Putevi eseji, kronike, članci
Homo robustus
Dugo vremena sam tragao za nekim vizijama budućnosti čovjeka i našeg naroda. To traganje traje još uvijek čitajući novine, knjige, gledajući televiziju, prateći mnogobrojne bosanske stranice na internetu, razgovorajući sa familijom i prijateljima. Ništa manje me nije zaokupilo čitanje knjiga i različitih teorija unutar sociologije, psihosociologije, različitih tumačenja uzroka i posljedica rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ali čak i poslije tako dugo vremena ne mogu da kažem da sam naišao na nova razmišljanja u vezi naše uloge u bosanskom društvu. Kad kažem naša uloga mislim na ulogu ljudi porijeklom iz BiH raseljenih širom svijeta.
Kako bi se to moglo objasniti? Možda mi koji živimo vani vjerujemo da smo doživjeli idealno društvo živjeći u inostranstvu. Društvo gdje će mnogi od nas zasigurno doživjeti i duboku starost bez rata. Ili smo možda zarobljeni mišlju da je bolje sad živjeti kao ”dijaspora”, a kasnije kada ostarimo vratiti se sa teško zarađenim penzijama i umrijeti tamo gdje smo rođeni. Objašnjenje može i da bude da smo se toliko prilagodili u mnogobrojnim servis- društvima širom planete Zemlje da je eventualni povratak nemoguć zbog toga što je BiH tek na putu da postane servis društvo.
Živjeći u zapadnom društvu, gdje je ogromna većina nas sve drugo nego akteri tog društva, bez ikakvog uticaja na to kako se odnosimo na tokove života koji teku malo dalje od našeg stomaka i nosa, te promjene ostavljaju trajni pečat na nas, utiču i na naše zdravstveno stanje i na naš identitet. Ali promjene će prije ili kasnije morati da uticu na svakodnevnicu domovine Bosne i Hercegovine. Ovim mislim da će te promjene biti pozitivne i negativne, a kriterijum šta je pozitivno ili negativno svakako ovisi u prvom redu o tome šta svaki pojedinac smatra da je najveća vrijednost bosanskog društva.
Ali pored ovog pitanja, kako shvatiti našu ulogu kao ”dijaspore” u aktuelnom razvoju BiH još me je jedna stvar zainteresovala. Naime to je činjenica da se na internetu može naći zaista impozantan broj bosansko-hercegovačkih sajtova. Govore o nestalim gradskim četvrtima, pojedincima, koncentracionim logorima, muzici, jeziku, bogumilima i još o mnogo toga. Tako ove internet stranice postaju mjesto okupljanja korpusa ”dijaspore”, dok su u manjoj mjeri zastupljeni sadašnji stanovnici BiH. Naši sajtovi nose i pečat lokalnog obilježja, što ne treba da čudi jer je to oduvijek bila tradicija- način shvatanja i pogleda na život kroz lokalna obilježja i pojedince. Sjetimo se samo tekstova sevdalinki tog nezaobilaznog nosioca bosanskog identita. U njima se u velikoj mjeri opjevana mjesta i pojedinci sa punim imenom i prezimenom i tacno se zna gdje su živjeli.
Naravno da se gore navedena pitanja mogu analizirati iz različitih polaznih uglova. Ono što ću pokušati u narednom tekstu je da osiguram identificiranje problema i izazova s kojim se suočavamo i u novoj zemlji boravka ali i samim kratkotrajnim boravkom u BiH, koji većina od nas iz ”dijaspore” ima priliku da doživi u ljetnim mjesecima. Radi se o jednom globalnom fenomenu koji ne pita ni za ime, porijeklo ni boju kože. Zove se potištenost ili depresija.
Sveobuhvatna potištenost
Historijski gledano države u kojima većina naših izbjeglica živi nikad prije nisu doživjele toliki nivo materijalnog blagostanja.
Živjeći u materijalnom blagostanju, gdje realno gledajući stanovnicima ne prijeti nikakva opasnost izvana, ljudi u tim zemljama uživaju u miru, blagostanju, žive duže nego ikoja generacija prije njih. Onda se možemo zapitati postoji li zmija u tom raju. Odgovor je potvrdan, takvih zmija ima više ali je svakako jedna od najvećih rastuća depresija kod ljudi.
