MOZAIK mapa
Antika— o zbirci rimskih i grčkih starina- II dio
Drugi jedan narod ustade također za svoje oslobođenje. A ono je uspjelo. Armin, Kerusk, živi u narodnoj uspomeni; Bato je zaboravljen, jer je njegov narod podlegao. Slika 12. Gemma Augustea- klikni i povećaj).
Slom ovog bliskog ustanka u Iliriji osjetio je narod i carska kuća u Italiji kao veliko djelo, koje će osigurati budućnost, i tako se je slavilo. Najplemenitija tvorevina dvorske umjetnosti, koja nam je o tome sačuvala do danas uspomenu, jest glasovita Gemma Augustea, jedan oniks neobične veličine, u bečkom dvorskom muzeju. (Slika 12.)
U gornjem dijelu sjede na prijestolu Augusto i Roma, opkoljeni desno od božanstava. K njima stupa lijevo sa triumfskih kola, koja upravlja Victoria, Tiberij. Sred toga stoji Germanik, drugi carski princ pobjednik. U donjem dijelu prave rimski vojnici znak pobjede. Zarobljeni ustanici, muževi i žene, sjede lijevo na zemlji, a desno ih dovode za kose.
Iz naše zalihe spomenika možemo toj dobi dodijeliti sa velikom vjerojatnošću okrajak (slika 13., broj 297.) jedne kamene ploče iz rano procvalog rimskog grada u Gracu kod Posušja (Hercegovina). Taj počasni spomenik namijenjen je očevidno gore spomenutom vojvodi Marku Emiliji Lepidu. (M(arco) Aemi]lio [M(arci) f(ilio) L]epido...
Nasuprot pripada kasnijoj dobi nadgrobni kamen br. 66. iz Letke, blizu Županjca, na kojem se htjelo spoznati neregularne domaće vojnike, koji su pali u Panoniji za Rim.
Od četverogodišnjeg rata, koji se je vodio sa ogorčenošću i bez pardona, pretrpjele su mnogo naše zemlje. Na hiljade palo je na bojištu ili su prodani u sužanjstvo; naselja bila su pogorjela a polja neposijana. Ali to stanje nije dugo trajalo. Upravo je čudno, kako se je brzo oporavila zemlja i narod, sjajna je to svjedodžba za rimsku upravu, za privatnu rimsku inicijativu i ekspanzivnu moć ali i za svježinu domaćeg stanovništva.
Prva vladina briga bila je ta, da se suprot stane ponovnim težnjama za samostalnošću i ustancima, koji sve razrivaju. To se učinilo na taj način, da su se čete dobro porazmještale, pogradile tvrđave i ceste, koje su otvorile zemlju na sve strane, i smještanjem mladeži u dugotrajnu, asimilirajuću vojnu službu izvan domovine.
Naše rimske obranbene spreme možemo razdijeliti u četiri glavne periode. Prvu skupinu sačinjavaju logori za vrijeme puta (Marschlager) i opkopi neprijateljskih mjesta za vrijeme ratnih osvajanja. Do sada nije konstatirana ni jedna ovakova utvrda; ali će se ostaci moći naći, jer su se još starije, većinom samo privremene, utvrde domaćih sačuvale, rađene od prostog materijala, koji im je bio baš pri ruci.
Jedan takav logor ove periode, Publija Vatinija, služio je u godinama 46.—44. pr. Kx. kao stalni logor (Standlager); zapovjednik je sam datirao svoje listove »ex castris, Narona«. Taj logor nalazio se je u jednoj od one dvije ravnice blizu Narone, u onoj kod Metkovića ili kod Čapljine, gdje je u potonjoj kasnije podignut kaštel Mogorjelo, i to na desnoj obali Neretve, jer su vojne bile uperene proti Dalmatima. On je morao biti od prilične veličine, jer su vojsci pripadale 3 legije.
