Banjalučki budžak
Oj Vrbasu, vodo hladna
Ovaj mali prikaz Vrbasa posvećujem svim onima koji se sjećaju da su kao djeca sjedeći u pijesku vlažnom od vode koja je tekla od izvora, okruženi svojom familijom i prijateljima iz komšiluka, gradili nekakve kule, puteve koje samo dječje glavice mogu da izmisle. Nadam se da će se ti putevi čitajući ovaj tekst obnoviti i ojačati. Tako ćemo svi naći jedan dijelić sebe, i ponovo doživijeti onaj osjećaj kad je čovjek jedno sa sobom, kad sadašnjost nestane, a osjećaj totalnog interesovanja za to što se radi, stvara radost i zadovoljstvo sa samim sobom...
Oj Vrbasu vodo hladna
Život vode i život rijeke baš kao ljudski život ima svoje rođenje, svoj hod i tok, svoj uvir i smrt. Ispod obronaka Vranice i Zec planine, pod prevojima Makljena i Raduše slivaju se i sastaju dva velika i nekoliko manjih planinskih izvora, vode svoje sabiru u jednu vodu i tu se rađa velika jedna, plaha i silovita, rijeka bosanska s čudnim muškim imenom Vrbas. [1]
I kao što se ljudski život mjeri i broji godinama i danima, tako se život rijeke mjeri i broji metrima i kilometrima. Do svoga uvira Vrbas će živjeti i putovati 253 kilometra, što planinom i strminom, što ravnicom i nizinom, što po kamenu i stijeni, što po livadi i zemlji.
Na svom će putu prolaziti sela i gradove, ljudske kuće i nastambe, donoseći im više radost nego brigu, više korist nego štetu. Prije nego što dođe do prvog većeg ljudskog naselja Vrbas će putovati 25 km niz planine i kroz kanjone noseći u sebi bogatstvo koje ga čini čuvenim među onim dijelom čovječanstva što se zbratimilo po štapu, silku, udici. A ne mora čovjek biti ni ribolovac ni kajakaš da bi se prepustio užitku. Tri Ždrimačka jezera, Crnodolski slap, šuma i planina, voda i zrak radost su oku i melem duši što se po gradovima hrani vazdušnom prašinom.
Od pet bosanskih gradova koje u imenu nose drevnu riječ vakuf, što će reći zadužbina, Kulen Vakuf, Skender Vakuf, Varcar Vakuf, Gornji Vakuf i Donji Vakuf dva su posljednja nikla na obalama Vrbasa. Kada bi putovali putem kojim nas Vrbas vodi stigli bi do Gornjeg Vakufa.
Gradsko naselje planinske varošice Gornji Vakuf pominje se u knjigama povijesnim već davne 1444 godine. Četiri su vode na kojima je nicao i rastao ovaj grad: Vrbas, Bistrička rijeka, Kruščica i Trnovača. Te su se vode i taj grad nad morem digle od 670 do 2112 metara i malo bi koji putopisac, dok govori o nadmorskoj visini, propustio da navede takve brojke.
Listopadne i četinarske šume Vranice i Raduše s lovištima koja spadaju među najbogatijama u Evropi učinile su da mnogi putnik, domaći i strani, dođe po svoj odstrel, po svojoj volji i ukusu od visoke i niske divljači: medvjed srndać , divokoza, tetrijeb, zec. A Vrbas je ovdje kao mladoženja pred svadbu, uređen i dotjeran.
Lijepim kamenom određeno je njegovo korito i on teče krotak i miran s obalama kojima je ljudska ruka dala oblik i namjenu. Za nama ostaje Gornji Vakuf i s time je prestao gornji, a počeo srednji tok Vrbasa što se do Banja Luke 135 km kreće oblastima u srednjevjekovnoj Bosni zvanim Donji krajevi. Najprije će Vrbas na tome dijelu svoga puta ući u Skopljansku dolinu, sred koje se nalazi gradić Bugojno. Ono što njegova industrija oduzme od čistote i bistrine vrbaške vode trude se da namire vode triju bugojanskih rijeka: Visočice, Poričnice i Ljute.
Pokajao bi se onaj putnik koji na putu od Bugojna ka Vakufu Donjem ne bi svratio do izvora pitome rječice s imenom Semešnica. Ljudi od stručnog govorenja kažu da se ona napaja iz donjih horizonata kupreškog polja, ali ono što ovde vidi obično ljudsko oko, prije nego izvorom, dalo bi se nazvati pošumljenom rijekom. Putići i mostići od drvenih oblica prostrti preko vode, kao da nisu ljudsko rukom pravljeni, kao da je sve ovo samo raslo i nicalo, baš tako kako stoji i izgleda.[2]
U kanjonima rijeke pokazaju snagu i moć samoodržanja pa tako i Vrbas. Od Gornjeg Vakufa do Jajca, savlađujuci pad od 1400 metara u brzom hodu protoka kroz kanjon Vrbas obogaćuje svoju vodu kisikom i tako obavlja onaj proces što ga ljudi od struke nazivaju samopročišćavanje.