Mnogo istraživanja novijeg datuma ukazuje na porast depresije kod ljudi i to ne samo u visoko razvijenim zemljama nego i ostalim dijelovima svijeta. Te depresije pogađaju posebno mlađe grupe stanovništva. Razlog ne treba tražiti u činjenici da nikad kao prije nije bilo toliko psihologa i terapeuta- liječnika duše modernog čovjeka.
Na jednom grafikonu iz USA koji prikazuje depresiju populacije USA u 1998 može se vidjeti da su ljudi koji su rođeni između 1936-45 bili manje podložni depresiji od onih rođenih 1946-55 ( riječ je oko 4-5%). Ljudi rođeni između 1956-65 imali su učestalost depresije oko 10%, ali najviši procenat je kod onih rođenih od 1966-75 čak 20%. 1990 godine je takozvana unipolarana depresija bila na četvrtom mjestu od svih bolesti koje prouzrokuju hendikap. Naučne prognoze predviđaju da će za 20 godina depresija biti na drugom mjestu, odmah iza srčanih bolesti. 1998 je USA platila 7 milijardi dolara za antidepresivnu medicinu a pretpostavlja se da je 2003 potrošeno oko 11 milijardi dolara.
Ovaj dramatičan razvoj je samo posljedica egzistiranja zahtjeva koje svako moderno društvo postavlja ispred svakog čovjeka, kao i atomiziranja čovjeka u to društvo. U zadnjih 50 godina je npr. broj psihologa u USA tri puta uvećan, njihov ukupan rad je veoma masivan ali to ipak nije rezultiralo nekim pozitivnim efektima na društvenom planu.
Mnogi poistovjećuju rad psihologa današnjice sa Sizifovim radom, koji će to i ostati bez obzira koliko novih psihologa dobije posao. Toliko dugo koliko ti psiholozi ne budu u stanju da pruže preventivne mjere toliko će i ovi rastući problemi pogađati veći broj ljudi. Psiholozi sami za sebe kažu da su dobri kao vatrogasci, da su dobri da ugase vatru, ali ne i da spriječe požare. Oni se i ne usuđuju da se suprostave snagama našeg doba koje lome ljude. Oni se i ne usuđuju da javno kažu da je čovjek produkt društva i da je društvo to koje stalno proizvodi probleme.
Naravno da psiholozi današnjice, pa i učitelji, nastavnici i pedagozi ne mogu svojim radom spriječiti ljude da sve više i više postaju psihički osjetljivi i depresivni. Ali mi obični ljudi možemo zaustaviti ovaj negativan razvoj.
Sa boljim poznavanjem sebe na jednoj strani i na drugoj strani osjećaja sreće možemo naći taj fini balans- ravnotežu koja će smanjiti naše vječito preuveličavanje proživljavanja problema u našoj svakodnevnici. Zapostavljajući mentalitet nas kao onih koji stalno treba da stvaraju svoja ”tržišta” gdje ćemo prodavati svoje ”proizvode” učinićemo veliku uslugu sebi. I ne samo sebi već i našoj djeci koju trebamo odgajati kao robusne, kritičke, aktivne pojedince koje ćemo navikavati da traže rješenje problema.
Kad je Odisej došao kući
Kada je Odisej poslije 20 godina ponovo došao kući, ženi i prijestolju tek tada su nastali problemi za njega. Nakon što je iskorijenio svoje neprijatelje, vrativši se kući susreo se sa pitanjem: Šta je suština, smisao života? Kada su sve opasnosti prošle u sigurnosti svog doma obolio je od jedne od naših najgorih moră: dosade. Ili kratko rečeno: Dome slatki dome. I jadni dome.