Od već ustanovljenih legionaških logora i kaštela, ističe se druga skupina sama od sebe, radi svojeg geografskog položaja i rasporeda. To je onaj niz većih i manjih tvrđava, koje se prostiru uzduž jugozapadnog podnožja Dinarskih Alpa od Krke preko Cetine do Neretve. Glavna njihova mjesta jesu Burnum, sada Šuplaja Crkva na Krki (blizu Knina), Andetrium, sada Gornji Muć, Gardun na Cetini (jugo-istočno od Sinja), Humac na Trebižatu (kraj Ljubuškog) i Mogorjelo na Neretvi. Ovaj vrlo čvrsti kordon - mi ga možemo nazvati dalmatinsko-hercegovački limes — proteže se po duljini kroz područje Dalmata, dijeleći ga u dvije polovice, i nalazi se pred klancima dalmatinsko-bosanskih graničnih planina. Iz toga slijede kronologičke granice za vrijeme njegovog postanka. On je utemeljen poslije godine 33. pr. Kr., da drži na uzdi pleme, koje se tako teško dalo pripitomiti, a prije pokorenja unutrašnjosti zemlje s one strane Dinarskih Alpa, t. j. prije 12.—10. pr. Kr.
Radi dugog nadzora nad njima, jasno je, da Dalmati u ustanku godine 6. po Kr. nisu mogli igrati nikakovu ulogu. Bato je prodro kroz taj niz tvrđava te je dapače ponovno zauzeo i predrimsku utvrdu Andetrium, jer su posadne čete većim dijelom sudjelovale u 35 vojni proti Češkoj. Stare tvrđave ostale su i poslije insurekcije od 6.—9. po Kr., koja je pokazala, da je nužno graditi i u unutar zemlje utvrde, zaposjednute kao pričuvna mjesta i jer su davale dobre stanove, isto kao što i dandanas postoje na Savi stare tvrđave iz turskih bojeva i ako su već nove sagrađene u Bosni i Hercegovini. Osim toga raspolagala je državna vlada, za slučaj kakovih događaja u Italiji, mnogo brže sa četama na zapadnoj strani Dinarskih Alpa.
Treća perioda naših rimskih obranbenih utvrda, već je prije spomenuta. Ona pada u doba poslije ugušenja zadnje insurekcije. Dosad su se unutar Bosne ustanovili kašteli u Šipovu na Plivi (jugozapadno od Jajca) i u Usori, na utoku Usore u Bosnu (južno od Doboja). Da ih imade više, dokazuje nam među inim i jedno, dosad nam nepoznato mjesto na cesti Salona—Servitium, koje se u književnosti spominje pod imenom Castra.
Već tekom prvoga stoljeća po Kr. umanjen je broj četa u našim provincijama. Zemlja je u političkom pogledu bila mirna a proti vanjskim neprijateljima bila je obranjena na Dunavu, jer ju je posjed Rimljana zatvarao unaokolo. Tek kada je moć države bila na izminuću, dobili smo, uslijed povećanja već starijih bojnih mjesta, jedan novi kordon, Sava-Limes, kojeg nisu zaposjele kopnene čete, već su bile stanice dunavske mornarice.
U književnosti nam predana imena nisu još fiksirana, kao što smo sa istraživanjem rimskih utvrda vrlo zaostali, jer je obret tih obično velikih građevnih površina skopčan sa velikim troškovima. Mi smo morali skupljati sredstva, da uzmogriemo gore navedeni kaštel Mogorjelo dalmatinsko-hercegovačkog limesa, koji je krasno uzdržan, otkopati i da ga, odgovarajući klimatskim odnošajima, po hercegovačkom načinu, konserviramo pomoću kamenih ploča.
Taj je kastel 102 m dug i 86m širok (slika 14., br. 8.) i prikazuje nam se u prvobitnom planu kao pravokutnik, kojeg su kutovi pojačani sa tornjevima, a tri su mu strane probijene vratima, koja štite također nešta sprijeda stojeći tornjevi. Učenjaci Njemačke pripisuju taj kaštel na temelju njihovih tipova 4. stoljeću po Kr., ali nemamo uzroka, da odustanemo od našeg datiranja.
Četvrta strana, koja je bila okrenuta prema jednoj bari, ima samo jedna vrata i jedan toranj. Uz opkolni zid kao pozadinu oslanjaju se unaokolo prostorije, koje se sastoje od manjih sobica za momčad (slika 16.), jedna duga staja (slika 17.), i pred njom magazini, pred kojim je bio hodnik sa stupovima, dočim je jedan ćošak kvartira za momčad zauzimao hodnik sa četverouglastim stupovima.
