SEHARA mapa
Balade Bosne i Hercegovine
60 balada Bošnjaka je zbirka BosnaFolka koju sam odlučio napraviti da bi što više ljubitelja narodnog stvaralaštva moglo da uživa u originalnoj usmenoj tradiciji Bošnjaka, dugoj poetskoj tradiciji koju je prvi puta od zaborava otrgnuo italijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis zapisujući 1774. godine Hasanaginicu. Trebalo je mnogo vremena da se ova zbirka napravi- klikni na naslovnu stranicu zbirke da vidiš rezultat.
Pored kratkog uvoda o nastanku balade na području BiH, u pdf formatu se nalazi 60 po Munibu Maglajliću najpoznatijih balada Bošnjaka. Upoznajte svijet Hasanaginice, braće Morića i drugih likova Bosne i Hercegovine. Saznajte više o Hasanaginici, ženi koja je Bosnu uvela u evropsku kulturu.
Download sekcija
- Zbirka 60 najljepših balada BiH
- Gramatika bosanskog jezika u pdf formatu.
- Program Acrobat reader. Klikni ovdje.
Balade Bosne Hercegovine
Pisati o baladama, kao jednom vidu književnog stvaralaštva Bosne i Hercegovine, se može prići sa više aspekata; književnog, sociološkog, političkog, nacionalnog, muzikološkog, antropološkog, zavisno šta se želi reći i istaknuti.
U sljedećom tekstu sam izabrao da prezentujem par osnovnih karakteristika balada: porijeklo, ime, tematiku, metriku i ulogu boja, Na kraju rada slijedi opis opere Hasanaginica u kojoj je balada Hasanaginica dobila simfonijsko ruho.
Tragovi balada Erlangenski rukopis
Prvi pisani tragovi naših balada su stari oko 283 godine i nalaze se u tzv. Erlangenskom rukopisu, zbirci pjesama koje su bilježene oko 1720.godine. Kako je ta zbirka dospjela u Erlangen u Njemačkoj, ko ju je i od koga zapisao će vjerovatno zauvijek ostati nepoznato. U rukovijeti muslimanskih pjesama Erlangenskog rukopisa nalazi se pet balada sa temama i sižeima u bezbroj varijacija: nesretni zaljubljenici koji sa smrću zapečaćuju svoju ljubav, odani momak koji i u grobu žali za svojom ljubom "jedinom u majke". Sa dosta sigurnosti može se tvrditi da su sve te balade uobličili bošnjački pjesnici, a potrebno ih je razlikovati od onih pjesama Erlangenskog rukopisa u kojima samo imena junaka ili tematika upućuju na muslimansku sredinu.
Kao i mnoge druge stvari ni balade Bošnjaka u ovo poslije ratno doba, nisu mogle da ostanu pošteđene trzavica, svađa i nesporazuma između Sarajeva, Zagreba i Beograda. Površan pregled stranica na Internetu sa Hasanaginicom, kao riječ koja se traži će otkriti mnogo stranica gdje se ta najpoznatija bošnjačka balada imenuju kao srpska narodna pesma, hrvatsko kulturno blago, ponekad isto toliko važno kao Vegeta ili bošnjačka balada. U svoju čuvenu zbirku Srpske narodne pjesme Vuk Stefanović Karadžić uvrstit će je po ondašnjem filološko-političkome kriteriju da je sve što je novoštokavsko - srpsko. Hrvatski, pak, jezikoslovci tretirat će je kao hrvatsku pjesmu, jer je sročena u ikavici, a i njeno mjesto radnje (Imotski) i topos njenog prvog zapisivanja (Makarska) nalaze se danas u Hrvatskoj.
Priča o Hasanaginici
Priča o Hasanaginici je počela daleke 1774 kada je od zaborava otrgnuo italijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis a objavljena je po prvi put u njegovoj knjizi Put po Dalmaciji u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena Johan Wolfgang Goethe, Walter Scott, A. S. Puskin, Adam Mickiewicz su samo neka od imena koja su prevodila Hasanaginicu.