Da li naš život liči životu Odiseja poslije povratka. Mislim da da, liči veoma mnogo. Živimo u jednom poslijeratnom dobu, iako naprimjer ovdje gdje živim nije bilo rata 60 godina. A tako je i sa ogromnom većinom naših izbjeglica. Na drugoj strani oni koji žive u Bosni i Hercegovine doživljaju isti problem na različit nacin. Dok mi, ”dijaspora”, živimo iznad površine društvene lupe jednim mirnim, sigurnim, banalnim i trivijalnim životom samo prije 13 godina je počela najveća katastrofa u BiH- agresija izazvana osamostaljenjem u skladu sa demokratski provedenom referendumu. A i u BiH i u ”dijaspori” se nalazi mnogi koji istovremeno misle da su njihovi ratovi (privremeno) dobijeni-izgubljeni, njihove najveće želje, snovi su ispunjeni- izgubljeni. Mi u dijaspori smo bez vlastite želje uvučeni u ideologiju Zapada koji je privremeni pobjednik u ideološkoj borbi između onoga što se zove razvijeni svijet i zemlje u razvoju. Kao građani tog zapadnog društva suočeni smo sa nezahvalnim zadatkom pronalaženja smisla života u ovom sigurnom i dosadnom periodu našeg života.
Mi možemo zarađivati novce, pomagati druge, kupovati doživljaje gledajući do besvijesti omiljene junake na televiziji, igrajući igrice na kompjuteru. Ipak je to samo blijeda kopija onoga što je iza nas, naših vizija i podviga. Međutim ovakav način života je samo dio stvarnih psiholoških uslova za većinu ljudi u zapadnom društvu.
Dug život u sigurnoj i bogatoj Itaci
Dug život u sigurnoj i bogatoj Itaci ne rađa samo dosadu, nego i njene vjerne pratioce: osjećanje praznine u duši i depresiju. I onda kada osjetimo da smo se našli u ulozi Odesija probamo, svjesno ili nesvjesno, da tražimo utjehu u zabavi, kupovini svega i svačega, kompjuteru, internetu a neki koji imaju mogućnost za to pokušaju i da realiziraju projekt u kom su oni sami glavni glumci - u htijenju da se razvijaju na neki novi način, ti se ljudi udaljavaju od drugih, zatvaraju se u sebe i obavijaju čaurom iz koje će, nadaju se jednog dana izaći predivan leptir. Ovako se otvara proces u kom nema mjesta za nove izazove, misije koje imaju smisao da se borimo za njih, i tražimo novu potvrdu smisla života.
Čovjek kao jedinstveno biće i njegova prekomjerna potrošnja
Thorstein Veblen, jedan ekscentrični američki ekonomista je prije više od stotinu godina napisao ”The Story of the Leisure Class”. Veblen je ukazao sa tom knjigom da je cilj kapitalizma uvijek bila potrošnja, da se kapitalizam lukavo uvlačio u svijet potrošača, baziran na porivima, nagonima čovjeka koji se svode na jedno: konkurisati sa drugima, ko ima više uspjeha, moći i ugleda.
Kapitalizam je tako usmjeravao taj vječni ljudski nagon za uspjehom i moći u želju i potrebu da se novac, energija i vrijeme troše nemilice da bi se ostvario taj cilj. Ovo usmjeravanje je Veblen nazvao ”Conspicious Consumption”.
Ovu prekomjernu potrošnju proizvoda, usluga, hrane, seksa, erotike, romantike, razbacivanja novca i energije, karijere, izgleda, kozmetike, mirisa za kućne ljubimce vidimo i mi, iako ne učestvujemo u tome toliko kao i oni koji su rođeni na Zapadu. Riječ je o epidemiji savremenog svijeta. Znači nije samo riječ o tome da je savremenom čovjeku dosadno da živi u sigurnoj i bogatoj Itaci nego je i riječ o neobjavljenoj, skrivenoj konkurenciji koja proglašava pobjednike u trci za statusom i prestižom u jednom društvu. Sada bih postavio jedno pitanje: Zar nije preokupiranost savremenog čovjeka za samorealiziranjem i razvojem samo jedna vrsta rafinirane ”Conspicious Consumption”. A oni koji podvlače potrebu za samorealiziranjem i samorazvojem imaju ustvari veliku korist.
