Skip navigation.

Bosna Folk

Ferhadija banjalučka ljepotica


Ferhad— pašina džamija

Prvi tekst o Ferhadiji napisan u ljeto 1999 je pokušao da objasni nastanak, izgradnju i rušenje Ferhadije. Kratak i kvalitetan tekst koji kroz historiju i sudbinu Ferhadije i Banjaluke objektivno opisuje stanje u Bosanskoj Krajini i BiH u prvim godinama rata.




Ferhadija ukras Banjaluke

Svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina...

— Ivo Andrić

Ove riječi nobelovca Ive Andrića su posebnu aktuelnost i potvrdu doživjele u prošlom desetljeću, kada su mnogi kulturno historiski spomenici nestali sa lica zemlje u Bosni i Hercegovini.

Uništavane su najčešće zadužbine, svjedoci prisustva osmanlijske civilizacije na našim prostorima, važan dio našeg kulturnog blaga i potvrda bošnjačkog identiteta. Dešavalo se to i mnogo puta prije ovoga zadnjega rata, ali nikada u tako velikom obimu i kao dio sveobuhvatne politike etničkog čišćenja, terora i barbarizma.

Cinizmu nikad kraja

Folklor

Jedna od ljepotica islamske arhitekture u BiH je svakako bila džamija Ferhadija u Banja Luci. Sravnjena je sa lica zemlje u maju 1993 godine, a kasnije je srpska propaganda tvrdila da su to uradili muslimani. Cinizmu barbara, koji i dan danas sa međunarodnom zajednicom uspješno igraju svoju igru, zvanu Dajton - dogovor / anex 7, nikad kraja. Najnoviji primjer se desio kada je u aprilu 2000-te u posjetu Banja Luci iz Danske otputovala jedna grupa banjalučana, pretežno starijih lica, od kojih su se mnogi rodili, radili i stekli imovinu u Banja Luci.
Posjeta je bila organizovana uz podršku Danske agencije za pomoć izbjeglicama, a u cilju povratka i upoznavanja tih ljudi o trenutnoj političko - sigurnosnom situacijom. Nakon dugog i napornog puta organizovan je sastanak sa predstavnicima lokalne vlasti. Na sastanku koji je trajao dobrih dva sata, bili su prisutni i predstavnici međunarodne zajednice. Doček je bio u stilu: "dobro nam došli, ovo je i vaš grad i sl.". Domaćini su bili veoma govorljivi, čak i više od toga, tako da je gostima iz Danske ostavljeno veoma malo vremena da postavljaju pitanja. Jedno od pitanja je bilo i kada će se otpočeti sa gradnjom džamija koje su minirane u periodu od 1993 - 95 godine.
Pitanje se odnosilo u prvom redu na Ferhadiju, najpoznatiju od šesnaest banjalučkih džamija srušenih od strane srpskih polupolitičara i mržnjom zaslijepljenih nacionalista. Odgovor je bio da se to može uraditi, ali ne na lokaciji gdje je džamija stajala od 1579 godine, nego izvan grada na tzv. banjalučkom polju - industrijskom dijelu Banja Luke. Da, naravno bez minareta, pošto je to tako na zapadu, a kako uvaženi gosti dolaze iz Danske, tj. sa zapada, to im neće predstavljati neki problem - glasio je odgovor domaćina. Međutim da bi započeli priču o Ferhadiji vratimo se malo u prošlost.

Izgradnja

Ferhadija je bila podignuta na prostoru između potoka Crkvine (Crkvene) i rijeke Vrbas, u nekadašnjem Donjem Šeheru. Prema tarihu (natpisu) isklesanom u kamenu više portala, džamija je dovršena hidžretske 987 ili 1579 nove ere. Pjesnik Sipahi, za koga se vjeruje da je bio sekretar Ferhad - Paše [1], ispjevao je tarih (natpis) nad ulaznim portalom u kome je opisao džamiju kao "velebnu bogomolju".



Prijevod tahira (natpisa) glasi:

Ovu velelebnu Bogomolju podižem u ime Allaha
Dobrotvor Ferhad - Beg pomagač vijernika.
Žednim mačem uklesa u mramor svoje junačko ime.
Sa ratnim imetkom podiže dobro taj odabrani muž.
Sipahi prispjevši građevini reče joj hronogram:
U ime Allaha sagrađeno je ovo mjesto za vjernike.

