MOZAIK mapa
Antika— o zbirci rimskih i grčkih starina
Knjiga Zbirke rimskih i grčkih starina bosansko-hercegovačkog Zemaljskog Muzeja, autora Karla Patscha, štampana 1915 godine u Sarajevu poslužila je kao glavni izvor ove jedinstvene i uzbudljive stranice. Kako su se zvali gradovi i naselja, mjesta i plemena u BiH zadnjih stoljeća prije naše ere i prvih poslije naše ere, ko je uništavao hramove, trgove, kupališta, kako su se gradile kuće na našim prostorima, su samo neka od pitanja čije odgovore krije ova stranica. Predivna stranica obiluje informacijama o stranim i domaćim božanstvima, kipovima, nadgrobnim spomenicima, nakitom, imenima cesti, lokalnih i državnih dostojanstvenika, novcem koji je ovdje bio u prometu, i još mnogo toga.
U klasično doba bila je Bosna i Hercegovina radi svog položaja u unutrašnjosti, radi velike udaljenosti od kulturnih središta i radi neprohodna oblika tla odijeljena od svjetskog prometa, pa je imala i kasnije, kao dio provincije Dalmacije dotično Panonije, samo sekundarno značenje za rimsko carstvo, koje je obuhvatalo sa svima zemljama Sredozemnog Mora, sav Balkanski Poluotok, jer su se veliki politički i voinički događaji odigravali daleko od njihovih granica. Ovo su dakle bili uzroci, što su se stari pisci vrlo slabo bavili ovim zemljama, to su prema tome književne vijesti o njihovom fizičnom i gospodarstvenom stanju, njihovim etničkim slojevima i o međusobnim odnošajima pojedinih župa, te o kulturnom razvitku, vrlo manjkave, a i te se protežu na duga vremena.
Rimska osvajanja
Donekle najobilnije i u većoj svezi posjedujemo ih iz vremena rimskog osvajanja, a nalazimo ih i u iskazima o plemenima, koja su u ovim zemljama obitavala, te cesta, koje su vodile ovim krajevima. Kraj svega toga, veoma je teško dovesti u svezu jedno ime sa mjestom, jer su ovi iskazi općeniti i nestalni. Da uzmognemo prikazati jednu sveopću i bar donekle dobro izrađenu sliku o našim zemljama za vrijeme zadnjih stoljeća pr. Kr. i prvih poslije Kr., razlučujući pri tome oštro faze procesa razvitka, uvjetovane dugotrajnošću procesa preobrazbe i razvoja, mi smo dakle danas vezani na ostatke i tragove starog života u našim zemljama, koji se sada slučajem ili istraživanjem obretu.
Oba su ova vrela, uslijed dekadencije slijedećih vijekova, koja je štedila starinu, obilna: ruševine naselja i obranbenih gradnja, hramova, tržišta i kupališta; dokumenti o gradnji i izradbi kuća, kipovi, votivni, začasni i nadgrobni spomenici sa imenima stranih i urođenih božanstava, mjesnim i državnim dostojanstvenicima, sa imenima mjesta, plemena i četa, koje su ovdje bile u posadi ili su se iz ovih krajeva nadopunjavale; ostaci cesta i spomenici na cesti, novac koji je ovdje bio u prometu, grobovi sa nakitima i ličilastim predmetima, ostaci životinja i biljaka.
I najmanja stvarca, ako se točno tumači, može nam biti od pomoći, kod ispitivanja naše prošlosti. Nađe li se oranjem ili na koji drugi način komadiž opeke, dokaz je, da je na onom mjestu nekoć stajala jedna zgrada, a više ovakovih nalaza, porazdijeljenih na ovećoj ploštini, vode nas do toga, da ustanovimo to mjesto.
Prema tome, kako su ova mjesta jedno od drugog udaljena bila, možemo viditi, u kolikoj su mjeri ovi krajevi bili napučeni i u kojem se je opsegu bavilo pučanstvo sa poljodjelstvom i na temelju toga zaključiti, da je onim krajem vodila cesta. Kakvoga načina je to cesta bila, može nam i sam težak reći, kada sa plugom izore šljunak ili u usjevu opazi jedan dio slabih, žutih biljka, koje na tvrdom temelju ne uspjevaju. Na ovakav način svaki je u stanju, da doprinese nešto povijesti svoje domovine.
Koliko se dosad moglo ustanoviti rimskih mjesta a i cesta, vidi se iz priložene pregledne karte, u koliko je to dopuštalo njezino mjerilo. Svakome će odmah na prvi mah u oči pasti, nejednaka razdioba oznaka. Djelomično je to opravdano samom prirodom tla, uslijed koje je pučanstvo još i danas podijeljeno u raznoj snazi, no u glavnom zato, jer mnoga područja nisu još detaljno istražena.
Obje su zemlje prevelike, a da bi muzealni činovnik mogao svakamo sam dospjeti i arheološke pojave, koje često lahko opet nestaju, sam promatrati i utvrditi. Da se te praznine ispune, preporuča se dobrovoljnoj suradnji. U oči će pasti i mali broj rimskih imena. U naučnim djelima i pučkim prikazima nalazi se kud i kamo potpunija topografija; ali kritičko istraživanje nastana, pokazalo je, da se je nagađanjem i kombinacijama bez temelja i previše griješilo, jer su se, pošto su bile izrečene sa autoritativne strane, uzimale kao gotova stvar i služile onda podlogom za daljnju igru misli.
Grčki uticaj
Grčka se mjesta kod nas ne dadu utvrditi. Grčki kolonisti, Dorci i Jonjani, iz Male Azije, sa Egejskih otoka i Sicilije, naseljavali su se sigurno od početka 4. stoljeća pr. Kr. samo na dalmatinskim otocima, naročito na Visu, Hvaru i Korčuli, a odatle na trgovački ili poljodjeljski povoljnim točkama kopna, kao primjerice kraj Splita, na utoku Neretve u more, na poluotoku Pelješcu, u Cavtatu i Risnu.
Za nas je bilo osobito važno drugo mjesto u području njihovih glavnih naseobina "Narona" (sada "Vid" sjeverno od Metkovića), koje je ležalo na našoj najnaravnijoj i najprikladnijoj komunikaciji s morem, na Neretvi, koja je bila plovna još iznad Počitelja i u ono vrijeme povrh Gabele prolazila kroz jezero (današnje tako zvano Hutovo Blato).