Samorealiziranje je u osnovi privatna stvar, jedna osoba investira sama u sebe, a da zajednica čija je ta osoba član ne mora da ima neku korist od toga.
Gdje smo mi u svemu tome? Možemo li nastaviti da se zovemo «dijaspora», znači bivši pripadnici jedne cjeline, čineći istovremeno ogromne napore da bi zauzeli svoje novo mjesto u novom sredini, pokušavajaći nadoknaditi i dostići naprimjer stepen obrazovanja ili radne kulture, da bi nas mogli zvati dobro integrisane bosanske izbjeglice.
Dječije familije su susreću i sa dilemom šta reći svojoj djeci o sebi o svojoj prošlosti ili kraće rečeno identitetu ili ”koferu” koji je svako donio sa sobom. Od prvog trenutka boravka u stranoj zemlji počinje period prilagođavanja, tj. ljudi u svojoj svakodnevnici pokušaju da se prilagode novim uslovima, a šanse da taj proces ide obrnutim putem su veoma malene.
Upravo u traženju svoje, naše pozicije u novom društvu nailazimo na taj unutrašnji konflikt gdje je većina naših ljudi sve dalje od zemlje svog porijekla, od svog prijašnjeg identiteta, dok istovremeno čujemo da je taj i taj završio fakultet, da onaj radi u državnoj službi itd.
Neki u odnosu na rat imaju jednu ”strategiju” dok drugi imaju neku drugu. Kako su ljudi različiti i njihove sudbine i ratna iskustva različita teško je generalno govoriti kako izabrati onu najpovoljniju strategiju u odnosu na vaspitanje svoje djece. Čak i kod bračnih drugova koji su dugo godina u braku se može desiti da je jedan od njih još u ”ratu”, da neprekidno priča o ratu, radnoj obavezi, smrti, taj ne može zamisliti jedan dan bez bosanske televizije, radio-programa, novina ili pjesme. Drugi supružnik može izabrati strategiju da uopšte ne želi da čuje bilo što o Bosni. Riječ je o zatvaranju u sebe i takve osobe najčešće imaju duboke depresije i teške ratne traume. U odnosu na djecu neki će neprekidno govoriti o etničkom čišćenju, svjetskoj zavjeri i objašnjavati svojoj djeci kako je bilo. Drugi (primjer drugog supružnika) nikad neće progovoriti o ratu, za njih je to tabu tema jer žele da poštede djecu od tih neugodnih priča.
Oni koji imaju kontakt sa svojim zemljacima diskutiraju neki drugi moral od onoga koji je vrijedio u našem društvu. A taj naš nekadašnji moral je bespovratno izgubljen. Sadašnji je moral moral većine u zemljama u kojima smo nastanjeni, čak i oni koji nisu napustili domovinu ne mogu da kažu da je moral sadašnjeg bosanskog društva isti kao onaj predratni. I diskusija često počinje i završava sa «ljudskim pravima i obavezama».
Naprimjer danas ćemo diskutirati koliko je pravo naše djece za sretnim i dobrim životom u poređenju sa našim pravom kao roditelja te djece. Ili drugačije rečeno mnogi roditelji te djece koja ne znaju svoj maternji jezik, ne mogu komunicirati, pričati sa familijom, prijateljima koji ne znaju engleski, švedski, španski ili neki od jezika gdje bosanske izbjeglice danas žive, su ukliješteni između tih potreba i potreba, prirodnih želja da im djeca imaju sretni život. Nepoznavanjem svog maternjeg jezika djeca «dijaspore» su npr. često izolovana od uticaja roditelja, svojih deda i nana, od tih divnih ljudi koji koji zbog nepoznavanja jezika nisu u stanju da pruže djeci osjećanje sigurnosti. Sve ovo kod odraslih rađa osjećaj manje vrijednosti, nemoći i/ili depresiju, a unuci bivaju uskraćeni za niz lijepih doživljaja, priča koje im se ne mogu prenijeti.
U tom kulturološkom konfliktu izmedu htijenja za očuvanjem starog i želje za novim mnogi će posmatrati druge sa svojim naočalima, sa logikom «mi i oni».
