluku, prodavajući razne poljoprivredne artikle. Već u godinama, podosta oronuo, teško se kretao na nogama, a bio je i teški srčani bolesnik. Kako i ne bi bio, kada je dugo godina nosio na glavi drvenu pahaču sa 40 - 50 somuna kilaša, dok je bio mlađi i nekako, ali baš kada je ulazio u godine, sve je manje somuna nosio na pahači, te jednog dana se najzad rastao s njom.
Mujo Somundžija bi rado pričao o tim danima, pogotovo kada bi u Huse Bajagilovića kafani, u Maloj Čaršiji, svraćao da se malo odmori, u to i popije fildžan dva kahve sa svojim ahbabima. Pričajući razne dogodovštine, prodavajući somune po mahalama dok još nisu bil pogašene lampe - fenjeri po mahalama. To gašenje je vršio Ramo Arnautović, zvani "Lampica", a mi djeca smo ga zvali Ramo fenjerdžija.
Eto, tako je to bilo u minula vremena prije II sv. rata dok još na Mejdanu nije bilo električnog svjetla, te radija i drugih sprava za jedan koliko-toliko bolji život. Mujo Somundžija Nuhanović, umro je u dosta kasnim godinama, sahranjen je i Stupničkom haremu uz veliko prisustvo mještana, pogotovo njegovih Potočana i prijatelja.
Objašnjenja:
- [9] Fotografija Stare kovačnice na Mejdanu, snimljeno 1934. godine.
- [10] Fotografije stare pekare, Monografija Banjaluka, izdavač Glas-Banjaluka, 1970. godina. Grafička obrada BF.
- [11] Talina džamija i kovačnice u Maloj čaršiji. Nalazila se na desnoj obali Vrbasa nasuprot Kastelu. Gornji sprat korišćen je u vjerske svrhe, dok su u donjem bile trgovine uvakufljene radi održavanja džamije. Snimljeno 1934. godine.
- [12] Abacija, Kulenovića kuča, crtež autor ing. Hadžiosmanović Husein, 1997 godina. Grafička obrada BF.
- [13] Fotografija lađe - dajak čamca, iz knjige Gornji Šeher- kolijevka Banjaluke, Nail Najko Osmančević, Izdavač Dnevne nezavisne novine, Banjaluka, 2005. godine.
- [14] Sa ulice u Kozarcu poslije tučenja kahve u stupi, W.Leo Arndt, Nada 8, 1902. godine.
Sadržaj:
Vrh stranice