Sa tih točaka na morskoj obali podržavali su Grci živahan trgovački promet sa unutrašnjosti. Taj promet postojao je međutim bez svake sumnje već i prije nego li su osnovane stalne kolonije, kako to dokazuje brončano oružje, brončane i zemljane posude i nakiti iz srebra i bronce u prehistorijskoj zbirci. Istočna obala Jadranskog Mora, sve do u Kvarnerski Zaljev, bila je naime poznata jonskim piscima već koncem 6. stoljeća pr. Kr. i Korinčani i Korkirani osnovali su na ulazu u Jadransko More u Dyrrhachion-u (sada Draču) i Apolloniji (sada Pojani kraj Valone), već godine 627. odnosno 588. pr. Kr. cvatuće kolonije.
Grčka trgovina održala se je i u kasnije vrijeme sve do u rimsku periodu, pa i u samoj toj periodi podržavali su je dobrim dijelom Grci i Orijentalci.
Novac, koji je kod nas kurzirao u posljednjim decenijama 3. stoljeća pr. Kr. sve do vladanja prvih rimskih careva, bio je pretežno grčki, u prvom redu drahme i hemidrahme iz Apollonije i Dyrrhachion-a (vidi sliku 1. i 2.). Na njeg se nailazi dapače i u mjestima, koja sada leže posve po strani, kao što su n.pr. Bjelemić i Umoljani u konjičkom kotaru.
Grčki upliv opaža se i u vjerskom području: urođeno pučanstvo preuzimalo je za svoja božanstva, koja je prije obožavalo, ne stvarajući si njihovih likova, grčke tvorevine, tako n. pr. za božanstva stada i pašnjaka lik Pana (slika 3.) i Nimfa, a za božicu šume i lova, lik Artemide. Svi ti relijefi, koji odaju grubu seljačku izradbu, potiču očito tek iz kasnije rimske dobe, no tipovi, koji se u bogoslužju jednom prihvate, održe se redovito i dugo kasnije.
U Hercegovini bilo je za nove darove kulture naročito pristupačno pleme Daorza, koje je bilo nastanjeno na lijevoj obali Neretve, u današnjem stolačkom kotaru. Oni su u 2. stoljeću pr. Kr. kovali lijepe i u detaljima točno izvedene brončane novce sa grčkim natpisom, koji su vanredno rijetki.
Prednja strana novca (slika 4. i 5), pokazuje Hermovu glavu, a druga strana uz plemensko ime otvorenu lađu na vesla sa rostrom, visokom zavijenom stivom i bokovima. Od momčadi na lađi vide se glave dva veslača. Takav tip lađe bio je proširen na dalmatinskoj obali. Daorzi bili su međutim od mora odijeljeni plemenom Plereja, koje je nastavalo područje između Popovog Polja i mora (zajedno s poluotokom Pelješcem); oni su se dakle, da dopru do mora, morali služiti Neretvom, te je ta slika na novcu bez sumnje najstariji lik prometala na Neretvi.
Nećemo pogriješiti, ako Daorzima pripišemo i Gradinu kod Ošanića kraj Stoca. To je utvrda, koja na način naših prehistorijskih gradina leži na dominirajućoj i već po naravi zaštićenoj uzvisini. Ona je bez sumnje bila nastanjena i u mirno doba, a u ratno doba, služila je pučanstvu okolice utočištem. S tri strane ruše se izderane i nepravilne stijene strmo prema gorskom potoku Radimlji (vidi sliku 6.), dok na južnoj strani prelazi blago u visoravan.
S te strane utvrđena je jakim zidom iz ogromnih kamenih kocaka (slika 7.), a taj je zid pojačan sa svake strane po jednim tornjem. To je način gradnje, kakov inače u našim zemljama ne nalazimo nigdje. Graditelji i klesari bili su po svoj prilici Grci iz obližnje Narone, kao što su očito i novac izrađivali Grci. Ošanićka Gradina bila je bez sumnje akropola glavnog mjesta Daorza.
Stanovništvo BiH
Najstariji stanovnici Bosne i Hercegovine bili su, u koliko se historijski dade pogled baciti unatrag, Tračani. Oni su nekad nastavali cijeli trup Balkanskog Poluotoka sve od Crnog do Jadranskog Mora. I dok su se na istoku, usprkos mnogih uznemirivanja, održali kao narod u velikoj snazi i kompaktnosti sve do u kasno rimsko doba, na zapadu su u prijašnje, sada još nepoznato vrijeme, od Ilira, koji su se doseljivali iz Panonije, djelomično protjerani, a djelomično tako poplavljeni, da je od njih ostao samo vrlo mršav trag. Tragovi Tračana, dali su se do sad kod nas ustanoviti između Trebinja i Cavtata, u Posavini, na srednjem toku Vrbasa, a osobito snažno izmedu Neretve i morske obale sve do Cetine, dakle u današnjim kotarevima makarskom, imotskom, ljubuškom i mostarskom.
Broj starosjedioca, što su ih Ardieji, koji su amo provalili, pokorili i učinili svojim kmetovima, navodi se sa 300.000. Premda je taj broj sigurno pretjeran, ipak se već iz toga može zaključivati pasivnost, mlohavost i slab ratni duh Tračana na Jadranu. Ilirci su međutim bili na daleko i široko poznati baš protivnim svojstvima. Ratovanje i pljačkanje bili su im najmiliji posao, koji su provadali na kopnu i na moru. Pošto Ardiejima strmi obronci Biokova nisu pružali nikakove luke i nikakva zakloništa, mora da su i oni vrlo često plovili Neretvom. Kad nije za njih bilo posla vani, dizala su se plemena u unutrašnjosti jedno na drugo.
Ardieji su n. pr. bili u neprestanoj borbi sa svojim susjedima Autarijatima, koji su obitavali sjeverno od Daorza, od lijeve obale Neretve sve do Tare, koja je njihovo ime sačuvala do današnjeg dana. Tu ratobornost i nesigurnost u zemlji, najočitije posvjedočavaju vanredno brojne utvrde, koje većinom leže na teško pristupnim uzvisinama i po izvjesnoj osnovi okružuju ravnice i doline. Partikularizam, koji se uslijed toga ima abstrahirati, potvrduje množina plemenskih imena, koja su se sačuvala. No ipak se dade ustanoviti, da ih je izvanjska pogibelj ujedinjavala i da su proti vanjskim napadajima istupali zajednički. Najbolje ilustriraju te odnošaje prilike medu Arnautima, koji su potomci starih Ilira.