— [2]



Natpis tarih

Kao jednu od svojih mnogobrojnih zadužbina Ferhadiju je podigao Ferhad - Paša Sokolović, rođak velikog vezira, Mehmed - Paše Sokolovića. Džemal Čelić u svom djelu ”Ferhadija u Banjaluci” naglašava da Ferhad-pašino srodstvo sa velikim vezirom nije sasvim jasno. Zna se da je bio član te velike porodice koja je dala neizbrisiv pečat vremenu u kojem su živjeli ali i vremenu iza njih. Sokolovići su bili jedna seljačka porodica iz istočne Bosne, najpoznatiji od njih Mehmed-paša Sokolović je bio veliki vezir trojici sultana- Sulejmana Veličastvenog, Selima II i Murata III, dijelio je sa njima moć i slavu, došao pod zidine Beča, a bosanski jezik je učinio jezikom tadašnje diplomatije. Za Ferhad-pašu se zna da mu se otac zvao Rustam-beg Sokolović, imao je braću Ali- bega i Derviš-pašu, a sin Mehmed-beg i njegovi potomci su živjeli u Banjaluci.

Ferhat-pasa Izdavac Islamska vjerska zajednica banja Luka i NIP Zadrugar

Ferhad - Paša Sokolović je od 1566 do 1574-e godine bio kliški sandžakbeg; poslije toga je bio posljednji bosanski sandžakbeg (1574 - 1580) i prvi beglerbeg (1580 - 1588), a pri kraju života bio je unaprijeđen za namjesnika- vezira u Budimu od 1588 do 1590 kada je mučki ubijen.

On je utemeljio dio Banja Luke koji se naziva Donji Šeher, nasuprot Gornjem Šeheru koji datira jos iz vremena prve decenije nove ere i doba ilirskih plemena.



Citat: Prvih godina nove ere rimski istoričar Tacit u knjizi Anali I i II, opisuje borbe rimskih legija protiv Ilira. Opisujući Gornji Šeher, Tacit piše o toplim vrelima, vodi na Grabu više Gornjeg Sehera zvanu točkovi i ploči sa rimskim natpisom. Česma, zvana točkovi je bila u kamenu, a iz točkova, željeznih cijevi tekla je voda u velikim mlazevima. Nasred kamenog postolja bio je natpis na latinskom jeziku "česmu podižu rimski legionari".
Priča - legenda govori da su tu česmu podigli rimski legionari kada su prolazili na bojne pohode prema Savi i Dunavu u borbu protiv germanskih plemena, Gota i Vizigota te Avara i Huna. [3]



cesma

Sa Ferhad - Pašom Sokolovićem otvara se novo poglavlje u razvoju Banja Luke. On je 22.09.1575 godine pobijedio vojsku habsburškog generala, barona Herberta Auspergera u bici na rijeci Radonji u Hrvatskoj. U toj bici je Ausperger poginuo dok mu je sin Volf (Vuk) zarobljen. Na ime otkupnine je Ferhad - Paša, prema svedočenju svog rođaka, turskog istoričara Ibrahima Pečevije, u "Hronici događaja između 1520 i 1639" dobio 30.000 dukata. Od tog ratnog otkupa Ferhad- paša je podigao džamiju koja je po njemu dobila ime, do nje mekteb, sahatkulu, šadrvan, vodovod, kaldrmu od stare Banja Luke pa do potoka Crkvine (Crkvena), preko kojeg je sagrađen i kameni most. Preko Vrbasa je sagrađen drveni most. Za održavanje svoje zadužbine u Banja Luci Ferhad- beg je prema vakufnami koja je legalizovana 25. januara 1587. godine ostavio oko ”200 dućana, brojne zemljišne posjede, jedan karavan- saraj, hamam (kupatilo), mlin na Vrbasu, veliki hambar ( silos za žito), te saraj (dvor) u kojem će odsjedati bosanski namjesnici- valije dok upravljaju Banja Lukom. U čaršiji je sagradio bezistan ( natkriveni zanatski centar), a u blizini džamije medresu-posebno učilište u kojem će se predavati islamska tradicija (suma) [4]. Medresa je bila najznačajnije učilište od pet banjalučkih medresa.