Na prilazu stolnom Jajcu svaki se putopisac pita ima li što god o tome gradu reći, što već drugi nisu prije njega rekli. Prijestonica bosanskih kraljeva, stolni grad, središte banovine i šta još ne u svojoj prebogatoj historiji Jajce je u našu svijest upisalo svoje ime velikim slovima, slovima koja su nam kazivala o jednoj noći između 29 i 30 novembra 1943, a mi naivno vjerovali da se u toj noći skovalo željezo i prekalilo u čelik onoga što danas zovemo bivša Jugoslavija.
O Plivskim jezerima kakvih je na ovim našim balkanskim stranama malo, čuli su ljudi širom zemljinog šara. Otuda kad bi se stolno mjesto biralo po ljepotu i čuvenju Jajce bi se možda s Mostarom zavadilo, kome pripada carstvo.
Slap
Iz šuma voda visokih tajanstven grad se diže,
zbijen i mračan, nad sjajem bijelog slapa;
svježina mlaza bije sve to bliže,
vječita mladost vode, što nam oči sklapa.
Tu vrije snaga Zemlje neobuzdana.
Jedna se rijeka čudno u drugu ruši.
Bjelina vode kraj gustih, crnih grana
samoćom snježnom odsijava u duši.
Sve predjele ljepote i djevičanske svježine
osjećam u vrtlogu toga bučnog pada;
sve zore i sutone šumovite daljine
duboke Bosne, zemlje voda i hlada.
Kraj raspuklih pećina s tišinom gorskog bilja,
u huku pjena bisernih sve ko da nekud plovi.
Krajina puna izrovanih špilja
i stabala pod kojim odmaraju se snovi.
Beskrajan život diše iz vodene lepeze,
i divno je što glas zašutiti nam mora
u nemoći i zanosu, ko od neke jeze,
dok vječno novi šum prenosi dušu gora.
Tu mali smo i spojeni duboko s izvorima
svog nepoznatog bića, rasutog ko voda,
bez cilja u ljepoti, što opaja virovima,
bez traga kao duga u prelivima svoda.[3]
Pokraj Jajca teče voda Pliva
Vrbas huči, Pliva odgovara,
slavuj pjeva, s njima razgovara,
Mjesec zrake prosipa nad gradom.
Draga dušo, evo idem kradom.
I kad mjesec Jajce obasjava,
sahat kula ponoć otkucava.
Svakog jutra kad zora zarudi,
poj slavuja moju dragu budi.
Pjesma dragu iz sna probudila,
po mjesecu draga poručila
da ljubavi našoj nema kraja,
sve je pusto bez tvog zagrljaja.[4]
Pjesme u MP3 formatu
Pjesme je najlakše sačuvati ako klikneš desnom stranom miša, i pohraniš pjesmu u svoj kompjuter.
- U Šeheru kraj bistra Vrbasa-Safet Isović
- S one strane Plive-Zehra Deović
- Vrbas voda nosila jablana-Safet Isović
- Kraj Vrbasa-Nada Mamula
- Poslušaj trubu od ljeskove ili lipove kore koja se koristila za pjesmu ili pjevanje i kvasila bistrom vodom Vrbasa ili Janja, Plive ili neke druge ovdašnje, bistre i plemenite vode.
Mala galerija slika
- Slapovi Plive
- Vrbas sa svojom mladom- Plivom
- Ženidba Vrbasa
- Jedna se rijeka u drugu ruši
- Vozila se po Vrbasu lađa
- Na obali Vrbasa u Sitarima
- Povratak rijeci
Klikni na tekst sa linkom, pričekaj malo dok se slika ne učita.[5]
I evo nas opet na vodama bosanskim, kraj vodenica i mlinova njihovih. Sve na vodama i uz vode teče i prolazi, ali ono što ostaje je drveno i trošno ali kao vječito.
A u podnožju Šehitluka, na izlazu iz Vrbaške klisure [6] počinje Gornji Šeher, onaj dio Banjaluke od koga je počela i nastala. Gornji Šeher je još od rimljana poznat kao plemenita radioaktivna banja sa 8 izvora termalne vode s temperaturom do 32 C.
U historiji grada Banjaluke začetoj kako knjige kažu one srednjevjekovne 1494 godine zbivalo se svega i svašta. I od svega i svačega ovdje je ostalo traga na kamenu, na zemlji i na vodi.