Oveće ilirske države bile su u staro doba samo na jugu, u današnjoj Albaniji. Sjeverni dio bio je i drugi put poplavljen od putujućeg naroda. Početkom prve polovice 4. stoljeća prije Kr. prodriješe Kelti iz Panonije u Bosnu i Hercegovinu, dakle u doba, kada je tu grčki upliv već vladao. Oni dopriješe sve do Jadranskog Mora i do Neretve. Ovdje bijahu Ardieji potučeni, Autarijati iseliše se iz ovih krajeva i to većinom prema istoku, u Srbiju, na Južnu Moravu. Odavle htjedoše oni uznemirivati Aleksandra Velikog u god. 335. pr. Kr., kada se je isti vraćao od Dunava. Staro i već izmiješano pučanstvo dobilo je od Kelta novu i jaku primjesu.
Da su Iliri i KeltI bili u dolini Neretve zaista izmiješani i da su se tamo dugo održavali, dokazuju nam imena na nadgrobnim spomenicima iz Ostrošca (slika 8.), Glavatićeva (slika 38.) i Lisičica (slika 73.), u konjičkom kotaru, koji spadaju u doba oko 200 godina po Kr. Imena Tattuia, Pinnes i Temus su ilirskog, a Posauljo, Iacus, Boio i Laiscus keltskog porijekla. Ovo isto dokazuju za Livanjsko Polje ilirska imena, koja se i nalaze i u susjednom kotaru Županjca (slika 9.), Bato, Beusas, Dasto, Lavo, Paiio, Plator, Titus i Varro, njima nasuprot stoje imena keltskog porijekla Litus i Zunus.
U gorskim krajevima Hrvatske te sjevero-zapadnoj Bosni, od Rijeke i Senja sve do preko Une kod Bihaća, obitavalo je, Grcima već oko 500 god. pr. Kr. poznato pleme Japoda, koje je novim doseljenicima u etničkom i kulturnom pogledu postalo u tolikoj mjeri izmiješano, da se je kasnije taj narod nazivao keltsko-ilirskim. Za dokaz miješanja navodi se tetoviranje po ilirskom načinu, dočim se nosilo keltsko oružje. Istočnu Posavinu zaposjeo je čisto keltski narod, Skordisci, koji su se proširili i preko Drine u zapadnu Srbiju sve do Morave.
Vojne operacije- bitke i osvajanja
Invazija Kelta bila je za mnogo stoljeća zadnje seljenje u masama i prilike se i opet središe. Ardiejima pošlo je dapače za rukom, da osnuju novu državu, koja je obuhvatala južni dio Hercegovine, pograničnu Dalmaciju, Crnu Goru i Albaniju, ali glavni joj grad, bar kasnije, nije bio u Hercegovini, nego u Boci Kotorskoj, u Riziniju (Risnu). Do najveće svoje moći došla je ova država za vrijeme vladanja kralja- Agrona (f 230 pr. Kr.) i njegove supruge, snažne nasljednice Teute. Ilirska mornarica i kopnene čete sudjelovale su tada u savezu sa Makedonijom u grčkim razmiricama, te je cijeli promet na Jadranskom i Jonskom Moru bio izvrgnut ilirskim gusarima. Ali ti odviše drski napadaji na talijansku obalu i talijansku trgovinu, doveli su do nagle propasti. U godini 229. spremio je Rim, koji je već tada — poslije prvog punskog rata — mnogo interesa pokazivao za istok, te godine 246. utemeljio koloniju Brundisium (Brindisi), kao glavnu točku za svoju mornaricu, jednu jaku mornaricu i kopnene čete, na istočnu obalu Jadranskog Mora.
Vojne operacije uslijedile su od juga, uzduž albanske obale. Ardieji, u svojim poduzećima rasuti a i izdani, povukoše se ispred velike premoći sa bojišta. Jedan dio mornarice, koji je grad Issu (Vis) opsijedao, pobježe u Neretvu, a kraljica Teuta u tvrdi Risan. Na kopnu nastavila se je borba dalje, osobito kod primorskog, po svom položaju još nepoznatog grada Nutria, i tu su Rimljani imali velike gubitke. Ipak je kraljica Teuta bila prisiljena u godini 228. sklopiti mir. Država Ardieja spala je na podrucje od Neretve do Drina. Uslijed toga postala su sva dosad ovisna plemena, prijašnji vazali i grčke kolonije na jugu i na dalmatinskim otocima slobodni, te stupiše pod rimsku zaštitu i time pod rimsku ovisnost. Ostatak ardiejskog posjeda bio je obvezan plaćati danak a narod je bio prisiljen, okaniti se gusarstva na moru, koje mu je bilo ranije najglavnija zarada i kojim je mnogi upljačkani komad dosao u Hercegovinu. U Rimu slavio je godine 228. pobjeditelj, konzul Gneo Fulvije Centumal prvi triumf »ex Illurieis«.
Da Rimljani stalno ne zaposjednu istočnu obalu Jadranskog Mora, poduzete su doduše protumjere: najznatniji od novih dinasta, Grk, Dimitrije sa Hvara, upotrebio je priliku, kada su Kelti Gornje Italije i Kartazani u Španiji zadavali Rimu velike poteškoće, te se ocijepi od Rima i stavi se u sporazum sa starom kraljevskom kućom te sklopi savez sa Makedonijom, uslijed čega mu je pošlo za rukom, da privede opet srednju Albaniju pod ilirsku vlast i da proširi stare gusarske napadaje sve do u Egejsko More. Ali Rimljani istupiše već god. 219. vrlo energično, još prije nego li je došlo do velikog sukoba sa Hanibalom; konzul Lucije Emilije osvoji Hvar i prisili Dimitrija na bijeg u Makedoniju.
Pod nasljednicima Pinesa, rano umrlog pastorka kraljice Teute, pod nemirnim Skerdilaidom i Pleuratom učestvovala je država Ardieja vrlo živo u borbama u Grčkoj, Albaniji i Makedoniji, djelomično kao saveznica Makedonaca, djelomično kao njihov neprijatelj. Njeno težište bilo je pri tom preneseno prema jugu sa glavnom tvrđavom Scodra (Skadar). Nestalna politika bila je kobna za sina Pleuratova i Grkinje Euridike, za kralja Gencija.
Najprije saveznik Rima, odreče se kasnije i priključi Perzeju, zadnjem makedonskom kralju. U vojni, koja je samo 30 dana potrajala, odlučila se je u godini 168. pr. Kr. sudbina države. Vlastiti podanici, među njima gore spomenuti Daorzi, napustili su ga, a Gencije, posve poražen, morao se je u Skadru bezuvjetno predati pretoru Luciju Aniciju, koji je tada zadnjeg ilirskog kralja sa cijelom njegovom u Medeonu (sada Medun kod Podgorice u Crnoj Gori) zarobljenom porodicom godine 167. u triumfu uveo u Rim.