Kao jedan od supotpisnika [5] Ferhad- pašine vakufname pojavljuje se njegov visoki službenik, Hasan Tefterdar, koji je sagradio za sebe i svoju ženu, džamiju Arnaudiju nekih 300 metara od Ferhadije. Fermanom od 2. decembra 1587. godine sultan Murat III je oslobodio ”stanovnike kasabe Banja Luke od plaćanja svih poreza i daća zbog blizine njihove kasabe serhatu (granici) [6].” Ferhad- paša je umro u Budimu 1590., ubio ga je njegov rob, a tijelo mu je prenešeno u Banja Luku, da bi ga po njegovoj želji sahranili u turbe koje se nalazilo kraj džamije. Evlija Čelebi u svom ”Putopisu” je već 1660. godine Ferhadiju okarakterisao” poput carske” [7].

natpis

O neimarima Ferhadije nema nikakvih pisanih podataka. Dž. Čelić je u svom djelu ”Ferhadija u Banjaluci”, analizirajući arhitekturu Ferhadije došao do zaključka da je ” organizator i rukovodilac posla bio dobavljen iz Carigrada, iz Mimar Sinanove škole, i da se pri tom radilo o nekom od najsposobnijih učenika” [8].

Predanje o majstorbaši Radi i njegovim saradnicima Petru, Pavlu, Simi, Ivanu i Dragoju je zabilježio Anto Hangi [9]. Slično kao i u starogrčkoj legendi o Dedalu i Ikaru, ova banjalučka legenda kaže da je Rade sa svojim saradnicima poletio sa minareta da bi se spasili od Ferhad- paše kada su završili izgradnju džamije. Let je završio tragično, svi su pali na obližnja brda koja su kasnije po njima dobila imena. Iako predivna i lijepa ova legenda ne odgovara istini jer je neimar Rade bio legendarna ličnost narodnih umotvorina koja historijski spada u prvu polovinu 18 stoljeća. Isto tako nema slučaja izgradnje sličnih objekata koji su bili povjereni domaćim graditeljima.

Bilo kako bilo na kraju Ferhad- pašine vakufname se pojavljuju dva dunđera kao svjedoci: Hadži Nezir i Deli Spahija [10] i velika je vjerovatnoća da su njih dvojica, pored najodgovornijih mimara (arhitekte) i muhendisa (inžinjera), bili dio jedne veće grupe izvođača ove džamije.

Manisa-Ferhadija

Iako džamije Ferhadije danas nema u Banja Luci, ona postoji i dan danas u Turskoj ali u malo većem izdanju i pod drugim imenom. To je džamija koja je je veoma slična sa Ferhadijom. Radi se o džamiji sultana Murata III u Manisi kod Izmira, iz 1585/86. Razlike su jedino u tome da džamija u Manisi kao sultanova zadužbina, ima dva minareta, umjesto 3 trijem joj je pokriven sa 5 kupolica i općenito su svi dijelovi pa i kupola viši nego kod Ferhadije. Međutim ima mnogo konstruktivnih i drugih detalja koji su identični kod ove dvije džamije i upućuju na razrješenje porijekla tipa banjalučke Ferhadije. Prije svega kupola je kod džamije u Manisi isto kao i kod Ferhadije srazmjerno malog raspona prema opštoj prostranosti građevine i konstruisana je nad prelomljenim lucima. Obilje svjetlosti je i ovdje postignuto velikim brojem pendžerskih otvora postavljenih samo u više zona. Isto je riješen i proporcionisan mihrab, a do u tančine je jednaka kamena plastika ulaznog dijela minbera. Za neke dijelove unutrašnje dekorativne plastike kod obe džamije su korišteni isti nacrti, tj. kartoni.

Vertikala

Džamiju u Manisi je projektovao Kodža Mimar Sinan, glavni arhitekta Carstva od 1539- 1588 kada je umro. Zbog svoje velike starosti, imao je 94 godine, Sinan je izvođenje radova na terenu pri kraju svog života povjeravao svome najboljem pomoćniku - neimaru Mahmudu. Ferhadija je nastala samo četiri godine prije postavljanja kamena temeljca džamiji u Manisi i zato je, zbog velike sličnosti ove dvije džamije, logično zaključiti da su i njeni planovi nastali u Istanbulu. Njeno izvođenje mogao je Sinan takođe osmisliti i povjeriti Mahmudu, koji se tako mogao ogledati i provjeriti potpuno nova rješenja na Ferhadiji kao jednoj vrsti prototipa i polaznog i opitnog objekta i eksperimenta pred buduće izvođenje zadužbine sultana Murata III u Manisi.