Cijela zgrada bila je dvokatna, što nam već dokazuju i sačuvane skaline. (Slika 18.) U gornjem spratu jugozapadne strane, nalazile su se sobe za časnike, što dokazuju ostaci podnih mozaika i zidne slikarije, koje su pale u magazine. Istočni je toranj okrugao i osobito jak, jer su na njemu bili postavljeni strojevi za pucanje prema Neretvi. Unutarnji dio, koji nije bio izgrađen, služio je za vježbalište. Taj logor stajao je, nakon mnogih dogradnja i pregrađivanja, dugo u upotrebi.
Koji su sve dijelovi četa jedni za drugim tu stanovali, ne znamo dosad, jer niti se je našao kakav natpis niti cigla, napravljena od vojništva, a njemu pripadajuće civilno mjesto, canabae, kao i nekropola sa svojim nadgrobnim spomenicima, valjati će tek pod skupim vinogradima, da budu obreteni.
Sudeći po veličini kaštela i staje čini se, da se je posada sastojala od jedne cohors quingenaria equitata, koja je imenice imala 500 momaka, a među njima i jedan odio konjanika. Što nam je ovdje ostalo nepoznato, to saznajemo iz ostalih, još sistematsko neispitanih logora toga kordona, jer su odanle već mnogi vojnički spomenici sačuvani.
Burnum i Gardun bili su veliki legionaški logori. U Burnumu stajaše do godine 10. po Kr. legija XX Valeria victrix i do 70. po Kr. legio XI Claudia pia fidelis, kako nam dokazuju žigovi opeka br. 7.—11. u ormaru X . (slika 19.) naše zbirke građevinskog materijala, koja potječe iz legionaške ciglane u Smrdeljima (jugozapadno od logora). Obje legije bijahu premještene iz Dalmacije u Germaniju. Potonju izmjenila je kasnije za jedno podrug decenija legio IIII Flavia felix (usp. sliku 20., br. 2. i 3.). Kasnije je bila u Biogradu.
Gardun bijaše do 66. po Kr. glavni stan od legio VII Claudia pia fidelis. Odatle je i ova došla u Srbiju i to u Viminaciurn, sadašnji Kostolac na Dunavu.
Za nas, jer spada u neposredno područje našeg istraživanja, je najvažniji logor na Gračinama kod samostana u Humcu. Njegova se posada vrlo često mijenjala, a sastojala se je jednom od odjela legionaša, drugi put opet od auksiliarnih četa.
Za prve (legionaše) svjedoče nam naši spomenici:
1. Jedan dio već gore, kod glavnog stana, navedene legije III Flavia felix sa manjom stražom u obližnoj Vitini. Usp. sliku 21., br. 1. u ormaru X .
2. Jedan odjel legije VIII Augusta po svoj prilici u drugoj polovici II . stoljeća po Kr. Usp. sliku 22., br. 4.
3. jedan kombinirani odjel legija I adiutrix i II adiutrix u prvoj polovini III. stoljeća. Usp. sliku 23.).
Od auksiliarnih četa poznate su nam slijedeće. Kronologički ih još ne možemo poredati radi pomanjkanja točnih podataka. Vrijedno je primjetiti, da su bile najmanje 3 kohorte eguitatae, t.j. da su raspolagale sa konjanicima, što stoji u svezi sa položajem logora u ravnoj, plodnoj velikoj kotlini.
1. Cohors III Alpinorum equitata u prvoj polovici I. stoljeća po Kr. Usp. br. 67. (slika 25.), 106. (slika 24.) 109.
2. Cohors I Bracaraugustanorum. Ona je po svoj prilici ostavila našu provinciju sa Legio IIII Flavia ielix. Usp. sliku 26., br. 72.
3. Cohors I Lucensium equitata. Ona bijaše na Jadranskom Moru prije 80. godine po Kr. Usp. sliku 27., br. 69.
4. Cohors I Belgarum equitata. Ova kohorta stajala je u Humcu u drugoj polovici II. stoljeća po Kr.; po građevnom natpisu slika 28., koji se nalazi u samostanu Humcu, popravila je i proširila je ova kohorta godine 173. hram boga vina Libera.
5. Cohors VIII voluntariorum.
Zaključak spomenika, koje smo za popis posadnih četa u Humcu uzeli iz našeg lapidarija, neka nam bude nadgrobna ploča, u gornjem dijelu okrnjena, sada bez napisa slika 32., br. 93., jednog konjanika, jer nam unatoč toga, što je jako okrnjena i izlizana dobro pokazuje odoru momka i konja.