Tako se upada u stanje psihološke mizerije gdje imamo dva veoma različita gledanja na sebe same i one druge. Pričajući o drugima generalizujemo mnogo, a samo mali dio našeg znanja o onima drugima učestvuje u izgradnji našeg shvatanja o njima. I obrnuto kada mislimo o sebi kultura se minimizira dok se maksimizira sopstvena licnost. S druge strane mlađa generacija ide svojim putem, veliki dio svakodnevnice učestvuje u nekim drugim arenama: u školi, dječijem vrtiću i slobodnim aktivnostima. Žive u dva svijeta jedan kućni i onaj vanjski.
Jaukati ili izdržati
U socijalnom sistemu zapadnih zemalja je uočljiva tendencija da su te zemlje preplavljene ljudima koji samo kukaju i nariču, licemjernika koji pridaju malim problemima veliko značenje. U poređenju sa njima su, moje je mišljenje naše izbjeglice daleko izdržljivije na psihičkom planu. Mogli bi se nazvati : homo robustus. To tvrdim ne negirajući činjenicu da je i danas znatan broj priključen centrima za psihološku pomoć koji pomažu tim ljudima da prebrode negativne traumatične doživljaje iz rata. Više je argumenata koji učvršćuju ovu hipotezu.
Kao prvo ljudi zapadnih zemalja su rođeni i odgajani u duhu osnovnih principa humanizma: prosvjećivanja, solidarnosti, napretka, pravde, jednakosti. Međutim istovremeno u stvarnosti ti ljudi praktiziraju i podređeni su hiperhumanizmu. Hiperhumanizam se može definisati kao humanizam kojem je dodana potrošačka ideologija i masovna kultura. Odlikuje se komercijalizacijom svih ljudskih vrijednosti. On je i krivac što su mnogi ljudi u zapadnim društvima postali čudni, razmaženi i više nego ikada egoistični.
Pored povećanja depresija prisutna je i tendencija da sve više ljudi traže psihološku pomoć zbog ”malih stvari” kao što su npr. guranje, manje tuče, slučajno posmatranje nasilnih epizoda i sl. Mnogo ih je i oboljelo od stresa, mnogo ih je alkoholičara. Čak i neki od vojnika, profesionalaca, nedavno stacioniranih u Bosni i Hercegovini, koji su se obrazovali i trenirali da budu u stanju da učestvuju u ratnim dešavanjima primaju pomoć psihologa.
Istovremeno se pojavljuje bezbroj udruženja koje žele da pomognu te ljude. Tako izgleda da su zapadna društva postala izuzetno dobra da nađu te jadnike koji se trebaju pomoći. I zaslijepljeni od takvog hiperhumanizma, koji znači da svi ljudi imaju osnovno pravo na dobar život, takva društva otkrivaju, naturaju probleme koji se trebaju liječiti da bi se taj cilj i ostvario. U tu zamku upadaju i neke izbjeglice našeg podneblja, do juče jaki, suočeni sa moćnim zdravstvenim i socijalnim sistemom, počinju kukati i tražiti opravdanje za svoju tešku situaciju, tražeći razloge za prijevremeno penzionisanje.
Potreba za homo robustus
Ljudi su stvoreni da se tokom svog života susreću sa raznovrsnim izazovima i bore za preživljavanje. Ova stara karakteristika uloga ljudi se mnogo promijenila do današnjih dana. Razvojem država blagostanja zapada povećavala se njihova uloga u njezi svoje populacije, te uloge, funkcije su se ukrale iz civilnog društva i prebacile u državu. Da spomenemo neke: čuvanje djece i briga o roditeljima.
Ali ljudske potrebe su daleko veće, više i ne mogu se jednostavno zadovoljiti takvim načinom organizacije državne/društvene brige, njege stanovništva. Hiperhumanizam jednostavno ne može da svojom misijom zadovolji potrebe savremenog čovjeka. On samo može da mami tog čovjeka sa prekomjernom potrošnjom, slobodom slučajne kupovine, kada nešto kupimo , a da i ne znamo zašto, predodžbama, snovima o ”dobrom životu”, znači jednim samozadovoljavajućim stavom o životu. A to što zabrinjava najviše nije samo takav razvoj ljudi u one koji kukaju, nego i razvoj društva kojemu takvi ljudi trebaju da bi se mogli uhvatiti u koštac sa izazovima u budućnosti.