Analogija Ferhadije i džamije u Manisi potvrđuje da je projekt Ferhadije džamije ponikao u carigradskom dvorskom ateljeu starog neimara Sinana. Sinana više nema, ali je lijepo znati da tamo negdje u Manisu u Turskoj ima jedna džamija koja je tako slična Ferhadiji. A kada dođe vrijeme za ponovnu gradnju Ferhadije, moći će se ponovo reći da Manisa džamija ima sestru u srcu daleke joj Bosanske Krajine i Banja Luke. Tako će, ako su istinite riječi Ive Andrića navedene na početku ovog rada, Ferhad- paša Sokolović ponovo dobiti svoju zadužbinu i neće umrijeti po drugi put.

Arhitektura

Sadrvan

Ferhadija je u stilskom pogledu predstavljala najčišći primjer osmanske arhitekture u Bosni Hercegovini, Srbiji i Makedoniji. Imala je razuđeni molitveni prostor, istureni mihrabski prostor, visoki trijem i jedno minare koje je bilo prislonjeno uz desni ugao glavnog dijela džamije. Fasada je bila od blokova žućkastog tufa. Centralni prostor u središtu džamije velicine 6,60 x 7,50 metara, bio je presveden blagom elipsoidnom kupolom koju su poduhvatala tri visoka i široka noseca luka. Na ovaj potkupolni prostor na jugoistočnoj strani nadovezuje se veliki mihrabski prostor (6,22 x 4,02m.) koga pokriva polukupola, a na bočnim stranama pripojeni su uzdužni pravougaoni prostori (2,95 x 8,10m.) presvedeni sa po jednim koritastim polusvodom.

Osnova

Dodavanjem bočnih, kao i velikog mihrabskog prostora uspjelo se dobiti veliki i pregledan unutrašnji volumen. Širina mu na taj način dostiže 12,50, a dužina od portala do mihraba 12,21 metara. Trijem je bio veoma visok i protezao se cijelom širinom čeonog zida džamije (zapadna strana). Nosila su ga četiri monolitna stuba kružnog presjeka, iznad čijih arkada su bile tri kupolice.

Uz desni prednji ugao molitvenog dijela prislanjao se šesnaestostrani minaret visok 41,5 metara, koji se jednim dijelom oslanjao na bočni zid džamije. Minaret je imao petostrano postolje, a u njega se ulazilo s' polja, pored trijema.
Na mahvil su vodila dva zavojita stepeništa izvedena u masovnim kamenim stubovima koji očaravaju čeoni zid džamije. Konstrukcija mahvila, bila je novijeg datuma, dok su kameni stubovi bili originalni.
Visok 7,30 metara i veoma uzan mihrab dominirao je svojom jednostavnošću jugoistočnim zidom mihrabskog prostora. Još jednostavnije je bio ukrašen minber, a isticao se bogatim materijalom, crvenim mermerom.

Posebnosti

Tipu takozvanih višeprostornih kupolnih džamija sa razuđenom osnovom pripadala su na tlu bivše Jugoslavije samo tri džamije: Jahja - Pašina džamija u Skoplju (1503 - 1504), Gazihusrevbegova džamija u Sarajevu (1531) i džamija Ferhad - Paše Sokolovića u Banja Luci (1579) [11]. Ferhadija je bila izrazito monumentalna varoška džamija ako je upoređujemo sa ostale dvije navedene džamije. Bočni prostori kod npr. Gazihusrevbegove džamije, iako povezani sa centralnim dijelom džamije, su predstavljali izdvojena odjeljenja sa posebnom funkcijom našto ukazuju sporedni portali sa prilaznim stepenistima koja do nje vode. Kod Ferhadije to nije bio slučaj. Iako je imala prostrane bočne dijelove, oni su predstavljali homogenu cijelinu sa potkupolnim prostorima i nikad nisu imali posebne funkcije ni posebne bočne portale.

Međutim Ferhadija je imala nekoliko samo njoj svojstvenih karakteristika koje su je činile jednom od najinterensantnijih i najznačajnih spomenika osmanlijske umjetnosti kod nas.