Od njihovih daljnjih ovdje navedenih spomenika slika 29. -31., br. 94., 100. i 202., je osobito interesantan slika 31., br. 100., radi vojnog znaka. Na tom signumu, koji završuje šiljkom a dolje ima okov, pričvršćeni su redom odozgo dolje: jedan vijenac (corona), jedno poprečno drvo, četiri pupčaste ploče (phalerae), jedan polumjesec i valjda jedna šira prijeka šipka. Corona i falere su dekoracije, koje si je četa u cijelosti stekla.
Konjanik jezdi s ždrijepcem na desno, u uzdignutoj desnici drži koplje, spreman da njime udari, a lijevu stranu štiti dugoljastim štitom, koji koso drži. On nosi kacigu sa štitom na zatioku i obrazima i šiljkom na tjemenu, prsluk i hlače do pol nadkoljenica. Sa pojasa o boku visi desno mač. Sedlo zamjenjuje veliki četverouglasti pokrivač, kojega drže prsni i repni remen. Od norme prepoznaju se samo uzde i visoki nakit na glavi.
Osim spomenika i tvorevina aktivnih vojnika obreteno je u Humcu i njegovoj bližoj okolici oveći broj kamenja, koje predstavlja osobitu skupinu i predočuje drugo značenje rimskog vojništva za provincije. To je nadgrobno kamenje (slika 33.-35., br. 160., 82., 92.), veterana, koje je vlada, pošto ih je otpustila, nastanila u provinciji. Koloniste pripadali su svi 7. legiji, koja je bila u Gardunu u posadi.
Jedan dio posjeda ležao je 3 km sjeveroistočno od humačkog logora, na istočnom izlazu grada Ljubuškog, gdje su pronađena dva nadgrobna napisa, uklesana u stijenama. Od ta dva natpisa bio je jedan dobro sačuvan, a da se ne bi oštetio, bi odlomljen i u muzej prenesen (slika 33., br. 160.).
Drugi veterani volili su opet, kako nam to dokazuju nalazišta slike 34. i 35., br. 82. i 92. vratiti se u Canabae, na koje su za vrijeme dugog službovanja obikli, makar da su tamo tuđe čete, jer je tu bilo više zabave, nego li kod nepriviknutog težačkog rada. Da nisu financijalno loše stajali, pokazuje nam bogato nadgrobno kamenje.
Prije nego li pređemo na slabo nam poznate posade u Bosni, spomenuti ćemo jednu epizodu iz povijesti kordonskih četa.
Godine 42, po Kr. nije mnogo manjkalo, te su naše čete — jedini put za cijelo vrijeme opstanka države — nametnule Rimu cara, gdje je vojska i inače često raspolagala prijestoljem. Nasljednikom Kaligule podigli su pretorijanci cara Klaudija; proti njemu podiglo je više senatora svoja prava na prijestolje. Među ovima imao je najviše izgleda namjesnik u Dalmaciji, Lucije Aruntije Kamilo Skribonijan, jer je u blizini Italije raspolagao sa jakim četama. Oko njega sakupljali su se mnogi senatori i Klaudija spopane tako silni strah, da se je dobrovoljno hotio zahvaliti. Ali se je buna u roku od pet dana dovršila: čete uskratiše Kamilu pokornost, već od samog praznovjerja, nakon kratkog oklijevanja.
Kamilo Skribonijan morade pobjeći i na otoku Visu usmrtio ga je jedan vojnik, po imenu, Volaginius. 7. i 11. legija dobile su za njihovu odanost i vijernost, osim darova, i počasne Pridjevke Claudia pia fidelis, koji se od godine 42. nalazi redovno na spomenicima. Uslijed toga dade se ovima i vrijeme lahko odrediti. Na kamenju u Ljubuškom-Humcu manjkaju još ovi pridjevci; to veteransko naselje pada prema tome prije gornje epizode.
Za logorsku posadu u Usori znademo uslijed dva odlomka jednog natpisa, da je tu bila pod carem Septmijem Severom jedna cohors miliaria, t. j. jedna kohorta od 1000 momaka. U pripadajućem logorskom selu stanovali su po broju 278. i 73. (slika 36.) veterani od četa, koje su se ovdje valjda izmjenjivale. Na prvom kamenu nije imenovana kohorta, na drugom nalazimo već poznatu Cohors I Belgarum.