Nakon velike skupštine, održane godine 167. u Skadru, uredio je rečeni pretor na novo državopravne prilike u Iliriku. Ardiejska kraljevina porazdijelila se je na bivše podanike, ali su svi spadali pod Rim, neki u blažem obliku, kao n. pr. Daorzi, koji nisu plaćali poreza, jer su se pravovremeno priključili Rimu. Ardieji skučeni su na svoje prvobitno područje, na desnoj obali Neretve a skoro ih dapače nalazimo kao podanike Dalmata, njihovih sjevernih susjeda, koji su prije sami spadali pod državu Ardieja.
Prostrano područje, sjeverno od Ardieja pa do Riječkog Zaljeva i do Save, bilo je dosad slobodno; samo godine 170. poduzeo je konzul Gaio Casije Longin nesretnu vojnu od Akvilejs proti Perzeju, i to bez znanja svoje vlade, te je prodro do župe Japoda u zapadnoj Hrvatskoj. Povod za daljnje proširenje rimskog gospodstva dali su baš malo prije spomenuti Dalmati.
Ovi, i Delmati zvani, bili su jedno od najvećih plemena u našim zemljama. Oni obitavahu od Ardieja sve do Krke i od morske obale preko Dinarskih Alpa, Adrii montes, sve do gornjeg toka Vrbasa. Unatoč toga, da su bili u posjedu duge primorske obale, nijesu nimalo marili za more, te su uslijed toga živjeli u primitivnijim gospodarstvenim prilikama nego li župe na Neretvi, ali su zato bili izvanredno ratoborni, puni ekspanzivne snage, no nisu, kao Ardieji, stvorili monarhije, nego jednu za drugu, koja se sastojala od mnogobrojnih župa, koje su u ratno doba birale vođu od svojih plemićkih porodica. Borbe su oni vodili na sve strane. Dok su njihove razmirice sa sjevernim susjedima, slobodnim Liburnima, imale samo lokalne konzekvencije, došlo je radi napadaja na grčke naseobine, koje je osnovala Issa (Vis) kod njihove luke Salone i radi pljačkanja sa Daorzima, do sukoba sa Rimljanima.
Ponajprije spremio je senat u godini 158. pr. Kr. poslanstvo, da izravna nesuglasice. Ali im Dalmati kratko odgovoriše, da oni sa Rimom ne imadu nikakova posla. Poslanicima ne dadoše niti prenoćišta niti hrane, konje su im jednostavno oduzeli; od osobnih napadaj; spasili su se samo potajnim bijegom, a Isani i Daorzi, koji su ovo poslanstvo pratili, bili su pogubljeni. Ovaj postupak proti svakoj pravdi dao je Rimljanima povoda, da krenu vojskom u zemlju i time je započeo onaj dugi niz borba u Dalmaciji, koji je, sa malim prekidima, potrajao više od 160 godina a u Rimu se smatrao dobrom školom za čete i časnike. U ovim bojevima pokazali su se Dalmati kao najveći i najžilaviji neprijatelji Rimljana na istočnoj obali Jadranskog Mora, dapače žilaviji nego prijašnja ilirska najveća sila, Ardieji, i to s razloga, ovi nisu bili tako politički složni a još više, što su uslijed sebičnih nastojanja podanika bili rasparčani.
Rat je započeo u godini 156. konzul Gajo Marcije Figulo sa juga i to od Čapljine, jer mu je Neretva sa trgovačkom lukom Naronom služila za lahki dovoz hrane i jer se je na Daorze kao i Ardieje, napred kratko vrijeme podjarmljene, mogao osloniti, a odatle je dolinom Trebizata i kotlinom Ljubuškog i Imotskog Polja imao otvoren put u neprijateljsku zemlju. Prvi napadaj izjalovi mu se, jer su Dalmati iznenadili Rimljane svojom navalom bas onda, kad su oni postavljali svoj logor te su ih odbacili sve do Neretve. Ali taj uspjeh Dalmati nisu iskoristili.
Kako je već nastala zima, držali su, da je ova vojna već dovršena, te su se razišli. Na to se odluči konzul na jedan novi napadaj; on se nadao, da ce moći Dalmate pojedince pobijediti. Ova mu se nada, istina, nije ispunila; čim je stigla vijest, da se neprijatelj primiče, sakupiše se opet brzo Dalmati, ali ih Rimljani ipak pobijediše i prisiliše, da su se morali povući natrag na njihovu glavnu utvrdu, Delminium, gradinu na Lib Planini (nad Borčanima u Duvanjskom Polju). Ovom velikom, jakom i visoko ležećem mjestu, nisu Rimljani mogli ni sa svojim opsadnim strojevima ništa naskoditi. Konzul se sad posluži jednom varkom: on pođe prema malim utvrdama, da ta mjesta nagna, da otpanu od Delminiuma i da tako oslabi glavnu silu.
Kad je zauzeo nekoliko gradina, povrati se opet pred Lib Planinu. Uspjelo mu je tad, da je veliki dio drvenih kuća uništio svojim vatrenim nabojima. Od kamena (ili zemlje), bili su u našim gradinama, koje su većinom služile kao utočište, samo nasipi. Da Marcije ovo mjesto nije zauzeo, bio je spriječen dolaskom svog nasljednika u zapovjedništvu, konzula Publija Cornelija Scipija Nazike Corculuma. Ovaj upotrebi istu varku kao i njegov predšasnik, te mu napokon pođe za rukom, da zauzme dugo opsijedanu tvrđavu godine 155. pr. Kr. Cijelo područje Dalmata uništili su Rimljani posve, a jedan dio pučanstva odveli su u roblje i prodali. Nazika je još iste godine slavio svoj triumf »de Dalmateis«.
Dalmate su bile za duže vrijeme oslabljeni, što je dobro došlo njihovim susjedima. U godini 135. pojave se ponovno Ardieji u savezu sa Plerejima, stanovnicima lijeve obale Neretve. Oba naroda pljačkala su po starom običaju svoje susjede a osobito je mnogo od njih morao pretrpjeti grad Narona. Pošto ih jedno poslanstvo nije moglo sklonuti, da plate odštetu, iskrcao se je, po svoj prilici na Neretvi, konzul Servije Fulvije Flaccus sa 10.000 momaka pješadije i 600 konjanika. Ovakovoj sili protiviti se, nisu bili u stanju. Da se Ardiejima uzme mogućnost daljnjega gusarenja, oduzet im je njihov posjed na moru i na Neretvi. Ovi dogođaji prisilili su Ardieje na sasma druge životne prilike, te je to, nekoć jako pleme, postalo i brojno sasma bez svakog značaja.