  • Bočni prostori sa svojim osebujnim načinom presvođenja.
  • Kombinacija polukupole nad mihrabskim prostorom, glavne kupole i bočnih polusvodova koji kockasto postolje kupole poduhvataju i sa jedne i sa druge strane je bila jedinstveno konstruktivno rješenje njenog svodnog sistema.
  • Dva stepeništa za izlaz na mahvil -primjenjeno prije Ferhadije samo kod Jahja- pašine džamije u Skoplju, 1503/04.)
  • Toliko obilje svjetlosti u unutrašnjosti građevine je bilo nepoznato na našem tlu i prije i poslije ove zadužbine. Ferhadija je imala zaista velik broj prozorskih otvora. Pored portala i dvije uzane i vitke niše pomoćnih mihraba, na čeonom zidu imala je sa svake strane dva pendžera , postavljena jedan više drugog. Za razliku od ogromne većine drugih džamija ove vrste ovakav sistem plasiranih prozorskih otvora se ponavljao i na bočnim zidovima i na zidu prema kibli, a izuzetak su činili samo bočni zidovi mihrabskog prostora, gdje se prozori javljaju samo u gornjoj a ne i u donjoj zoni.
  • Na kupoli je imala čak 12 otvora, 5 na polukupoli i tri grupisana otvora koja je neimar kao jednu cjelinu otvorio na čeonom zidu centralnog kubičnog dijela, iznad trijema, a iza njegove središnje kupole.

Uništenje

Od svog nastanka 1579. godine je džamija više puta bila oštećivana. Prvi put je sanirana u decembru 1652. kada joj je popravljen vrh minareta [12].

Dzamija sa sahat kulom

Pretrpjela je i neka manja oštećenja u toku Austro- Turskog rata u ljeto 1737, a u jednom od dva požara koji su harali u Donjem Seheru u 19. vijeku bila je neznatno oštećena [13]. Pri kraju prvog svjetskog rata i džamija i turbeta u njenom dvorištu su ostala bez olovnog pokrivača. Isto se desilo i sa Aladža- Šarenom džamijom u Foči, kada su 1917. austrougarske vlasti prikupljale olovo ne bi li nekako preokrenuli ishod rata u svoju korist. Tokom bombardovanja u maju 1944. srušen je njen naknadno dozidan spoljni trijem, a cijela građevina dobro rastresena [14]. Poslije rata je stavljena pod zaštitu države, 1951. i 1953. prvi puta je sanirana njena fasada [15]. Izvršeno je čišćenje svih fasada od maltera, otkrivena je struktura zida od sedre, a na mjestima gdje je sedra bila oštećena izmijenjeni su površinski dijelovi. Malo kasnije 1959. godine je saniran trijem, tj. stubovi trijema kao i turbeta [16]. Stubovi trijema su uslijed požara i bombardiranja bili raspucali pa je prijetila opasnost da se raspuknu.

Zadnji puta je sanirana 1971- 1972, od posljedica zemljotresa koji je pogodio Banja Luku oktobra 1969. godine, kada se obrušio gornji dio minareta od šerefeta nagore.

Maj 1993

Na području Prijedora i Kozarca, znači u neposrednoj blizini Banjaluke, se još u ljeto 1992. godine desio genocid nad nesrpskim življem. Bio je praćen i sa uništavanjem 60 vjerskih objekata Islamske zajednice na području prijedorske opštine. Desila se Manjača, Keraterm, i mnogi drugi logori, gdje su mnogi izgubili život i dan danas im se ne zna zadnje počivalište. Prvih šest dana januara 1992. godine su se u Banjaluci održavale tzv. zajedničke molitve za mir u bogomoljama tri dominantne vjerske zajednice. Islamska zajednica je 6.1.1992. uputila Srpskoj pravoslavnoj crkvi čestitku za Božić ali je nije dobila 6. aprila te godine. Te čestitke nisu mogle promijeniti bitno ukupnu političko- sigurnosnu situaciju.

Ipak s jedne strane slanje čestitki dovoljno govori o širokoj otvorenosti prema drugim vjerskim zajednicama, bosanskoj višestoljecnoj vjerskoj toleranciji, dok s druge strane neupućivanje tih čestitki je bilo vjesnik nadolazećih mračnih i primitivnih vremena. Kao svojevrsnu najavu rušenja banjalučkih džamija koje su išle svojoj nesretnoj sudbini u susret, može se izdvojiti više primjera. Bedrudin Gušić, tadašnji predsjednik Odbora Islamske zajednice, opisao je neke u svom feljtonu ”U okupiranoj Banjaluci” u sarajevskom listu ”Oslobođenje” [17] . U feljtonu se spominje pokušaj klanja muftije u penziji, hadži- hafiza Mehmeda ef. Zahirovica, koji se odigrao 5.3. 1993. oko 13:00, ispred gostionice ”EX” ( preko puta Ferhadije), vlašnistvo zloglasnog Mome Đukića, jednog od rušitelja Ferhadije. Muftiju je nekolicina četnika htjela zaklati, a spasila ga je nekolicina takođe naoružanih Srba. Tako je spašen čovjek, jedan od 64 ugledna Muslimana, koji su 1942. godine potpisali Rezoluciju kojom se od poglavnika Pavelića zahtijevao prekid terora nad srpskim življem u Banjaluci. Ko zna, možda je zahvaljujući toj Rezoluciji bio spašen neki od predaka, čiji potomci su 51 godinu kasnije uništavali sve što je podsjećalo na osmansku arhitekturu.