Posadne čete kaštela u Šipovu posve su nam nepoznate. Nasuprot pako možemo, ako nam i nije poznat položaj logora, ustanoviti posade:
1. za Veliku Kladušu, sjeverozapadno od Cazina, i to najmanje jedan odjel legije XIIII gemina Martia victrix, po žigu cigle slika 37., ormar X ., br. 12.
2. kod Golubića, jugoistočno od Bihaća, po jednom oltaru sada u Zagrebu u narodnom muzeju, na kome se spominje konjanička pukovnija Ala Claudia nova, i
3. u Sopotnici, jugoistočno od Goražde, po Jupitrovom pridjevku Cohortalis na jednom u tamošnjoj crkvi uzidanom oltaru.
Sigurno je upalo u oči, da su se kod imena vojnih četa, kao Cohors III Alpinorum, I Belgarum, I Bracar- augustanorum (Portugalska) i I Lucensium (Španjolska) navadanja domovnih općina, kao Mulias, Pessinus (obe Maloj Aziji) i Alorus (u Makedoniji) spominjale strane i to vrlo udaljene provincije, dočim manjkaju odjeli, koji su se sastojali od domaćih. Zaključak leži blizu: rimska uprava, opamećena od zadnjeg velikog ustanka, upotrebila je domaće sinove u prvo carsko vrijeme, izvan provincije.
Naša plemena primljena su vrlo jako u vojničku službu i pošto nisu još posjedovala rimsko građansko Pravo, smješteni su u auksiliarne čete, gdje su služili kao pješaci i konjanici.
Najmanje ih je bilo 7, sa imenom Po najslavnijem plemenu Cohortes Delmatarum. Jednu od ovih zapovijedao je jedno vrijeme i pjesnik Juvenal. Sve su bile vani: u Engleskoj, Njemačkoj i Alžiru. Onamo su se redovno spremali novaci. I tako izbijaju na površinu spomenici naših starih zemljaka u zemljama, koje sada ne stoje u nikakovoj političkoj svezi. Usp. kopije br. 77. i 80. originala u Šerselu, zapadno od Alžira, dotično u Binger-briicku na Rajni, od kojih nam zadnja prikazuje jednog Daorza ili kako se ovdje naziva, Daversus, iz stolačkog kotara, u potpunoj opremi.
Osim toga dodijeljivani su mornarici dapače i pripadnici unutrašnjih plemena. Tako je n. pr. služio jedan Desitiata kod mornarice u Misenumu kod Napulja, a nakon otpusta iz službe godine 70. po Kr. naselio se je u Herculaneumu; jednog Mezeja opet, koji stajaše u službi mornarice u Raveni, nastaniše, nakon dovršene službe u Panoniji; ali mu ondje nije prijalo, i on se preseli u Salonu. U jednom grobnom kamenu nađenom kod Travnika, koji se sad čuva u travničkoi gimnaziji, nalazi se i odulji metrični natpis, koji tuguje za jednim umrlim vojnikom iste mornarice.
Opreznost Rimljana, da odvode urođenike u vojničku službu izvan zemlje, nije bila dugo potrebna. Postepeno i smještavali i domaće u one čete, koje su bile u ovim provincijama u posadi. Jedan kasniji primjer o tome daje nam slika 31. umrlog u Humcu Mezeja Dassija sina Bastarnova, koji nam dalje potvrđuje, da se je kod nas u staro doba narod krvno miješao: njegov otac pripadao je germanskom plemenu Bastarna, koje je stanovalo na utoku Dunava, u sadašnjoj Moldavskoj.
Broj garnizona u zemlji nije bio dostatan, da apsorbira sve novake. S toga su se i nadalje primali domaći u čete, koje su služile izvan ovih zemalja. U Glavatičevu, jugoistočno od Konjica, podigli su Aelij Pinnes i Temus spomenik svome sinu Pinniju, slika 38., br. 68. koji je umro kao vojnik legije II . adiutrix u Bassianae, u Srijemu. Zenici podigao je jedan vojnik legije II. adiutrix svojim roditeljima nadgrobni spomenik slika 39., okićen sa njihovim slikama i očevim konjem.
Sadržaj:
Kraj drugoga dijela. Nastavak slijedi.
Vrh stranice