Brojna su kupališta i ade na banjalučkom dijelu Vrbasa, Studenac, Abacija, Halilovac, Ada, Zelena, Venecija , Hadžizina sedra i druge drugih i drugčijih imena. Jedna se od njih zove šimšur i putnik mora pomisliti kao je to ime od riječi šimšir nastalo ali će se pritom grdno prevariti. Austrougarsko švimšule što će reći škola plivanja u narodnom govoru se pretvorilo u šimšur i tako brojnim imenima banjalučkih kupališta dodalo i jedno čudno ime. [7]
Bilo je na Vrbasu i u Banjaluci usamljenika što su željeli da pored postojećih načine i još više ada , za sebe i ne samo za sebe. Za zaljubljene i kupače, sevdalije, ribolovce i teferičlije, takvi su zaljubljenici usred Banjaluke podigli tri kamene ade: ostrvo ljubavi, Jeftino ostrvo i Alijino ostrvo.
Jedan od njih, Alija, koji izgradi svoje ostrvo na sredini Vrbasa kod utoka Crkvene u Vrbas, na mjestu gdje je Vrbas ljeti plitak, ali brz i razgovorljiv, se može vidjeti na slici napravljenoj augusta 2000 godine.
Za razliku od drugih velikih bosanskih rijeka kao što su Neretva, Drina, Bosna, Sana, Una Vrbas je muško. To nije puka jezička slučajnost. On tako nekako i izgleda. Ako ga pogledamo od Zec planine gdje kreće na svoj put, u svoju životnu dob, pa do Jajca gdje onako svuče Plivu kao nevjestu u tom prekrasnom vodopadu i povede je zajedno sa sobom u Banjaluku kroz kanjone u ravnicu gdje je njegova zrela dob, onda možemo i nekako bolje shvatiti zašto ta rijeka ima muško ime.
Ime rijeke Vrbas zapisano je u starim kartama na više načina, a najčešće se spominje Verbas, što bi moglo objasniti tu njegovu govorljivost, pričljivost kojom govori ljudima i svemu onome što se nalazi na njegovim obalama. Vrbas je imao i svoj grad Vrbasgrad ili Vrbaški grad kako je gdje zapisan, koji je u 13 stoljeću bio središte župe Vrbas i bio jedan od najpoznatijih i najvećih gradova u tadašnjim Donjim krajevima dijelu Bosne. Taj grad nije nikad niko tačno locirao, ali se zna da se nalazio negdje u blizini Banjaluke.
Putnicima koji posjetiše Banjaluku ili Sarajevo se oduvijek govorilo Kroz Banjaluku ne zapjevaj, a kroz Sarajevo ne zaigraj. Nešto od te oralne tradicije se izgleda može zahvaliti Vrbasu. Kad bi teferičlije sjedile kraj Vrbasa, pjevajući stare tradicionalne bosanske pjesme sevdalinke, iste bi dobijale na snazi i odjeku, jer se pjesma stapala sa bukovima i slapovima Vrbasa, odzvanjala na njegovim leđima i vraćala se obogaćena jedinstvenim, čudnim ehom.
Pjesma Vrbasa je ljeti obogaćena sa reskim udarcima štice o kameno dno Vrbasa. Štica ili željezni vrh dajaka, montirala se na kraju dajaka, dugoj motki, štafli kojom su se gurali čamci kroz brzake i tihe Vrbasa. A jedan od najpoznatijih graditelja tih čamaca Hakija Ljubović, je običavao reći za te ljepotane da su kao vrbin list na vodi. Na tim vrbinim listovima su u vrhu često sjedile mnoge banjalučke ljepotice, dajakaši bi imali običaj reći da bi im čamac ljepše izgledao. [8]
Vrbas i lokalna obilježja njegovih obala kod Prvih mlinova- nekada Hotića bent, bili su pozornica za najljepšu banjalučku baladu koja je svjetlost dana ugledala u članku "Grob Potopnice Naze u Banjoj-Luci" Ibrahima Džafčića objavljenog 1928 godine u Novom beharu. Balade poznata pod imenom "U srid Sehera. u srid Bajne Luke" je zapisana vjerno, u ikavskom narječju muslimanske sredine Gornjeg Šehera.
Sigurno je zabilježena od nekog darovitog pojedinca, žene- usmenog pjesnika. Ova balada je pjevana na sijelima i drugim porodićnim sastancima, uz okretanje kola, uz instrumentalnu pratnju ili bez nje, ali je mogla biti i kazivana, kao i općenito pjesme od "sohbeta" (sijela), kako su ih nazivali skladatelji i publika u vrijeme kada je pjesma, kao dio šire usmene tradicije, bujnije živjela.
U srid Šehera, u srid Bajne Luke
bili dvori bega Omer-bega,
u njega je sestra Bisernaza.
Ja kakva je, radosna joj majka,
po šehera Naza primamila,
a najvećma Karaprohić Ibru.