Tada je na snazi u Banjaluci bio policijski čas, zabrana kretanja u noćnim satima, što je bila izvrsna šansa da se pod okriljem noći uradi to što se planiralo. Prva džamija Seferbegova ( Podpećinska) džamija je uništena 9. Aprila 1993. Približavao se i maj mjesec, mjesec đurđevdana, kada je vandalizam nastavljen s još većom snagom. Valjda zato što su četnici uživali da na svoje vjerske praznike drugima prave zlo i tako dokažu svoje srpstvo i vjeru.

Miniranje

Džamija je minirana 7. Maja 1993. godine. Slijedeći odlomak ” Svjetskog spomenika više nema” je iz knjige prof. Mehmeda Selmana [18], zamjenika direktora osnovne škole ”Kasim Hadžic” koju sam pohađao od 1966- 74.

Te noći čuo se jak pucanj, tako snažan kao da je eksplodirao magacin municije. Međutim pomenute noći dignuta je u zrak poznata džamija Ferhadija, kao i džamija Arnaudija. Te dvije ljepotice, ukras Banjaluke, nestale su sa lica zemlje, ostale su samo ruševine. Sutradan se rano uputih da vidim šta je bilo… U gradu stojim pred porušenom džamijom Ferhadijom i posmatram strašan vandalski čin srpsko- četnickog orgijanja. U jednom momentu zapazih još nekoliko ljudi koji posmatraju taj prizor. Jedni su odmahivali glavom, dok su drugi u sebi prosto razgovarali, čudili se tom gnusnom zločinu rušenja bogomolja.
U tom momentu, blizu mene, stade jedan pokrupan čovjek, gorštackog izgleda, vjerovatno sa obližnjih banjaluckih brda, možda čak i sa Manjace. Postaja malo, pa uglas poče govoriti: ” O ljudi, braćo, šta to bi sa našom Feradijom? Pa zar im je i ona smetala? Šta ću ja sada, kada dođem u Banjaluku, ja najprije dođem kod Feradije, pa tek onda znam da sam došao nasred čaršije. Taj čovjek zaćuta i nastavi put prema centru grada. Taj protest prisutni su nijemo slušali i posmatrali tog nepoznatog covjeka. Jedan broj Banjalucana, uz veliki oprez, prilazio je toj srušenoj bogomolji, uzimajući manje komade kamena, želeći da imaju uspomenu od ljepotice, banjalucke džamije Ferhadije.


Autor Enko Kadenic

Ovaj kratki citat izvanredno dobro dočarava atmosferu koja je vladala poslije rušenja džamije i veoma realan i jasan stav prof. M. Selmana prema rušenju Ferhadije. Autor slike [19]

Posmatrači vezani čvrstim emocionalnim i duhovnim vezama za Ferhadiju su kako prof. M. Selman napominje ”u sebi prosto razgovarali, nijemo slušali ”, znači osjećali su bespomoć, čuđenje, nevjericu te su oprezno prilazili ruševinama uzimajući komade kamena. Znali su da su postali neželjeni u svom gradu i da će im biti sve teže.

S druge strane primjer monologa nepoznatog čovjeka, gorštaka koji se tu slučajno zatekao oslikava i njegov odnos prema rušenju džamije. Kada se o njemu radi nema dvojbe da je riječ o Srbinu, ”vjerovatno sa obližnjih banjalučkih brda.” On sa svojim izgovorom riječi ”Feradija”, tj. bez suglasnika ”h” što je svojstveno nemuslimanskom stanovništvu, oslikava jasno ostalim nijemim svjedocima ovog barbarizma, svoje porijeklo, socijalnu grupaciju i kulturološku pripadnost. Isto tako gorštak sa svojim monologom, ( koji je isto tako vrsta komunikacije kao kad dvoje razgovara, ali kod monologa čovjek priča sam sa sobom) podvlači svoje zajedničke kulturološke crte sa ostalima.