Bomba otkucava
Ukoliko se želi smanjiti broj ljudi podložnih depresijama i stresu onda se treba okončati sa kulturom kuknjave, licemjerstva toliko izraženog u današnje doba. Ali čovjek današnjice se nalazi u dilemi koja nije prije postojala. Sastoji se u s jedne strani borbi da se očuvaju privilegije zapadnog društva- što će reći prekomjernu potrošnju materijala, dobara i resursa planete i s druge strane ti isti ljudi trebaju, moraju žrtvovati nešto da bi se stvorilo jedno više pravedno i ekološki ispravnije globalno društvo.
Rastuće razlike, granice i međe između bogatih i siromašnih postaju ovako jedna bomba koja otkucava ispod svih nas. Na našoj planeti živi oko 3 milijarde ljudi koji preživljavaju sa najviše 2 dolara dnevno. Oni se sigurno ne slažu da se razlika u prihodima povećava svaki dan ( Izvor: Ekonomist, 28 april 2001). Trebalo bi 3-5 puta više resursa nego što ih ima na našoj planeti da bi ti ljudi dostigli sadašnji životni standard zapada. I zato će se u bliskoj budućnosti bogate zemlje morati izabrati da li žele da dadnu nešto od svog bogatstva i privilegija siromašnima ili će te zemlje morat očekivati krvave konflikte sa nepredvidivim posljedicama.
Čak i kada Zapad vjeruje u svjetski stabilitet, u svoj izvrstan moral, pravednost i iskrenu i pravu želju o miru na zemlji, ljudi se nisu mnogo promijenili u tolikoj mjeri da ratova nikad više neće biti. Globalizering i informaciona revolucija su jasno označili međusobnu ovisnost, ali i sve one neizdržljive i nepravedne odnose snaga pod kojima globalno društvo živi, približavajući ratove sa svih strana zemljine kugle.
I ako se ponovo vratimo na fenomen licemjerstva, kukanja i naricanja onda samoljubljivi, razmaženi, čudni i prezadovoljni ljudski profil zapadnog čovjeka ne može da udovolji izazovima ovakve vrste. Homo robustus: profil odlučnog, energičnog čovjeka koji razumije sebe i koji stremi ka svojim ciljevima može da ispuni taj zadatak.
Životni uslovi
Kao dijete nisam doživjeo rat. Moji roditelji jesu, majka mi je u drugom svjetskom ratu bila na Petrovačkoj cesti , zajedno sa familijom bježeći od nacista. Taj period života oboje opisuju kao period ispunjen sa tugom, strahom i smrću. Novi rat ih je zadesio u Banja Luci 1992 odakle su protjerani u augustu 1995. Malim čamcem su prešli Savu i kasnije smješteni u prihvatni centar Gašinci. A i taj period života je bio ispunjen sa tugom, strahom i smrću. Nikad nisu tražili psihološku pomoć. To što im je pomoglo poslije banjalučkog progona bila je pažnja i ljubav najbližih, familije i prijatelja, prirode ali i nepoznatih ljudi poput jednog Hrvata koji im u augustu 1995 dade besplatno sobu i hranu u selu Davor.
Ništa manje im nije pomoglo ponovno viđenje sa familijom tri mjeseca kasnije, ponovni doživljaj zajedništva i vjere u bolju i sretniju budućnost. Vjera u zajednički cilj, vizije o budućnosti im je jačala mentalnu snagu, čak i onda kada se činilo da od tih planova neće biti ništa. Vapaj za utjehom i sigurnošću je omogućio da sanjamo, fantaziramo, da se oprostimo od pesimizma, a da istovremeno ne uradimo neke veće pomake u našem životu.