Kako je rimsko osvajanje u južnoj i srednjoj Iliriji bilo izazvano neprijateljstvima domaćih, tako je i u sje-vernoj Iliriji. Ovdje prodriješe Japodi sve do u područje rimske pogranične kolonije Akvileje. Proti njima spremljen je 129. god. konzul Gajo Sempronije Tuditan. Nakon prvog neuspjeha prodro je on oko Riječkog zaljeva kroz Liku sve do Krke, dakle kroz područje Liburna, koji su graničili na Krki sa Dalmatima. Još iste godine slavio je svoj triumf »de Iapudibus«.
Tako je prešla godine 129. pr. Kr. cijela istočna obala Jadranskog Mora u rimski posjed, doduše, više po imenu, nego li u istini, jer je unutrašnjost većim dijelom bila još neovisna; od onud su se ustanci potpomagali, osobito kod onih plemena, koja su, kao Japodi i Dalmati, obitavali na obje strane Dinarskih Alpa.
Već 10 godina kasnije, dakle 119. godine, nalazila se je opet rimska vojska pod konzulom Lucijem Cecilijem Metelom na putu kroz zemlju Japoda i Liburna protiv Dalmata. Prezimio je u Saloni a ostao je u zemlji sve do god. 117., kada je slavio svoj triumf »de Dalmateis«. O načinu njegovog ratovanja, nije nam ništa poznato; ali da njegovi uspjesi, kao i otpor Dalmata, nisu bili neznatni, dokazuje nam osim njegova pridjevka Delmaticus i ta okolnost, da je on zaplijenjeni dalmatski novae upotrebio za ponovnu gradnju Kastorova hrama na Forumu Romanumu u Rimu.
A ovo dokazuje i to, da su se Dalmati za zadnjih 36 godina, od kako im je bio osvojen glavni grad vrlo oporavili i da domaći nisu baš bili onako siromašni i bez potrebe, kako se obično prikazivaju.
Svoj dugi boravak u zemlji upotrebio je Metelo u godini 118. za uređenje Ilirije kao vlastite provincije. Godine 78. bukne opet ustanak Dalmata sve do morske obale i otme Rimljanima Salonu. Prokonzul Gajo Koskonije morao se je dvije godine boriti, dok ga je svladao i predobio Salonu.
Godine 59. prešla je Ilirija na prokonsularski kotar Julija Cezara. Dva puta posjetio je Cezar naš kraj i to u zimu 56.—57. ”da i ovaj narod i ove zemlje upozna” i početkom godine 54., da izravna neke nesuglasice na jugu provincije. Po svoj prilici, te je godine posjetio i mjesto Naronu na Neretvi, koje je bilo postalo admini-strativno vrlo važno mjesto, kao sudište svih plemena južne Ilirije, dakle i naših Hercegovaca. Inače se Cezar nije mnogo brinuo za Iliriju, jer je za Galiju i Rim imao mnogo veće namjere. I tako je baš pod njegovom vladom nastupila u našim krajevima potpuna anarhija. Dalmati i Japodi postali su opet više nego podrug decenija gospodari u ovoj provinciji.
Ustanak je buknuo god. 52. Japodi opljačkaše Trst i navališe dapače na Akvileju, a Dalmati baciše se na Liburne, koji ostadoše vijerni, te im oduzeše grad Promonu. Pošto je poziv, da napuste ovo mjesto, ostao bez uspjeha, otposlano je protiv njih u godini 50. jako vojničko odjeljenje, ali je bilo posve uništeno. Godine 49. pređe Cezar Rubikon dapače čak i Vis. Dalmati, Japodi kao i druga plemena pređu na stranu Pompeja; samo nekoji primorski gradovi, kao Salona i Epidaurum (Cavtat) držali su se uz Cezara. Blizu i na otoku Krku izvojšte Pompejanci pobjedu i zajednički sa Dalmatima opsjedali su Salonu, koja se hrabro branila.
Kvinto Kornificije, koji je sa drugom četom došao u pomoć, nije mogao mnogo učiniti. Poslije bitke kod Farzala zapovijedio je Cezar konzularu Aulu Gabiniju, da sa novom vojskom nastupi kopnom put iz Italije u Iliriju, da se ujedini sa Kornificijem i da rastjera pobunjenike, a onda da krene proti ostacima Pompejevaca u Makedoniju. Već na putu kroz hrvatsko područje Japoda zadobije Gabinije u zimi 48.—47. velike gubitke a u zemlji Dalmata bi namamljen u zasjedu u jedan šumski klanac kod Sinotija (čiji nam položaj na žalost još uvijek nije poznat), i tu potpuno potučen. Više od 2000 vojnika, 38 centurijona i 4 tribuna ostadoše mrtvi na bojištu a ratni znaci padoše neprijatelju u ruke. Vatinije, sa ostatkom vojske, pobjegne u Salonu. Plijen bijaše velik, velik postade i ugled i moć Dalmata.
I Salonu su oni predobili. Rimljani su održali osim u području Zadra, koje je zaposjeo vrli Kornificije, samo južni dio provincije, ali je i ovdje Epidaur bio opsadivan. Epidauru je u pomoć došla mornarica iz Brindizija, pod zapovjedništvom Publija Vatinija i u pomorskoj bitci kod otoka Taurisa (Scedro, južno od Hvara) potuče Vatinije i zadnje Pompejevce, te ih prisili na bijeg iz Jadranskog Mora.
Rat protiv Dalmata, morao se je sada, opet kao prije 110 godina, voditi iz nova. Nakon konačne pobjede nad republikanskom strankom, pripravljao se je Cezar na veliku vojnu, koja bi se imala protegnuti sve do Dunava, da tako osigura Italiju sa sjeveroistočne strane. Ova Cezarova namjera zabrinula je Dalmate. Godine 46. pođe njihovo poslanstvo u Rim, da ponudi njihovo podvrgnuće te su na zahtjev diktatora dali taoce i platili danak. Strah i obećanja u Dalmata nisu bili od duge trajnosti.
Još prije Cezarove smrti buknuo je rat ponovno. Zapovjedništvo nad vojskom preuzeo je godine 46. već prije spomenuti konzular Publije Vatinije. Na raspolaganje stajale su mu tri legije i mnogo konjanika, svoj glavni stan udario je u jednom logoru kod Narone a kao glavna tačka za operacije, bila je, kao i u konzula Gaja Marcija Figula, Neretva kod Vid—Čapljine. Izim službenog naloga imao je još i jedan privatne naravi: Ciceronu bio je rob, imenom Dionizije, pobjegao našim Ardiejima u Hercegovinu i veliki govornik zamoli Vatinija, da mu ga opet uhvati. Da li mu je uspjelo, ne možemo saznati, kao što su nam i ratna djela samo sumarno ispričana.