Naime on spominje ”našu Feradiju”, da on najprije dođe do "Feradije", pa onda zna da je došao nasred čaršije. Takođe se distancira od onih koji su to uradili s riječima: ” Pa zar im je i ona smetala?” Iako druge vjere, kaže za Ferhadiju da je naša, tj. svih. Time se uzdiže iznad ostalih pripadnika svoje vjere i svog naroda, kojih je sigurno taj dan bilo mnogo u uniformama policije i vojske. Iako niskog obrazovanja ( ”Možda je čak sa Manjace”) pokazao je sa svojim riječima da je bio više svjestan podneblja kojem pripada, bosanskog multietnickog karaktera nego akademici, i polupolitičari iz redova srpskog naroda. Za njega je Ferhadija bila dio grada Banja Luke, dio njegovog i zajedničkog vidljivog, materijalnog kulturnog bogastva i naslijeđa. Za to je ovaj primjer i istaknut, jer je teško govoriti o kolektivnoj krivici jednog naroda. Tezu o kolektivnoj krivici srpskog naroda je vješto koristila SDS u svrhu postizanja svojih ciljeva nacionalističke genocidne politike.

Rusevina

Oni su rušeći Ferhadiju srušili u stvari i jedan dio svoje kulture, jer je Ferhadija kao i ostale džamije bila ne samo zaostavština osmanlijske nego i evropske kulture. Mnoga građevinska rješenja, graditelji i različiti evropski pravci iz arhitekture upotrebljevani su pri gradnji tih objekata. Stričević Ferhad- paše Sokolovića, je bio veliki vezir Mehmed- paša Sokolović koji je 1557. godine dozvolio osnivanje pećke patrijaršije. Ova odluka je ustvari bila kompromis između srpske crkve i osmanskih vladara gdje su obe strane imale korist. Srbi su ovim ponovo dobili religioznu samostalnost, dok je Istanbul dobio pomoć u ubiranju poreza i regrutaciji seljačkih sinova, takozvanu devsirmu.

Pored veoma uticajne dinastije Sokolovića, iz ovog perioda može se takođe spomenuti poznata hercegovačka vlastelinska familija Vukovići- Desalilići. Ferhad- beg Vuković- Desalilić 1561/62 utemeljuje u Sarajevu svoju zadužbinu – džamiju Ferhadiju u Sarajevu. U isto vrijeme žive u Sarajevu njegova tri brata pravoslavca. I dok su Ferhad- begu majstori pravili njegovu zadužbinu, gotovo uporedo ( 1568 godine) se desilo da jedan od njegova tri brata, vojvoda Ivan poziva slikara ( zlografa ) Tudora Vukovica- Desilalića, iz malog mjesta Maina kraj Budve, i poručuje od njega ikonu- Bogorodicu sa Hristom, danas vlasništvo Umjetničke galerije BiH.

Znači time gore navedene rođačke veze relativiziraju, tj. odbacuju predodžbu Osmanskog Carstva kao tlačitelja srpskog naroda, što je bio jedan od glavnih argumenta rušitelja banjalucke Ferhadije, koji su nažalost upotrebljavo ne samo u Banja Luci nego i širom Bosne i Hercegovine. Tako se može zaključiti da su naši pretci različitih konfesija, prije više od četiri stoljeća imali više osjećaja za načela demokratije i poštovanje prava čovjeka na vjeroispovjest nego banjalučki vlastodržci devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Cilj koji se želio postići sa rušenjem Ferhadije je upravo bio da se uništi i razbije taj višestoljećni bosanski mirni suživot.

Sedam godina poslije

Džamije poput banjalučke Ferhadije nalaze se i dan danas u srcima mnogih ljudi, izbjeglica i prognanika koji su tu živjeli, radili i umirali…Stoga ohrabruju izjave visokih predstavnika međunarodne zajednice, koje možemo čuti sada u ljeto 2000, a koje po ko zna koji najavljuju skoro obnavljanje porušenih kulturno- historijskih i vjerskih objekata, a samim tim i stvaranje realnih uslova za vraćanje svih onih koji su tu živjeli prije rata od 1992. Nažalost i sada juna 2000, najnoviji primjer miniranja katoličke crkve u Derventi, ne ulijeva mnogo vjere i optimizma u izjave predstavnika međunarodne zajednice. Crkva je obnovljena od strane katoličkih vjernika koje je do prije rata zajedno sa bošnjacima činilo većinu na tom području.

Ovakvi primjeri nam govore da je izgradnja, rekonstrukcija vjerskih objekata i kulturno- historijskih spomenika porušenih u ratu jedno od esencijalnih pitanja u Bosne i Hercegovine. To pitanje se nikako ne može i ne smije svesti na pregovore, neuspjele pokušaje, već se mora shvatiti kao elementarno ljudsko pravo povratnika i kao jedno od najznacajnih elemenata u reintegraciji Bosne i Hercegovine.