Naučili smo i da razumijemo i prihvatimo da ne treba da izbjegavamo bol i tugu našeg bitisanja. Jer ljudi postaju veliki u skladu sa izazovima koje preuzimaju na sebe. Izazovi kao što su naprimjer zajednički prioriteti, vrijednosti, ciljevi, zajedničko djelovanje i postupci. .
Par savjeta
Dati nekakav savjet je nezahvalno ali ću ipak pokušati skicirati nekoliko savjeta koji bi mogli da pomognu mnogima u otklanjanju nekih dilema sadašnjice.
De Gaulle je jednom rekao da su ”groblja puna nezamjenjivih ljudi”. Tako ćemo i mi jednog dana zauzeti svoje mjesto na njima, dok će život drugih neuzaustavljivo teći dalje prema istom kraju. Mislim da najveći mudrost leži u tome da čovjek pozna samog sebe, svoje granice, dobre i loše strane. Tako će i pojedinac i njegova familija ali i sredina u kojoj živi i radi biti na dobitku.
U mojoj zemlji su ljudi morali improvizirati, kombinovati različita rješenja, jer se nije posjedavalo ni vrijeme, a ni resurse da bi se nešto napravilo perfektno. I uvijek se začudim kako je teško ovdašnjem čovjeku, odraslom i vaspitanom u zapadnom društvu da improvizuje i napravi alternativne planove , što rezultira da oni sami sebe čine mentalno i fizički slabim. Sposobnost pravljenja alternativnih planova, improvizacije u odnosu na najznačnije aspekte svog života je preduslov koji se mora ispuniti da bi neko mogao sagledati i očuvati sebe, različite aspekte svog života, svoju samostalnost, a krajnji cilj je velika doza samopouzdanja.
Na plaži
Da bih pobjegao od ove svakodnevnice i podsjetio se na svoje ”ja” često zamišljam sebe kao petogodišnjaka na plaži Zelena u Banjaluci. Sjedeći u pijesku vlažnom od vode koja je tekla od izvora, okružen mojim prijateljima iz komšiluka, gradeći nekakve kule, puteve koje samo dječje glavice mogu da projektiraju, pokušavam da nađem sebe, da ponovo doživim onaj osjećaj kad je čovjek jedno sa sobom, kad sadašnjost nestane, a osjećaj totalnog interesovanja za to što se radi stvara radost i zadovoljstvo sa samim sobom.
Konj Minhauzena
Da bih ovo pojasnio slijedi primjer o jednom baronu koji je mnogo putovao i pričao lažne priče. Baron Minhauzen je jednom ispričao da je poslije jedne teške bitke sa turcima dojahao na svom konju do jednog izvora. Kao poslije svake bitke konj je mnogo ožednio i baron je strpljivo čekao na konja koji je pio i pio iz bunara. Poslije dužeg vremena baron shvati da nešto nije u redu jer je konj pio vodu bez prestanka. I zato baron odluči da pogleda iza sebe. I šta je vidio? Konj je u jeku bitke presječen na sredini, fali mu druga polovina tijela i naravno zato ne može da ugasi žeđ jer sva voda koju popije isteče napolje.
Drugim riječima ne trebamo da budemo nesigurni i sumnjamo u sebe, kada doživimo nešto pozitivno treba biti u stanju da i to zadržimo, a ne biti sve više žedniji i žedniji. Znači treba pokušati ”zakrpati- zašiti” onaj zadnji dio, naučiti da se pozitivne stvari kušaju polako i senzualno, da ostanu u nama, a negativne treba obrađivati prema kriteriju ”važno ili nevažno”.
HUMOR
Časni i dobri ljudi treba da su i šaljivdžije, da se znaju našaliti na svoj i račun drugih. Inače će postati previše kruti i preteški za sebe i okolinu. Ponekad se trebaju zaboraviti ideali, norme i vrijednosti, a istovremeno znati i ostati u kontekstu priče. Takvi ljudi će preskočiti ogradu gdje je najniža, a da ne izgube dostojanstvo, kada čekaju u redu naprimjer u banci ili pošti, polako pokupiti s poda listić sa nižim brojem da bi prije došli na red. Rezultat je veća unutrašnja sloboda, a time i radost. Improvizacije i kombinatorske sposobnosti koje nam, vjerujem svima je poznato, ne nedostaju, su jedan dio našeg profila s kojim se branimo od perfekcionizma i nerazumnog ponosa.