God. 45. zauzmu Rimljani 6 dalmatskih mjesta; zauzeće sedmog mjesta spriječio je snijeg, mraz kao i duga kiša. Slijedeća godina pako ispala je za Rimljane.opet nepovoljno. Jedan odio, koji se sastojao od 5 kohorta, pod zapovjedništvom senatora Balbija, bijaše uništen a njihovi vojni znaci zarobljeni. Vatinije krene od Narone prema Draču, da bude bliži makedonskom bojištu. Ali, njegove čete pređu na stranu Brutovu.
Raspre među novim triumvirima i ubojicama Cezarovim bjehu tad u jeku. Godine 42. bile su se bitke kod Filipia a u slijedećem vremenu bili su Marko Antonije i Oktavij mnogo zaposleni Istokom i Italijom. Tek dogovorom u Brindiziju (40. pr. Kr.), kojim se je Ilirija priznala Oktavijanu, te nakon sklopljenog mira u Puteoli (39. pr. Kr.) moglo se je misliti na uspostavljenje državne časti na periferiji.
Još u godini 39. nailazimo slavljenog govornika, pjesnika, povjesničara i mecenu Gaja Asinija Polija u borbi sa Dalmatima. Ovaj zauze Salonu, a druga njegova djela koja nam pojedince nisu poznata, hvale vrlo visoko Horac i Vergil. Ovu vojnu Oktavijan nije mogao nastaviti, jer ga je spriječio god. 38. rat sa Sekstom Pompejem, sinom triumvirovim, kojemu je mirom u Puteoliu, bila predana Sicilija. Pobjedom na moru kod Naulohosa, dana 3. septembra 36. riješi se Oktavijan neposredne brige; njegov još jedini suparnik, Marko Antonije, bio je vezan na istoku. Uspomenu na Oktavijanovo osvojenje Sicilije čuva jedan neugledni odlomak u našem kamenom arhivu br. 133. (slika 10.). Taj odlomak nađen je u ruševinama Crkvine, dosad još bezimenog grada, blizu Tasovčića (na lijevoj obali Neretve, prema Čapljini) i potječe po svoj prilici od jedne baze, na kojoj je stajala neka manja posvećena stvar. Taj spornenik podigla su braća Gaje Papio Celsus i Marko Papije Kanus posinku božanstvenog Cezara, t. j. Oktavijanu, koncem godine 36. ili početkom slijedeće, povodom zauzeća Sicilije. To je najstariji dosad u Bosni i Hercegovini nađeni kameni spomenik.
Taj spomenik dokazuje nam, što se je već i iz dosadanjih navađanja moglo raspoznati, da su naši provincijali velike dogođaje u državi pratili sa interesom i strančarenjem ali nam i dokazuje, da su već i u ono doba postojala rimska mjesta u unutrašnjosti i napokon, da je tada bilo krajeva, koji su imali mira i sredstava, da dižu spomenike, i da nije u cijeloj provinciji vladalo ono sverazorno ratno stanje, koje smo dosad opisivali. Ovo blagoslovljeno područje bilo je po nalazištu stara, rano kultivirana župa Daorza. Blagoslov mu je spremala Neretva, koja je bila proširena jednim jezerom, rijeka, koja se ratnim lađama mogla lako štititi i koja je pljačkaškim Dalmatima priječila prolaz.
Neretva je služila u ono doba ne samo za obranu, nego, kako nam to također dokazuje spomenik, i za mirno proširenje: oba brata bili su od jedne ugledne obitelji u Naroni, koja je tada također ležala na Neretvi. Naronjani stekli su u pozadini zemljišta i utemeljiše podružnice. Tasovčići-Crkvine, na izlazu doline Bregave, kojom je vodila cesta, bili su po svoj prilici Neretvanska luka za kotar stolački i ljubinjski. Toj luci odgovarala je na desnoj obali Neretve Čapljina, gdje su se također Naronjani naselili, što nam dokazuje jedan doduše nešta mlađi nadgrobni natpis, nađen i opet izgubljen još prije osnutka našeg zemaljskog muzeja.
Ovdje je isto nađen jedan dosad jedini grčki natpis u Hercegovini, retrogradsko pisana marka 
, na poklopcu (slika 11.) jedne amfore.
Godine 35. mogao se je Oktavijan konačno posvetiti zadaći, da većinom već podivljalu provinciju — i otoci, koji su davno bili otvoreni za kulturu, kao Mljet i Korčula, bjehu otišli u gusare — umiri i da ostvarajući namjere svoga poočima, proširi državu do naravnih i čvrstih granica, a to je sve do Dunava. Vojna je započela sa velikom snagom i vodila se je strogo po osnovi. Glavni zapovjednik bio je sam Oktavijan, a njegovi najbolji generali, Agripa, Tito Statilije Tauro i Marko Valerije Mesala Korvin, stajahu uz njega.
Vojne operacije započele su sa sjevera, od Senja, u prvom redu protiv Japoda i Siska (Siscia). Zapadno od Albii montes, t. j. od Velike i Male Kapele te Plješivice, u gorskom kraju Hrvatske, obitavajuća plemena predadoše se, predobiveni mudrom nježnosti, bez ikakog otpora. Mnogo teže bilo je pokorenje istočnih župa. Njihova vojska, porazdijeljena u manje čete, spriječavala je navalama i zasjedama u besputnim šumskim krajevima i onako sam po sebi već naporni put. Unatoč velikih gubitaka dopre Oktavijan ipak do glavnog mjesta Japoda, Metulum, današnje Munjave, blizu Ogulina. Ova, već po samoj naravi jaka utvrda, branila se je junački. Sam Oktavijan morao je na koncu voditi svoje čete na juriš, jer su uslijed mnogih navala bile već klonule duhom, da bi ih tako osokolio; pri tom je svoju osobu tako malo štedio, da je bio ranjen. Samo njegovom energijom i neustrašivošću zauzeto je to mjesto. Metulum pade mu u ruke kao ruševina sa izgorjelim ženama i djecom, pošto je cijela posada pala u borbi. Pad glavnog grada zadao je istočnim, u okružju bihaćkom nastanjenim, dosad još nepobijeđenim Japodima toliki strah, da su se dobrovoljno predali.
Čim je pako Oktavijan ostavio zemlju Japoda i osvajao Sisak, uzdigne se ponovno jedna župa, Poseni, koji su valjda obitavali u Bosni. Proti njima poslan je legat Marko Helvije. Kazna bila je zato vrlo velika. Vođe su bili pogubljeni a ostali su prodani u roblje.
U zimi 35.—34. bio je mir. Oktavijan je otišao u Italiju. Po povratku krene na jug, proti Dalmatima, »koji već deset godina nisu odložili oružja«.