Jedan od prvih zapisivača raznih oblika literature na slavenskom jugu je bio Vuk Karadžic. U svom radu je Vuk Karadžić bio hendikepiran u dva smjera. Kao prvo kao Srbin i veliki nacionalista, politički aktivan revolucionar nije mogao da se uzdigne iznad svog porijekla i političkih pogleda u odnosu na kolekcije koje je stvarao. Njegovo djelovanje je bilo usmjereno na Srbiju, a materijale koji se nalaze u njegovim kolekcijama o usmenom narodnom stvaralaštvu, a koji se tiču Bosne i Hercegovine, dobijao je od ljudi koji su se doselili u Srbiju. Ti ljudi emigranti iz drugih susjednih zemalja su bili marginalne osobe u svojoj postojbini, neželjeni, odbačeni, prognani, fizički i kulturološki odvojeni od postojbine. Zato su i te pjesme koje je Vuk dobijao od njih bile samo fragmenti, mali dijelovi izvorne narodne usmene tradicije.
Pored ovoga Vuk kao pravoslavac, srbin mrzio je one koje je nazivao muslimanski Turci. Zbog toga je i ignorisao originalnu usmenu tradiciju Bošnjaka, falsifikovao ideje poetske tradicije Bošnjaka koje su njegovom zaslugom predstavljene male og loše. Baš u slučaju Hasanaginice ove Vukove zablude dolaze veoma do izražaja. Čitajući Hasanaginicu iz knjige štampane u Veneciji Vuk je bio ubijeđen da je ova balada ustvari jedan mali fragment iz neke epske pjesme. Na ovo ga je naveo glavni junak pjesme Hasanaga. Međutim ovo falsificiranje je dobro dijelom razotkriveno i potisnuto zaslugom u prvom redu američkih znanstvenika Parry Milman i Lord Albert Bates. Što se tiče ljudi našeg podneblja ne mogu se mimoići imena poput Alije Isakovića, Zlatana Čolakovića, Muniba Maglajlića i mnogih drugih.
Radnja Hasanaginice
Hasan, turski zapovjednik, teško je ranjen u boju i ne može se vratiti u dvor. Na bojištu ga pohode mati i sestra,a njegova ljuba zadržana stidom nema smjelosti da ga obiđe. Hasan tu stidljivost shvati kao znak nenaklonjenosti, rasrdi se na ljubu i u prvom nastupu ljutnje posla joj otpusno pismo. S najgorčim jadom u srcu, zaljubljena se žena prepusti da je odvedu daleko od petero nejakih stvorenja, pogotovu od najmlađeg čeda koje je još bilo u bešici. Čim se vratila u očinsku kuću, zaprosiše je najveća gospoda iz okolice. Pintorović beg, njezin brat, ugovori je za imotskog kadiju (sudiju), ne osvrćući se na preklinjanja ojađene mlade žene, koja savršenom ljubavlju voli izgubljenog muža i svoju dječicu. Na putu za Imotski svatovi moraju proći ispred dvora plahovitog Hasana, koji se, prebolivši rane, vratio, gorko se kajući što je otjerao ljubu. Dobro poznavajući njezino srce, šalje joj u susret dva sina, a ona ih daruje milostama što ih je već bila pripremila. Hasan se oglasi i zovne ih u dvor, tužeći se kako je njihova mati neumoljiva srca. Ovaj prijekor, rastanak sa djecom, gubitak muža koji ju je na svoj opori način ljubio koliko i ona njega, izazovu tako snažan preokret u duši mlade žene, te ona odjednom padne mrtva, ne izustivši ni riječi.
Metrika i ime
Metrika ove pjesme je deseterac koji se veoma koristio u oralnoj /usmenoj kompoziciji mnogobrojnih vrsta usmenog narodnog stvaralaštva kao naprimjer epskih i lirskih pjesama. Deseterac se koristio kako kod muskaraca tako i kod žena, a razlika je u tome što su oni pjevali o različitim stvarima i događanjima. Njihovo pjevanje se razlikovalo u tematici koja je bila opjevana, moralnim vrijednostima u tadašnjem društvu, pa se ta razlika pojačavala i u dijeljenju tih pjesama na ženske i muške pjesme. Muške pjesme su pjevale o junačkim djelima, dok su ženske pjevale npr. o ljubavi, sudbini, kazni ili čežnji.Kada je literatura Južnih Slavena počela da se zapisuje, ili snima na tadašnjoj tehnici ova razlika, detalji i odnosi između muških i ženskih pjesama je bila dosta zanemarivana i pogrešno shvaćena.