Tome niko mani ne bijaše,
do l' nevista, Omerbegovica,
Ona kuha šekerli baklavu,
na nju meće boščaluk haljina,
pa je šalje Karaprohić Ibri,
po Lejliji, lijepoj robinji.
Ovako je njojzi govorila:
"Nosi ovo Karaprohić Ibri,
pa mu reci da mu Naza šalje.
" Kad Lejlija baklavu donila,
na dućane Karaprohić Ibri,
tude bio beže Omer-beže.
To je njemu vrlo teško bilo,
većma kalpak na oči natišće,
pa on ide svomu bilom dvoru,
pa on pita svoje virne ljube:
"Što će naša kalajli tefsija,
na dućanu Karaprohić Ibre?"
Govorila Omerbegovica:
"Pitaj svoje seke Bisernaze."
Podne biše, salle zaučiše,
side Omer avdest uzimati,
viš' njeg Naza vezen peškir drži,
na nju bratac prstom popričuje:
"Stan' pričekaj, draga sestro moja,
dok ti bratac iz džamije dođe!"
Ode bratac u Novu džamiju,
Naza ode majki u čardake,
pa se valja majci po krilašcu:
"Šta ću sada, mila majko moja,
ne smim sada brata dočekati,
dočekati iz Nove džamije,
na me bratac prstom popričuje!"
Stara majka kazaje klanjala,
stara majka govorit ne može.
Skočila je mlada Bisernaza,
otvorila sepetli sanduke,
uzimala jedan aršin platna.
Ona uze vidre pozlaćene,
ona ode na Vrbas, na vodu.
Vrbas vodu 'vako zaklinjala:
"Vrbas vodo, ime plemenito,
ne nosi me dugo ni široko,
donesi me do Hotića benta!"
Zavi oči pa u vodu skoči.
Ona mlila da niko ne vidi,
al' to vidi Karaprohić Ibro,
sa munare ezan davajući,
pa on skoči sa bile munare,
putem leti, a dolamu skida,
društvo mlide da je poludio.
Pa upliva u Vrbas u vodu,
traži Nazu po Vrbas po vodi,
nigdje Naze ne može pronaći,
nađe Nazu pod Hotića bentom,
iznese je vodi na obalu.
Kad opazi Karaprohić Ibro,
da se Naza dušom rastavila,
ciknu Ibro kao guja ljuta!
Trže nože od mukadem pasa,
pa udari sebe u srdašce!
Kako se je lahko udario,
na nožu je srce izvadio:
"Kada nije moje Bisernaze,
neka nije ni njezinog Ibre!"
Dok se govori o rijeci treba govoriti tako kao da se govori o čovjeku. A Vrbas od svih rijeka bosanskih nasličniji je čovjeku. Dijete i momče do Vakufa i Bugojna, mladić i mladoženja što kod Jajca vjenčava Plivu, stasao i zreo siloviti mužjak dok prolazi kroz Banjaluku, smireni i mudri starac na putu kod utoka u Savu, Vrbas je istovremeno čovjek i rijeka. Čovjek koji govori i pjeva, voda koja pjeva i govori.
A govori o dobru i zlu, o svjetlosti i tmini, o ljepoti i rugobi. A sve u toj pjesmi jednome cilju teži : da svjetlost pobijedi tminu, da dobro bude jače od zla, da rod rodi na drvetu i zemlji, da u šumi pjevaju ptice, da na vodi melju vodenice, da putnik putuje, da stada bleje, da se u svijetlim ljudskim domovima njiše kolijevka.
Literatura:
- [1] Kao glavni izvor teksta "Oj Vrbasu vodo hladna" poslužila je emisija RTV Sarajevo "Rijeke" iz 1980 godine.
- [2] Likovni prilog Omer Berber-Mlin, grafička obrada BosnaFolk.
- [3] Franjo Alfirević, strana 15, Čitanka za četvrti razred osnovne škole" pripremila Zdravka Zekič, Sarajevo 1994.
- [4] Pokraj Jajca tece voda Pliva-Zaim Imamović muzika, tekst M. Bogunović, ova pjesma je iz zbirke pjesama Pjesma moga srca, 100 najljepših pjesama Zaima Imamovića, izdanje buybook, edicija baština, Sarajevo, 2004.
- [5] Mala galerija slika, četiri slike Plive su poštanske raglednice, slike Vrbasa sam napravio u ljeto 2004, aparat Minolta Z1.
- [6] Zvečaj, likovni prilog Alojz Ćurić Lojzo
- [7] Zelena,likovni prilog Enko Kadenić, posjeti prodajnu izložbu na internetu
- [8] Iz knjige Zapisano Vrbasom, ciklus Banjalučki žubori 2, priredio Ismet Bekrić, Ilirska Bistrica 2001.