Rimska vojska nastupala je put u zemlju Dalmata iz Like kroz područje Liburna, koji su već pređašnje godine od mornarice bili prisiljeni, da predadu lađe kao njihovo najbolje oružje. Dalmati, dobro organizovani, stavili su, protivno od Japoda, u ovu odlučnu borbu sve svoje sile. Po broju i veličini četa sudeći, sudjelovalo je u toj krvavoj borbi, koja je trajala cijelu 34. godinu sve do početka slijedeće, cijeli narod, dakle i župe s one strane Dinarskih Alpa, u Bosni. Držanje Oktavijana pokazuje najjasnije, kako je ozbiljno bilo ratno stanje. Svagdje bio je on sam prisutan; i u zimi vrati se samo za kratko vrijeme u Rim, da na 1. januara 33. preuzme opet osobno konzulat. Njegove čete došle su, kako ćemo viditi, više puta u kolebanje.
Taktika Dalmata razlikovala se je od one Rimljana. Ovi su držali, radi nepoznavanja zemlje i iz straha od nenadanog napadaja, sve svoje sile na okupu. Dalmati stupili su na bojište postepeno, a da ne metnu sve na jednom na kocku, a vodili su uz to kombiniranu borbu na polju i u tvrđavama. Jedan dio zadružne vojske dao se je u već po samoj naravi jakoj i dobro utvrđenoj tvrđavi opkoliti, da tako prisili neprijatelja na dugu opsadu i da ga tako veže za sebe. Ostale čete poduzele su onda navalu na opsadnike u sporazumu sa opkoljenim, koji bi ispadali iz tvrđave, da na taj način uzmu neprijatelja među se. Ako se navala izjalovi, to se onda vojska, koja je opkoljenim priskočila u pomoć, razdijeli i vodi dalje gorski rat (gerilski rat), da na taj način uzdrži svako daljnje prodiranje.
Prvi sukob uslijedio je na granici Liburna. Vojvoda Verso zaposjeo je sa 12.000 momaka izvanredno jak grad Promonu, na Promini Planini, južno od Knina. Oktavijan zaokruži mjesto sa na daleko protegnutim kamenim nasipima. Testimo, drugi vođa zadružne vojske navali, opažen od Versa, na neprijatelja a Verso poduzme istodobno ispad iz tvrđave, ali se kako navala tako i ispad, izjalove. Oktavijan prodre zajedno sa uzmicajućim u grad, ali posada nastavi svoj otpor u citadeli. Ispred jednog silnog ispada, dade se jedna rimska kohorta u bijeg, ali Oktavijan zadrža bjegunce i zauzme zadnje utočište. Ova kohorta, što je zaboravila svoju dužnost, bijaše kažnjena: svaki deseti momak, među njima i dva centuriona, bili su pogubljeni; ostali su kroz cijelo ljeto dobili mjesto pšeničnoga ječmeni kruh.
Testimo pređe sada u sitno ratovanje. U istom klancu, u kojem je Aulo Gabinije bio teško poražen, vrebali su Dalmati i na Oktavijana. Ali su si Rimljani još pravodobno osigurali svoje bokove i uništili sva neprijateljska zakloništa u šumi i gradinama, te su tako prošli ovim klancem bez ikakve štete.
Kod još nelokalizirane savezničke tvrđave Setuie opetovao se je način vojevanja kod Promone. Navala vojske bila je ovdje po svoj prilici vrlo vješto i svom žestinom izvedena, tako da je rimske čete dovela za dulje vremena u vrlo rđav položaj, jer je Oktavijan tako malo štedio svoje osobe, da je bio ranjen na koljenu od jednog bačenog kamena. Sve navale na grad bile su uzalud; tek početkom godine 33. bio je uslijed gladi prisiljen na predaju.
Dalmati su bili na kraju svoje moći. Oni primiše sve uvjete pobjednika. Da će se i nadalje mirno držati, stavili su oni 700 dječaka kao taoce, povratiše ratne znakove, koje su bili zaplijenili Gabiniju i obvezaše se na danak, kojeg već dugo nisu plaćali.
Poraz glavnog i jakog plemena, odlučio je i cijelom ilirskom vojnom vrlo zgodno za Oktavijana, jer se je već pripremao zadnji čin građanskog rata, odluka između njega i Marka Antonija. Sva su se plemena predala, čim b vidjela, da se približuju Rimljani. Kako su daleko ovi prodrli u unutrašnjost, nije nam bar za sada poznato, jei obitavališta plemena, kao Derbana, koja se spominju i onim ratnim godinama, nisu još poznata.
Poniženi Dalmati teško su se mogli snaći u novim prilikama, osobito što se tiče plaćanja danka. Još u godinama 16., 11. i 10. pr. Kr. došlo je do insurekcija nepoznatog nam opsega. U zadnje dvije rečene godine, vodič je nadzapovjedništvo kasniji car Tiberij, koji je od godine 12. pr. Kr. pacificirao Panoniju i rimsku granicu promakao sve do Dunava.
O njegovim borbama vrlo nam je slabo ispričano u detaljima. Ipak saznajemo, da su i Breuci i Amantini, velika plemena u Slavoniji i u Srijemu, bila podjarmljena i da su pri tome na strani Rimljana vojevali Skordisci, koji su obitavali s obje strane donje Drine. Prema tome protezao se je rimski upliv od sjevera duž Save sve do istočne granice Bosne. Kako su pako Rimljani uređivali svoj posjed po jednoj točnoj osnovi i za osiguranje svojih granica upotrebljavali velike sile, može se uzeti, da su tada i dijelovi srednje Bosne, koji sa zapadne strane nisu bili zauzeti, pali pod rimsku ovisnost, jer nije moguće, da su mogli držati Slavoniju i današnju Dalmaciju, ako se je područje među ovim zemljama, nalazilo u neprijateljskim rukama. Srbija je postala u to vrijeme rimski vojnički srez. Ovu našu pretpostavku potvrđuju i vijesti o silnom ustanku u godinama 6. do 9. po Kr., zadnja reakcija Ilira protiv Rimljanima. Ovu pobunu prouzročili su teški porezi i uvedena vojnička dužnost, a najodlučniji nosioci rata za oslobođenje, osim gore spomenutog plemena Breuka, bila su plemena unutrašnje Bosne.
Godine 6. po Kr. pređe Tiberije kod Carnuntum-a (blizu Beča) preko Dunava, da nakon pobjede Marobodna„ kralja Markomana, spoji Češku i Moravsku sa rimskom Germanijom, koja je sizala već do srednje i donje Labe. Čete, koje su inače bile u Dalmaciji i Pannoniji u posadi, pripadale su većim dijelom toj operacionoj vojsci.