Termin balada čuva sjećanje na vezu ove pjesme sa plesom ( tal. balare - plesati ) uz koji je u zapadnoevropskim književnostima pjevana. U južnoslavenskim književnostima, u kojima je znatnije nego u zapadnoj Evropi balada ukorijenjena u usmenoj književnosti, ova je pjesma pjevana nerijetko u kolu. Bošnjačkoj baladi svojstven je poravni napjev, u kojem se prepliću istočnjački islamski uticaji sa zatečenom starobosanskom osnovom. Oblikovana je najčešće desetercem, uglavnom epskim, rijetko lirskim,te simetričnim i nesimetričnim osmercem i trinaestercem,u rasponu od petnaestak do preko dvije stotine stihova.
Pjevana je u kolu ili mimo njega, ali i pojedinačno, muškim i ženskim glasom (ponekad uz okretanje tepsije), te uz pratnju saza, a u novije doba harmonike i violine. Balada se usredsređuje na jedan ključni prizor i ostavlja začetak sukoba, kao i ugođaj da se podrazumijevaju i naslute ili se samo ovlaš naznačava. Likovi se otkrivaju kroz radnju i izjave, otvoreni moralistički komentar u vezi sa ponašanjem junaka potisnut je, a motivacije je rijetko izrijekom data. Opis, bez obzira kakve je naravi, u baladi je kratak i uobičajen, prelazi između pojedinih prizora su nagli, vremenski pomaci tek ovlaš naznačeni. Ključni događaji i osjećanja saopćavaju se u bolnim, žustrim dijalozima.
Funkcija boja i značenja boja
Unutar raznih kultura jedna boja ima često i različito značenje. Postoje i primjeri kultura gdje se funkcija i značenje jedne boje znatno razlikuju u različitim segmentima iste kulture. Ali ipak se može reći da boje imaju i univerzalno značenje i svojstva. Bijela boja za mnoge narode svijeta znači svjetlost i čistoću i nevinost, nedodirljivost koja daje život. Nasuprot njoj imamo crnu boju koja asocira na smrt, katastrofe, kaznu, beznadežnost i podzemni svijet. Zelena je boja razvitka, nade, vječnog života, blagostanja ali i nezrelosti. Crvena boja crpi svoje značenje iz siline vatre, koja predstavlja silu očišćenja, uništenja i strasti.
U Hasanaginici je već na početku pjesme uočljiv niz pitanja, negativnih odgovora i odgonetki.
Sve pojmove na početku pjesme narodni stvaraoc maestralno estetski slaže i upoređuje. Slika koju imamo u glavi kada čitamo tih prvih šest stihova je ispunjena mnoštvom statičnih elemenata.
Prisustvo tih statičnih elemenata se upravo i postiglo sa tom svojevrsnom igrom između pojmova i boja, u ovom slučaju bijele, koristeći postojeći snijeg i labudove koji nisu poletjeli. Tako slušaoc dobija na prvi pogled nezainteresovani opis događaja punog statičkih elemenata ali u isto vrijeme pripovijedanje dobija i vremensko dimenziju. Sugeriše se da je prošlo dosta vremena otkako je bijeli šator razapet u gori, jer snijeg se topi u proljeće, a labudovi se sele u jesen, dok Hasanaga ostaje pod svojim šatorom.
Opera Hasanaginica
Bosna i Hercegovina ima zasada dvije opere, prvu napisane od Vlade Miloševića Jazavac pred sudom koja nije ostavila dubljega traga u bosansko-hercegovačkoj kulturnoj svijesti, i Hasanaginicu Asima Horozića- kompozicija i Nijaz Alispahić- libreto, koja je na sebe preuzela ulogu prve prave nacionalne opere mlade BiH države. S tom operom je ta najljepša bošnjačka, bosanskohercegovačka balada dobila i novo, simfonijsko ruho. Kompozitor Asim Horozić je ovom operom sebi osigurao počasni prostor u budućem bosanskohercegovačkom muzičkom leksikonu.