Život kao maraton
Treba misliti i na ostatak života kao na jednu maratonsku trku u kojoj nosimo baklju, trku u kojoj trebamo planirati i podesiti svoju snagu, brzinu kako bi mogli završiti trku. Jer što više trčimo sa brzinom prilagođenom našoj snazi bacat ćemo više svjetlosti na tu često tamnu stazu, a naravno i preći veći dio staze. I to sve na radost svoju i svojih najbližih. Jer imamo baklju koju negativni ljudi i vjetar ne mogu ugasiti.
Važno i nevažno
Neshvatljivo mnogo ljudi nije naučilo razlikovati važne od nevažnih stvari u svom životu. Njihove neuroze, psihoze, strah, bojazan, nesigurnost i nedostatak historijske perspektive zatamnjuju pregled i procjenu sadašnje situacije i moć rasuđivanja. Ljudi trebaju da znaju ko su i šta su, i šta s pravom mogu očekivati od svog života. Kolosalna količina informacija koje o domovini možemo da dobijemo na internetu, preko satelitskog programa, novina često ima štetni efekat na naš um i dušu: Takve informacije mogu da opterete, usmjere fokus na nešto što je manje važno, iskonstruisano i bez historijske i društvene perspektive.
Masovni mediji (ni političari našeg podneblja ne zaostaju za njima) su se specijalizirali da nam prodaju HAVU (zrak), ustvari mentalni šum u formi nepotrebnih novosti, stavova, tendencija, koje treba da predstavljuju nešto što ima veliku vrijednost. Oni koji se ne mogu oduprijeti tom mentalnom šumu, postaju strešeni, ljuti, nesigurni, dok se situacija nimalo ne mijenja. Jedino što se promijeni je da ti ljudi uzalud gube mnogo vremena. Sjetimo se foruma na internetu, malo je onih koji nemaju cenzuru, i gdje možemo da kažemo nešto što nije u skladu s njihovom aktuelnom politikom, a da i sami ne budemo napadnuti. Tako su ovi masovni mediji ustvari klackalice gdje na jednoj strani čuvaju postojeće stanje i naše vrijednosti, a na drugoj strani su duševni trojanski konj.
Priroda preduslov za mentalnu ravnotežu
Jednom sam čuo priču o jednoj staroj ženi koja je živjela na selu. S vremena na vrijeme penjala se na drvo kestena. Znala je biti dugo vremena u krošnji drveta i kada bi sišla na zemlju uvijek bi zapazila da se svijet promijenio na bolje. Možda se svijet i nije promijenio ali u njenim očima jeste i to je to što je važno.
Jer kontakt s prirodom, kao fizičke aktivnosti povećava unutrašnji mir i smanjuje rizik za pojavljivanje neuroza, depresije i stresa. Možda smo i zbog svog prijašnjeg bliskog kontakta sa veličanstvenom bosanskom prirodom kojeg smo donijeli sa sobom mogli i da izdržimo ovo poslije ratno vrijeme. Zato sam i siguran da trebamo da osiguramo da i naša djeca imaju mogućnost aktivnog kontakta s prirodom kao jednim dijelom njihovog djetinjstva.
Zadnja kolumna
Ne može se isključiti da sve što ste pročitali ne vrijedi ni pet para kako se kod nas znalo reći. Ali razmisli o ovome: Šta ako je mnogo toga, ili samo jedan dio tačan i istinit. Šta ako je samo jedan od savjeta tačan? Šta ako si zaboravio kako se prave pješčane kule kraj neke od moćnih bosanskih rijeka?
Jer sa beskonačnim promijenama naše životne priče možemo da utičemo na nju sve do onoga dana kada se priča završi, a nas više ne bude. I taj put će biti više bogat i human ako očuvamo stavove i vrijednosti koje od nas zahtijevaju našu dobro poznatu robusnost i sposobnost pravljenja alternativnih planova i improvizacija.
Vrh stranice