U tom zgodnom času bukne iza leđa Tiberija ustanak sviju plemena i naroda od Dunava kod Beča i Budimpešte sve do Drina u Albaniji. Mirno i mučaljivo postiglo se je sveopće sporazumljenje. Nakupljena mržnja pokazala se je najprije kod velikog plemena Daesitiata, koje je navodno obitavalo oko Sarajeva, prigodom novačenja. Pod vođstvom odvažnog i za vojskovođu rođenog Batona, podiglo se je ovo pleme. Slabiji vojni odjeli, koji krenuše proti njemu, budu potučeni. Taj oganj širio se je pohlepno. Broj insurgenata cijenio se je na 200.000 momaka pješadije i 9.000 konjanika. Breuci baciše se na rimsku tvrđavu Sirmium (Mitrovicu), ali budu potučeni od četa, koje su iz Srbije došle u pomoć.
Naš Bato pako potuče sve i dopre do morske obale. Kod navale na Salonu zadobije tešku ranu, ali su zato njegovi podzapovjednici uništili cijelu obalu do Apologije kod današnje Valone u Albaniji. Rim spopadne strah. Augusto, kako se je sada zvao Oktavijan, izjavio je sam u senatu, da bi se neprijatelj mogao za kratko vrijeme pojaviti pred glavnim gradom države. Učinjene su sada sve moguće pripreme. Sve čete, koje su stajale na raspolaganju, sabrane su i nove pozvane, najbliži ugroženi gradovi, kao Trst i Akvileja budu zaposjednuti a novi porezi raspisani. Tiberije dobio je nalog, da sklopi mir sa Marobodnom, da tako napusti zauzeće Češke i da preuzme zapovjedništvo nad cijelom vojskom proti pobunjenika. Tako spasiše Ilirci Češku i srednju Njemačku od romaniziranja.
Tiberije, kome je kasnije bio dodijeljen njegov nećak Germanik kao zborni zapovjednik, vodio je sve operacije oprezno i hladnokrvno. Bato nije čekao njegove navale, nego pode proti njemu put Panonije; ovdje bude poražen i prisiljen, povući se u Slavoniju Breucima. I ovdje, u Fruškoj Gori, zadesi insurgente jedan poraz. Uslijed toga postali su oprezni, te su se bacili na malo ratovanje, pljačkanje i grabež, te su protegli svoje pljačkanje sve do Macedonije.
Kako su Rimljani godine 6. vodili rat više u defenzivi, prešli su godine 7. u ofenzivu, ali odluka nije pala. Germanik je prenio rat iz Hrvatske u Bosnu i pobijedio je, istočno od Japoda, južno od Banje Luke, u području Vrbasa i Vrbanje sve do Bosne obitavajuće Maezeje i opustoši im cijelo njihovo područje. Slijedeće godine, bili su pobunjenici pripravni, prisiljeni od glada i bolesti, da stupe u pregovore. Sam Bato odlučio se je na taj korak. Kad ga je Tiberije upitao za razloge pobune, odgovorio je, da Rimljani za čuvanje stoke nisu poslali pse i čobane, već vukove. Do sporazuma nije došlo, jer se za vođe nije moglo isposlovati pomilovanje. U Panoniji zadobila je insurekcija u godini 8. udarac, koji je bio od velikih posljedica: vođa Breuka, također po imenu Bato, potajno predobiven, položio je oružje na rijeci Bathinus (kod Varaždina), a zato bi pripoznat kao knez svoga plemena. Naš Bato požuri se onamo, da kazni ovu izdaju i da ponovno digne ustanak. On potuče svog imenjaka i dade ga pogubiti. Ali ta ponovna oporba trajaše kratko vrijeme. Bato napusti Panoniju i ograniči se samo na Dalmaciju, da uzmogne ovu održati. On zaposjedne sve klance i uništi vlastitu zemlju, da tako uzme priliku Rimljanima nabaviti hrane.
Tiberije smatrao je rat u glavnome dovršenim te predade zapovjedništvo legatu Marku Emiliju Lepidu. Ali mu se ta nada nije tako lahko ispunila. Lepido Germanik, dalmatinski namjesnik Gajo Vibije Postumo kao i zborni zapovjednici Marko Plautije Silvano i Lucije Apronije morali su sve do kasnog ljeta godine 9. po Kr. krvavim bojevima, sa velikim gubicima na obje strane, zauzimati jednu tvrđavu za drugom. Osobito teški bojevi bili su oko velikih gradina Splonum, Raetinium i Seretium, koje su sadržavale osobite akropole. Sam Tiberije došao je u proljeće 9. još jednom na ratište.
Bato opirao se je, daleko od svoje uže domovine, po zadnji put u stjenovitoj tvrđavi Andetrium, sada Gornji Muć, sjeverno od Salone. Nakon žestoke obrane predao se je, očajavajući za uspjeh još za vrijeme opsade. On bi primljen od Tiberija vrlo časno i umro je kao politički zarobljenik u Raveni. Da je on bio duša cijelog ustanka, dokaz je, što se je taj rat prozvao po njemu Bellum Batonianum.
Kako su izgubili svoga vodu, predadoše se i oni malobrojni insurgenti, koji su se još nalazili u polju. Zadnji bijahu Piruste na Drimu u Albaniji i naši Daesitiati, a zadnja tvrđava Arduba. Ona je stajala na stijeni, a oko nje tekla je, izuzev mali jedan komad, brza rijeka, te je tako bila tvrdi obor. Ali medu braniteljima buknuše razmirice. Domaći, ratovanja siti, htjedoše se predati; ali oni, koji su od Rimljana k njima prebjegli, bili su od straha pred kaznom protivni tome. K ovima priključiše se i žene prvih; one volješe rađe smrt nego li ropstvo. Pred samim neprijateljem došlo je medu njima do sukoba. Hrabriji podlegoše.
Žene sa djecom baciše se u plamen svojih gorućih kuća ili dolje u rijeku. Germanik zaposjedne jedno zgarište, simbol ilirske slobode. Ovo znamenito mjesto identifikuje se sa Vrandukom na Bosni; ali je ovo uspoređivanje posve hipotetično, kao što mi ne poznajemo ni položaja mnogih drugih mjesta, za koja se je teško borilo.
Gravissimum omnium externorum bellorum post Punica odlučeno je godine 9. po Kr. u korist Rimljana. Svoj triumf »ex Pannoneis et Delmateis« slavio je Tiberij tek 16. januara 12., jer neposredno pred zaključkom dalmatskog rata, dogodi se katastrofa u Teutoburškoj Šumi.
Sadržaj: 