Objašnjenje nekih riječi

  • dunđer: stolar, drvodjelja, zidar.
  • kibla: pravac prema Mekki, prema kojoj je orijentisan mihrabski dio svake džamije i prema kojoj se za vrijeme molitve okreću svi muslimani.
  • mahvil: kamena ili drvena galerija na stubovima, smještena u džamiji uz zid sa ulaznim portalom.
  • mihrab: centralna niša u džamiji, posebno istaknuta i izvedena u zidu kible, odakle imam predvodi zajedničku molitvu.
  • minaret: visoka i vitka džamijska kula sa koje mujezin glasom poziva vjernike na molitvu.
  • minber: stepeničasta, obično kamena propovjedaonica sa koje se petkom i prvih dana oba bajrama drži posebna propovjed.
  • vakufnama: zakladnica, zadužbinska isprava.

Literatura:

  • [1] M. Mujezinović, , “Islamska epigrafika Bosne i hercegovine", Sarajevo 1977, strana 503- 504
  • [2] Prijevod: Mehmed Mujezinović, navedeno djelo, strana 199- 201
  • [3] prof. Mehmed Selman, "Banjaluka- Uspomena i stvarnost sa Mejdana", Travnik 1997.
  • [4] M. Selman, navedeno dijelo
  • [5] Dr. Petar Knoll, O muslimanskoj umjetnosti u Bosni, Književnik II, Zagreb 1929
  • [6] M. Džaja, "Banja Luka u putopisima i zapisima", Banja Luka 19, strana 13.
  • [7] Evlija Celebi, " Putopis" Sarajevo 1967, strana 212- 213
  • [8] Dž. Celić, "Ferhadija u Banjaluci", (ed. Društvo konzervatora Bosne i Hercegovine, serija D, br. 143. Sarajevo 1968, 6.)
  • [9] Anto Hangi, "Banjaluka i okolica", Školski vjesnik br. 10, Sarajevo 1903, strana 56-57
  • [10] A. Muftić, "Moshee und Stiftung Ferhad Pasa´s in Banja Luka", Leipzig 1941
  • [11] Andrej Andrejević, "Islamska monumentalna umjetnost 16 vijeka", Institut za istoriju umjetnosti, studije 6, Beograd 1984.
  • [12] A. Bejtić: Banja Luka pod turskom vladavinom, arhitektura i teritorijalni razvitak grada, Naše starine I, Sarajevo 1953, strana 100
  • [13] Hamdija Kreševljakovic, "Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini, III dio- Banja Luka i manji obrtni centri, Sarajevo 1961, strana 30
  • [14] A. Bejtić, navedeno djelo
  • [15] M. Fucić, "Konzervatorski zahvat na Ferhad- pašinoj džamiji u Banjoj Luci", Naše starine I, Sarajevo 1953, strana 117-121
  • [16] M. Bisko, " Konzervacija objekata u kompleksu Ferhadije džamije u Banjoj Luci", Naše starine VII, Sarajevo 1960, str. 81-89
  • [17] Bedrudin Gušić, " Okupacija Banjaluke", Oslobođenje, 16- 23. Mart, 1995, str. 16,17
  • [18] prof. Mehmed Selman, navedeno djelo.
  • [19] Autor slike je Enver Enko Kadenić.
Muho Pašalić 1999.

O jednom sedmom maju u jednoj tužnoj luci je nastavak gornjeg prvog teksta o Ferhadiji. Nastao je kao reakcija na događaje od sedmog maja 2001, kada je na dan pokušaja polaganja kamena temeljca

razularena masa osula kišu kamenica na one koji su željeli da svojim prisustvom uveličaju taj događaj. Polaganje temeljca je tog dana bilo odgođeno, a cazinjanin Murat Badić je teško povrijeđen. Rahmetlija Murat je preminuo u sarajevskoj bolnici u koju je prebačen iz banjalučke. Dodatnu sjenku na taj tužni dogadaj bacio je u to vrijeme predstavnik međunarodne zajednice u BiH Žak Klajn koji nije dozvolio upotrebu helikopteru s kojim se tijelo Murata Badića koji je pao u komu željelo prebaciti u sarajevsku bolnicu.

— citat iz "O jednom sedmom maju u jednoj tužnoj luci"

Vrh stranice