Ova opera se svrstava u nacionalne opere, fenomen karakterističan ponajprije za 19. stoljeće, u nekim se manjim i/ili mladim nacijama javlja i tokom čitavog prošlog vijeka. Muzička podloga za ovaj tip opera se oslanja na nacionalni folklor, a sa operom se željelo iskazati nacionalne vrijednosti. Zato se i tematika takvih opera crpila iz sadržaja smještenih bilo u junački historijski kontekst ili u neiskvareni, idilični ruralni okvir.
Hasanaginica nema ničeg junačkog u sebi, a i ruralni okvir je samo prividan, tako da na taj način ova opera prkosi konvencijama nacionalne opere. Ovaj zaključak se pojačava i činjenicom da ta pjesma sa današnjeg stajališta iskazuje ličnu tragediju uzrokovanu čvrstim društvenim normama i vrijednostima. Tako se opera može posmatrati kao prikrivena kritika ondašnjeg / sadašnjeg društva što je opet elemenat krajnje netipičan za nacionalnu operu.
Kompozitor je vrlo dobro uspio dočarati ton bosanske muzike sa upotrebom saza i intervala povećane sekunde. Opera obiluje parafrazama bosanske sevdalinke, umjerenoj upotrebi orijentalne melodike i naravno tradicionalnoj folklornoj građi, što je sve pridonijelo nastanku jednog kompaktnog djela za soliste, hor i orkestar.
Praizvedbu Hasanaginice su najviše iznijeli odreda vrhunski vokalni interpreti. U naslovnoj ulozi je Amila Bakšić bila veoma uvjerljiva sa svojom potresnom dramskom kreacijom. Prava zvijezda bio je besprijekorni Hasanaga Ivice Šarića, a gotovo na istoj vrhunskoj razini bili su i Margit Tomik i Ivica Cikeš.
Horozićeva Hasanaginica je uostalom i inače višeslojno djelo, pogodno za razlicite razine iščitavanja. Doduše, zasluga za to pripada prije svega Nijazu Alispahiću. Njegov izvanredan libreto u svom duhu ostaje vjeran narodnom predlošku, vješto kombinirajući izvorne i novonastale osmeračke i deseteračke stihove. Na dramaturskoj razini Alispahić ostvaruje odmjereni protok dramskih zbivanja, ostavljajući ipak dovoljno prostora za zakonitosti operne forme, u kojoj će se naći mjesta za arije, ansambl-prizore i plesne točke. Ipak, najveća vrijednost Alispahićeva libreta leži u uspjelom prebacivanju svevremenosti književnog predloška u novi, scenski medij.
Međutim opera Hasanaginica kao ni balada iz koje je nastala nije mogla, a da ne bude predmetom političke retorike. U vezi sa prvim gostovanjem sarajevske Opere i Baleta izvan Bosne i Hercegovine i to nakon četrnaest godina pojavila su se protivljenja da opera Hasanaginica reprezentuje BiH na poznatom Zagrebačkom velesajmu, na kojemu je BiH te 2001 bila "država partner".
Kritika i protivljenja su došla iz republike Srpske a važila su kako za operu tako i za Tanovićev film "Ničija zemlja". Zanimljivo iz današnje perspektive ali i opera i taj film su prvi : opera po tome šo je prva bosanskohercegovačka nacionalna opera, a film što je to prvi film iz BiH koji je dobio Oskara.
Prigovori su bili upućeni predstavi koja je bila multiprojekt u svakom smislu- kadrovski ali i samo djelo ima dimenziju koja ne poznaje granice. Kako je taj entitet naglasavao Hasanaginica nije predstavljala cijelu BiH u svakom slučaju taj entitet. I kako reče Ivica Šarić, direktor Opere treba podsjetiti da je Hasanaginica dio svjetske kulturne baštine i da su se njezinim tekstom bavili Goethe i Puškin, tako da je neozbiljno razgovarati na temu čija je ona unutar bh. prostora.
Vrh stranice
